U zadnje vrijeme, nakon očitih sukoba s vrhom HDZ-a iz kojeg je i potekla, s nestrpljenjem se očekivao govor Predsjednice RH koji je trebao, nakon odbijanja uvrijeđenog Premijera da sazove zajedničku sjednicu Vlade i Predsjednice, pokazati svjetlo na kraju tunela u kojem se nalazimo još od prije Domovinskog rata i nikako da izađemo iz njega svakodnevno uništavani ostacima tog prokletog jednopartijskog sustava koji je ostavio takve tragove da će biti potrebne generacije dok se ne promijeni mentalni sklop hrvatskog čovjeka.
Sve o čemu je Predsjednica govorila u svom izlaganju su strateške odrednice koje su takle probleme u kojima se nalazi društvo uzrokovano desetljećima ovisnosti pojedinca o partiji i njenoj strukturi vlasti što se i danas, bez obzira tko se nalazio u toj ulozi, osjeća kao prepreka za punu demokratizaciju društva i njenih građana. Upravo ti odnosi, kroz prošlost, su uvjetovali iseljavanje hrvatskog življa jer se nije moglo iskazati u borbi za svoju obitelj ako nije pripadalo, po svojim ideološkim razmišljanjima, onima koji su na vlasti. U prvim velikim iseljavanjima nakon 2.svjetskog rata 60.ih i 70.ih godina prošlog stoljeća, zasigurno nisu iseljavali ljudi koji su pod okriljem partije osiguravali svoju egzistenciju. Iseljavali su oni koji nisu bili podobni po ovom ili onom pitanju da dobiju “državni” posao, jer drugog nije ni bilo i tako prehrane obitelj.
Ni danas nema razlike, to su naslijeđeni problemi s kojima se nitko ne hvata u koštac dopuštajući daljnju eroziju društva koje te procjenjuje prema pripadnosti, rekli bi podobnosti, s ove ili one strane političkog spektra, iako je danas, gledajući poteze trenutno vladajućih ta se razlika skoro i istopila. Da je netko prije koju godinu rekao da će HDZ koalirati s HNS-om, rekli bi to je nemoguće, ali nas život uči da je to i te kako moguće kao i “velika koalicija” s kojom se strukture osiguravaju za naredni period bez obzira na to što time varaju svoje glasače. Pripadajući tim strukturama samo čekaš vrijeme, bez obzira na sposobnosti, da tvoja struktura dođe na vlast i tvoj je problem riješen. I tako u krug, godina za godinom, iseljavanje se nastavlja ostavljajući podobne i njihove obitelji u Hrvatskoj, jer ovi drugi nisu ni dobili šansu da pokažu što znaju. Nepotizam, klijentelizam, birokracija i nepravda bujaju do krajnje crte izdržljivosti što mlade, a ne i samo njih, tjera u odlazak iz Domovine kao što je to bilo i s njihovim precima.
Sve mjere koje je predložila Predsjednica samo će ojačati strukture koje ostaju, jer će njima biti sve bolje i bolje, a ostali će ipak morati trbuhom za kruhom. Dokle god mladi čovjek, srećom danas školovan, pa je cijenjen i potreban izvan Domovine, ne osjeti da ima šansu, ovdje kući, te da mu je nitko neće odnijeti jer ne pripada vladajućim strukturama, iseljavanje će se nastaviti radeći pustoš u konačnici jer će negativna selekcija učiniti svoje. Nije javna uprava toliko neučinkovita sama zbog sebe, već i zbog načina odabira zaposlenih gdje nema nikakve konkurencije. Unaprijed je sve određeno.
I zbog toga je potrebna potpora građanskim inicijativama koje su predlažući referendume, napokon dale narodu mogućnost da izabere svoj put, ne slušajući izbor onih koji se naizmjenice mijenjaju godinama uživajući u statusu nedodirljivih jer im to i izborni zakon omogućuje. Izborni zakon je prva točka promjena, ako ih uistinu i želimo, jer će više nego danas, glas naroda odlučivati o onima koji će nas zastupati, a ne podobnost, privrženost i poslušnost vrhušci stranke ili partije.
Da je referendumsko pitanje dobro sročeno i postavljeno pokazuje i otpor s lijeva i desna političkog spektra koji su shvaćajući da se narod budi, pokrenule žestoku “ofenzivu” koristeći i Ustavni sud kako bi sačuvale svoje pozicije, sad ili kad budu na vlasti.
Uloga Predsjednice u promjenama, više nego predstavljanje mjera za demografsku obnovu, će se pokazati njenom podrškom da se mijenja izborni zakon i time direktno utječe na moć struktura i njihove grijehe.
Jozo Ribičić-Brigadir u miru