Foto:Crona.hr
Dnevni list Slobodna Dalmacija, u rubrici GRINTANJE objavio je tekst Ivice Ivaniševića: ‘S razlogom se smijemo DP-ovcima, ali ne bi bilo loše ostati na oprezu, da nam smijeh ne prisjedne’.
Na tekst je reagirao čitatelj Ivor Versić čiju reakciju Crona.hr prenosi u cijelosti(Ispod reakcije je tekst Ivice Ivaniševića):
„Mlinarić Ćipe: Miro Gavran je veliki intelektualac. Kako to Ćipe može znati?
-Prema brojnim dramama koje su na repertoaru kazališta širom Europe kao i velikom broju primjeraka knjiga Mire Gavrana koje su prodaju u knjižarama, Ćipe to zna!
Kao i što prema velikom broju primjeraka knjiga u skladištima Ivaniševićeve makulature koje nitko ne kupuje i ne čita, Ćipe zna da Ivica Ivanišević nije intelektualac! Nego je klasik književne makulature i intelektualnog bofla, što od javnosti ne uspijevaju sakriti čak ni njegovi “kućni” književni kritičari iz lijevog mu džepa!“
Ivica Ivanišević: ‘S razlogom se smijemo DP-ovcima, ali ne bi bilo loše ostati na oprezu, da nam smijeh ne prisjedne’
U noći izbornog otrežnjenja, kad je postalo jasno da će HDZ, unatoč svim korupcijskim aferama, osvojiti i treći uzastopni mandat, ali da će morati formirati vlast u koaliciji s radikalnom desnicom, lijevo-liberalni dio javnosti potonuo je u duboku depresiju. Potištenost i očaj osobito su se raširili među umjetnicima koji dobro znaju kakve razorne posljedice za sobom može ostaviti ideološki fanatik u ministarskoj fotelji. Zlatko Hasanbegović samo je devet mjeseci proveo na rukovodećem položaju, a naša se kultura još uvijek, iako je otad prošlo skoro osam godina, od toga nije oporavila. I naravno, kad se proširio glas da bi taj resor kao izborni plijen opet mogao pripasti nekome sličnom, svi su počeli strepiti od najgoreg.
HDZ umjetnike ipak nije izručio ksenofobnoj, šovinističkoj, barbarskoj desnici, iako je pitanje je li takav rasplet izostao iz principijelnih razloga ili je Plenković obranio kulturu samo zato da bi obranio položaj i obraz svoje najodanije suradnice Nine Obuljen-Koržinek. To, međutim, nije smanjilo apetite Domovinskog pokreta. Potkraj svibnja profesor Slobodan Prosperov Novak, intelektualna prostitutka u trajnome zvanju, u razgovoru je s Velimirom Bujancem, osuđenim dilerom koji do seksa može doći samo ako izvadi novčanik, priprijetio canneskom laureatu Nebojši Slijepčeviću, a preko njega i ostalim suspektnim tipovima: „Domovinski pokret ući će uskoro u mnoge pore vlasti, uključujući i kulturu te naročito HAVC, pa ćemo vidjeti hoće li Slijepčević ubuduće dobivati sredstva za svoje filmove.“
MUCAVI ISPADI I TRAGIČNA NEDOSLJEDNOST
Mjesec dana kasnije, cijela se nacija grohotom smije na račun tipova iz DP-a koji su nas zastrašivali svojom sirovošću. Nikada nismo imali nikakvih iluzija o intelektualnoj spremi dotične gospode, ali su nas svejedno zapanjili razmjeri njihove potrebitosti. Slušati ih kako se muče s oblikovanjem jednostavnih rečenica u koje pokušavaju zapakirati svoje nedokuhane misli, u isti je mah i zabavno i potresno. Stvari su se do te mjere otele kontroli da ih je pristojan svijet počeo i sažalijevati, jer fakat nije u redu rugati se ljudima za koje znaš da ti nisu kadri uzvratiti.
Partiju koja drma s tri Vladina resora, gospodarstva, poljoprivrede i demografije, ne čini mi se umjesnim otpisivati, jer im previše novca i moći stoji na raspolaganju.
Kad se ne zabavljamo prežvakavanjem njihovih mucavih ispada, onda nas nasmijava njihova tragična nedosljednost. Koju smo, da ne bude nikakve zabune, i očekivali. DP se mrvi po istome scenariju koji je HDZ već iskušao u slučaju brojnih pravaških strančica i frakcija. Recept je jednostavan: dovoljno je na jednome mjestu okupiti nekoliko viđenijih liderčića i zašuškati im novcima. Sve ostalo napravit će oni sami. Naime, uzajamno se pobiti.
I tako je Hrvatska nakon dvomjesečne nelagode i zebnje iznova prodisala, zadovoljno zaključuju optimisti. Moja pesimistična malenkost ipak ne bi žurila s tako ohrabrujućom ocjenom, i to iz najmanje dva razloga. Prije svega, partiju koja drma s tri Vladina resora, gospodarstva, poljoprivrede i demografije, ne čini mi se umjesnim otpisivati. Previše novca i moći stoji im na raspolaganju. I ne samo to. Previše štete mogu napraviti, osobito u prva dva resora.
LEKCIJE IZ POVIJESTI
Drugi razlog čini mi se još i važnijim, a tiče se povijesnog pamćenja. Svim uspješnim, realiziranim desničarima – dakle, onima koji su vlast zloupotrijebili za izgradnju nakaznih društvenih poredaka – pristojan svijet se isprva smijao. Potražite na YouTubeu snimke s govorima Benita Mussolinija i Adolfa Hitlera, i jamčim vam sjajnu zabavu. Čak i ako ne znate ni jednu jedinu riječ talijanskog ili njemačkog jezika, kidat ćete se od smijeha gledajući njihove groteskne grimase i pompozne geste. A ako su snimkama još pridruženi i titlovi s prijevodom budalaština koje govore, fešta će biti potpuna. Pucat ćete od smijeha baš kao i fina, dobro odgojena, solidno obrazovana gospoda iz tridesetih godina prošloga stoljeća, uvjerena u vlastitu intelektualnu nadmoć nad tim komičnim i jadnim huškačima koji su se obraćali lumpenproleterima i frustriranoj sirotinji. A onda su se u nekom trenutku osmijesi zamrznuli. Rulja je podlegla histeriji i s puno gorljiva uvjerenja počela pronositi ideje svojih vođa. Štoviše, s teških riječi prešli su na još teža djela, i fina gospoda našla su se pred izborom: hoće li se i sami pridružiti raspaljenoj masi ili joj pružiti otpor, riskirajući pritom vlastiti život.
Znamo kako je ta priča završila. Završila? U tom i jest problem. Povijest, naime, često sliči televizijskom programu, nudi previše repriza. Stoga, umjesto razuzdanog cereka i opuštanja, radije biram oprez, jer se plašim da bi nam smijeh mogao prisjesti.