MOBILNI VRAG (Bolna stvarnost današnjice)
Dobra majka, bakica, prabaka
Djecu svoju na ručak pozvala.
Skuhala im jela svakojaka,
Sarmom, štrudlom, kuća mirisala.
Sjatiše se veliki i mali,
Dvades’tero na broju ih bilo.
Cvijećem lijepim starku darivali,
Al’ slabo se što jelo i pilo.
Jedva prođe nekol’ko minuta,
Od stola se žureći ustaju.
Bog bi znao već po koji puta
Prijatelje brojne nazivaju.
Tek se vrate i otpočnu jesti,
Prijatelji vraćaju poruke.
Odsvud stižu vrlo ‘važne vijesti’,
Jadna baka proplaka od muke.
Zagleda se u tu ‘moćnu’ spravu
U svetinju današnjega stvora –
Zbog nje narod pamet gubi zdravu,
Zbog nje baka želi razgovora.
Stužila se sirota uboga,
Suza gorka u tanjur joj pade.
Gleda sliku Isuskrsta svoga,
Uz krunicu nabrajati stade:
‘Koji nek’ nam davno doba vrati
Kad su djeca majku poštivala…
Koji neka majci trude plati
Što je danas bolesna kuhala…
Koji neka u knjigu upiše
Kad unuke baka je pazila,
Godinama dernjavu slušala,
A nikad se nije potužila.
Bog neka se čovjeku smiluje
Da tehniku umjereno slijedi,
Obiteljsku slogu nek’ poštuje,
Ime majke nek’ do groba vrijedi.’
Moli baka, kroz suze nabraja,
Djeca vele: Poludjela stara!
Dođoše joj iz daleka kraja,
Ona s Bogom svojim razgovara.
Vrnu baka: ‘‘Djeco moja draga,
Drugi puta kad pođete ‘vamo,
Ne nosite tog mobilnog vraga
Da u miru jedemo, pričamo…
Za dan koji mene biti ne će,
A vama je do mobilnog stalo.
Ostadoše spomeni od sreće,
Kad ognjište blagoslovom cvalo.
Marija Dubravac