Na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u srijedu 18. studenoga, u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku misu je služio dubrovački biskup i imenovani riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić…
Mons. Uzinić zatim se osvrnuo na Dan sjećanja. „Ako je Isus ovu parabolu složio na temelju povijesti vlastitog naroda, pretpostavljam da neće imati ništa protiv ako je danas upotrijebimo kako bismo kroz nju bacili pogled na našu vlastiti nacionalnu povijest.“
„Možemo je gledati kroz povijest zločina i u njoj otkriti Heroda Velikog i one koji su ga nasljedovali u zlu, zbog kojega su nevini bili ponovno ubijeni, među njima i nevina dječica – samo u Vukovaru 34, a sveukupno u Domovinskom ratu 402 – i mnogi su, a u njima i s njima sam Isus, morali krenuti u izbjeglištvo.“ Prisjetio se i slika djevojčice sa suzama te staraca i starica sa zavežljajima u rukama napuštaju Vukovar ali i druga mjesta koja su bila okupirana. Neki su bili zarobljeni, neki nemilosrdno likvidirani, njih oko 450 u Vukovaru. I Škabrnja je simbol takvih stradanja, likvidacija nevinih, bez mogućnosti za bilo kakvu obranu. Svi su oni na taj način pridruženi nevinoj dječici i nemilosrdno likvidirani. Možemo se sjećati zločina. I onih koji su bili usmjereni i protiv ovoga Grada, dodao je.
Zatim je naglasio „da je bolje napraviti skok i sa zločina prijeći na paralelnu povijest koja se događala, a u kojoj možemo otkriti Boga koji nam je darovao zemlju za koju mi držimo da je najljepša na svijetu, uz napomenu da, kako je govorio Siniša Glavašević, zemlju odnosno grad čine ljudi – to je naša dragocjena mna koja nam je svima jednako povjerena – i za koju su mnogi da bi je oplodili, učinili onakvom kakva treba biti, dali sve, pa i vlastiti život. To su žrtve Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika…, kao i sve vojne i civilne žrtve, ali i svi drugi koji su svojim marljivim i zauzetim radom za opće dobro u svojim zvanjima i zanimanjima ugradili svoje sposobnosti, mnogi i svoje živote, u našu slobodu i naš prosperitet. Uvjeren sam da su svi oni mogli čuti ove ili slične riječi u trenutku susreta s Gospodinom: ‚Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!‘ Jer život se samo gubeći dobiva. Onaj tko ga u rupcu pokušava sačuvati, neminovno će ga prije ili kasnije izgubiti.“
Mons. Uzinić potom je kazao da i u našoj povijesti postoji onaj treći sluga, sluga koji se u strahu i sebičnosti boji riskirati. Istaknuo je da ne želi izdvajati ovog ili onoga, niti upirati prstom u nekoga. „Znam da ih je bilo i da ih ima. To su bili svi oni koji su ulagali samo u sebe i sebe pokušavali sačuvati, neki bijegom u inozemstvo, drugi različitim mešetarenjem na štetu onih koji su im bili povjereni. Mnogi su profitirali u ratu, ali ne za one koji su im bili povjereni nego za sebe i svoj interes. To su oni koji, zarobljeni u korupcijsku mrežu i različite druge partikularne interese, to nastavljaju činiti. Ne želim upirati prstom, želim da se svatko od nas ispita je li on možda taj treći sluga. Nemojmo misliti da je to samo stvar ‚velikih riba‘. Tko nije vjeran u malome ni u velikom ne može biti vjeran.“
Nastavljajući svoje razmišljanje dubrovački biskup kazao je da je ono što se događalo u Vukovaru i cijelom Domovinskom ratu bilo veliko iskušenje koje je tražilo i veliko riskiranje. I skupa s tim je išao veliki dobitak. „Postao je to zahvaljujući onima koji se nisu bojali dati sve, uključujući i život“, ustvrdio je te je dodao da je i sadašnje vrijeme, obilježeno pandemijom covida-19, također vrijeme koje nosi sa sobom puno rizika. „I svatko tko riskira stavljajući sebe u službu drugih, ima šansu dobiti. I svi mi s takvima imao šansu dobiti. Ima i onih koji u strahu, pokušavajući sačuvati sebe ili sebi ugađati i svojim interesima i ne brinući se za druge, dovode u opasnost sebe i druge, i vrlo su blizu tome da iako će život sačuvati da ga u konačnici izgube.“
„Zato su nam potrebna sjećanja“, kazao je, „na žrtve Vukovara, Škabrnje, na žrtve Domovinskog rata, na sve one koji su riskirali, za koje se u onim trenucima – sjećamo se dobro toga – činilo da su gubitnici, ali jer su riskirali za prave vrijednosti, bili su i ostaju trajno pobjednici i kao takvi poticaj i primjer. I zato ih se sjećamo. Ne sjećamo se danas zločina i zločinaca. Sjećamo se žrtve i žrtava. I onih plodova koje zahvaljujući njima i njihovoj žrtvi baštinimo. I sjećajući se, učimo kako i sami trebamo živjeti želimo li da dar naše domovine ne ostane zavezan u rubac nego se obnovi. Zato je potrebno žrtvovati se, služiti.“
Na kraju propovijedi mons. Uzinić citirao je razmišljanje pape Franje o sjećanju iz nove enciklike Fratelli tutti.
„Bez sjećanja se nikad ne ide naprijed, ne raste se bez cjelovitog i prosvjetljujućeg sjećanja. Moramo održavati ‚plamen kolektivne savjesti, svjedočeći sljedećim naraštajima užas onoga što se dogodilo‘, koji ‚na ovaj način budi i čuva sjećanje na žrtve, tako da ljudska savjest postaje sve jača pred svakom voljom dominacije i uništenja‘. Same žrtve to trebaju – ljudi, društvene skupine ili nacije – kako se ne bi prepustile logici koja vodi opravdavanju odmazde i svakog nasilja u ime pretrpljenog velikog zla. Iz tog razloga ne mislim samo na sjećanje na strahote, već i na sjećanje na one koji su usred zatrovanog i korumpiranog konteksta uspjeli povratiti svoje dostojanstvo, odabirući i malim ili velikim gestama solidarnost, oprost, bratstvo. Vrlo je dobro sjećati se dobra.” (Papa Franjo, Fratelli tutti 249)
Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedrali zbor pod vodstvom profesorice Maje Marušić i uz pratnju Marka Palčoka. Nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje.
L.K.