Ako ste poput mene kojim slučajem (iako ništa u životu nije slučajno) mislili da je samo Eurosong prava parada kiča i izgubljenih vrijednosti, prevarili ste se. A ako ste mislili da je otvorenje Olimpijskih igara tek oda svojevrsnoj kruni sportskih nastupa, prevarili ste se još jednom. Barem ako ste gledali nedavnu paradu u Parizu. Da, paradu. I to onu koja sa sportom evidentno nema baš nikakve veze.
Otvorenja Olimpijskih igara, nebitno jesu li u pitanju zimske ili ljetne, od djetinjstva su mi plijenila pažnju. Bio je to događaj koji se pratio s posebnom pozornošću, ali i divljenjem svima onima koji su uložili golem trud, rad, napor i odricanje te pomaknuli granice vlastite tjelesne i psihičke izdržljivosti kako bi došli do najvećeg sportskog natjecanja. I odličja kao nagrade za sve navedeno.
I ove godine je trebalo biti tako. No, nažalost, nije.
Pljusak i pljuska
Parada otvorenja Olimpijskih igara u Parizu 2024. još će dugo biti predmet brojnih komentara, osvrta i – sjećanja. Jer, kako zaboraviti ono što su nam organizatori pripremili, a dobar dio politike i medija podržao? Atak na europske civilizacijske temelje.
I baš kako je na Eurosongu glazba odavno pala u drugi plan, zasjenjena agresijom vizualnoga, promocijom LGBTIQ+ vrijednosnog sustava i političkom korektnošću, identično smo doživjeli i na otvorenju ovogodišnjih Olimpijskih igara.
S jedne strane, proradio je moj vječni umjetnički žal za kulturnim vizijama romantičnog Pariza (više kao povijesna epoha nego romantika). Osobito gledajući kako se pod pljuskom moči koncertni klavir, zajedno s pijanistom koji je profesionalno odolijevao kiši.
S druge, pak, strane – pljuska. Ona koja najjače zaboli. Ona koja istisne dah iz utrobe. Od koje krv jače počne kolati. Moralna, ljudska i vjernička pljuska. Parodija na Posljednju večeru.
Poruka smrti VS poruka vječnoga života
Skup LGBTIQ+ osoba, okupljenih oko stola, aludirajući na Krista i njegove apostole na Veliki Četvrtak, htio je prije nekoliko dana poslati svijetu poruku: Ovo je vaša nova religija!
Nazivajući parodiju Posljednje večere umjetničkim performansom (ah, kako drukčije?!), nema sumnje da su znali da su izvedbu odigrali neprofesionalno, neukusno i loše. No, njima nije bio cilj ni umjetnost, a još manje kvaliteta izvedbe. Poanta je bila poručiti kršćanskoj Europi i svijetu kakvog poznajemo da je došlo njihovih “pet minuta slave”.
A gdje ćeš boljeg mjesta nego prijestolja dekadencije? I to još u terminu kad su upereni brojni reflektori i još brojnije kamere u nakaradnost pomno promišljene i jedne od najvećih uvreda kršćanskom svijetu. U poruku smrti.
No, i da nekim potezom stavimo po strani vjeru pojedinca, opet su barem dvije stvari posrijedi.
Jedna je uvreda čitavoj Europi i njezinom kulturno-povijesnom identitetu prožetom kršćanstvom. A druga? Druga je jednostavno uvreda civilizacijskom dosegu čovjeka. Nije moguće da organizatori toga nisu bili svjesni.
Francuska ‘izdaja’ Europe
Francuzi su činom otvorenja OI sami sebi napravili medvjeđu domaćinsku uslugu. Umjesto da su na stogodišnjicu tamošnjih Olimpijskih igara ponudili najbolje od svoje bogate povijesti u Gradu svjetlosti, oni su nam, posve hotimično, pokazali jednu mračnu stranu sadašnjeg vremena. Koje, dok na svijetu postoji barem jedan kršćanin, neće postati i naša budućnost.
Francuska, koja je u nekim dijelovima svijeta sinonim za Europu, pokazala je kroz otvorenje OI svu izopačenost današnjeg vrijednosnog sustava. Učinila je to popljuvavši (navodne!) europske vrijednosti, ali kršćanske i civilizacijske temelje na kojima je izgrađena, baš kao i ostatak Starog kontinenta.
(Mt 26,21) I dok su blagovali, reče: “Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.”
Te večeri u Parizu Isusovih izdajnika bilo je daleko više.
Nepravednost u natjecateljskim kategorijama
Što u kontekstu “Kruha i igara” možemo izvući iz pariškog olimpijskog otvorenja? Činjenicu da su sportaši, nažalost, pali u drugi plan. Jer cilj je bio da se te večeri netko drugi otisne na prijestolje pozornosti.
Kršćanski Kruh života sa stvarne Kristove posljednje večere trebao je biti u potpunosti obezvrijeđen. No, njegov stvarni smisao, baš kao i smisao samih Igara, dodatno obezvrjeđuju i nastupi bioloških muškaraca u ženskim kategorijama.
Nepravednost i rastakanje stvarne poante najuzvišenijeg sportskog natjecanja ostavit će gorak okus mnogima nakon što ove Olimpijske igre završe. A kako stvari stoje, mnogi će postaviti pitanje i smisla vlastitog sudjelovanja na nekim budućim.
Isus u Parizu
Ipak, gorak okus daleko je intenzivniji ako promatramo vjerski, kulturni, civilizacijski, pa i humani aspekt ovog čina degradiranja temeljnih kršćanskih vrijednosti. Francuski liberté otišao je predaleko javno se nasmijavši u lice slobodi vjere drugog čovjeka.
Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: “Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?” (Mt 26, 17)
Pomislili bismo – sigurno ne u Parizu! Ali, Isus je one večeri otvorenja Olimpijskih igara bio tamo.
Isus je bio te večeri u Parizu unatoč tome što to mnogi tamo nisu htjeli. Unatoč tome što su Mu se izrugivali. Što su Ga htjeli izgurati, popljuvati, izbrisati. Sve je On to već prošao. I oprostio im.
Tako ćemo i mi. Još jednom ćemo okrenuti obraz. Oprostit ćemo. Ali, šutjeti – nećemo.
Helena Mostarkić Gobbo/Narod.hr