Svjedoci smo osobnom, dakle ne političkom, nego ad hominem sukobu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića.
Plenković je, razumljivo, bez obzira što on tvrdi suprotno, morao znati da policija i DORH istražuju i uhode Dragana Kovačevića i njegov klub u Slovenskoj ulici u Zagrebu.
Sasvim je jasno da je pustio da represivni aparat uhodi i predsjednika države i da Milanovića nije obavijestio o tome da je upao u samo središte istrage i da je obuhvaćen de facto (je li i de iure?) njezinim mjerama. Plenković je u tom slučajno postupio, moglo bi se reći, pomalo i podlo. Je li pustio da se time podriva politička pozicija aktualnog predsjednika? Je li baš uobičajeno da kao premijer pustiš da ti upadne u mrežu tajne istrage sam predsjednik države i da ga prisluškuješ? Je li to trebalo biti predmet afere, prije svega, ovlasti i odnos premijera prema predsjedniku države?
Ne branim i ne simpatiziram Milanovića. Postavljam logična pitanja na koja bi trebali odgovoriti najprije pravni stručnjaci. Je li premijer prekršio svoje ovlasti? Činjenica da je Milanoviću prešutio da se kreće među prisluškivanima i praćenima akterima afere Janaf, može otkriti samo dvije stvari: ili je premijer zlorabio svoje ovlasti i situaciju da bi pratio usput i predsjednika, ili je sam predsjednik bio meta ili sumnjivac u ovoj aferi? Ako je ovo potonje, onda bi to bio prvorazredni skandal o kojemu bi premijer trebao nešto reći.
No čini se da nije. Moglo bi se reći da je iskoristio priliku kako bi, praveći se “Toša”, pratio i kompromitirao Milanovića!?
Zato je Milanović “poludio”, i počeo javno razgolićavati Plenkovića, udario je na njega osobnim optužbama, i kao višecijevni raketni bacač svakodnevno bombardira medije, javnost i Plenkovića politički kompromitirajućim pričama, braneći se od nečega nama, za sada, još nevidljivog. Milanovićev bijes s jedne je strane razumljiv i opravdan, no kao predsjednik države morao je biti oprezniji, manje nekonvencionalan a više služben jer na poziciji na kojoj se nalazi uvijek je pametnije tri puta promisliti prije nego nešto kažeš i nekamo neobvezno odeš. Ovako na trenutke izgleda neubrojiv, brbljav, neozbiljan, u odnosu na hladnog i proračunatog Plenkovića.
No kako god bilo, čini se da je uznemirio Plenkovića i da ga je uzdrmao u njegovoj “anemičnoj” mirnoći. Pokazalo se da tzv. “anemični” nije nimalo anemičan, dapače, da je vrlo konkretan i učinkovit kao visoki briselski funkcioner, kao posebni izaslanik Bruxellesa za Hrvatsku, koji ovom zemljom sve više vlada poput negdašnjih visokih predstavnika međunarodne zajednice za BiH.
Milanović mu je postao protuteža, makar sa svojom jezičinom, i rešeta Plenkovića do razmjera velike javne nelagode. No koja je svrha svega toga, što mi kao narod imamo od toga i kamo nas sve to vodi? Kako će sutra biti moguća ikakva suradnja između premijera i predsjednika? Može li taj dvoboj završiti primirjem, remijem, ili će se nastaviti dok netko ne završi u konopcima ringa?
Ako nakon svega ovoga, njih dvojica sutra sjednu za stol i počnu kao voditi neku zajedničku politiku, onda će se Milanovićeva kanonada doživjeti kao još veća lakrdija. Ako pak ne budu mogli surađivati, a pitam se kako mogu nakon svega izgovorenog, kako će ova država funkcionirati?
Je li Milanović toliko neubrojiv kao što se čini i je li Plenković toliko (bez)opasan sa svojom retorikom o radikalizaciji desnice?
Zanimljivo, migrantska šarada na granicama, po Hrvatskoj i zapadnoj Europi nije prvorazredni sigurnosni problem, ali hrvatski branitelji ponovno jesu kao u doba haaške represije i “topničkih dnevnika”!? Kad u zapadnoj Europi neki islamist ili migrant zakolje čovjeka na ulici, onda je on psihički neuravnotežen, a kad jedan mladić očito prolupa i počne pucati po zgradi Vlade, onda nijedan medij se nije upitao pa tako ni premijer je li riječ o psihički neuravnoteženom mladiću, nego radi predstavu o potencijalnoj terorističkoj mreži i u strahu za svoj režim, ili za ono što slijedi u covid operaciji, i pljačkanju građana, stvara dodatne tenzije i virtualizira hrvatsku političku stvarnost, kreira paralelni svemir u kojemu je on, mladi Bakarić, bio vjerojatna meta atentata!
Plenković je čak “pripitomio” i ratnog junaka ministra Medveda koji brani takvu neobranjivu politiku straha, dugoročno neodrživu, jer nije u ovoj zemlji problem nikakva politička radikalizacija, u ovoj zemlji je problem korupcija koja ide od vrha i ovršno-lihvarska mafija koja progoni oko 400.000 ljudi, i kad toj masi pribrojite njihove članove obitelji, zapitajmo se koliko je ljudi u Hrvatskoj životno ugroženo?
Nije li primarni posao premijera biti svaki dan na terenu s ljudima, vidjeti kako mu građani žive i što može učiniti u neposrednoj operativi, konkretno, a ne frulajući na Markovom trgu, piše Zoran Vukman?
