Piše: glavni urednik Vlado Kolak
Ustaše su ušle u Zagreb i Hrvatsku 10. travnja 1941. i nisu ubile niti jednu osobu, ni vojnu, ni civilnu. To stoga što su vjerojatno računali kako dolaze kao osloboditelji svoga naroda pa nije potrebno vršiti bilo kakav zločin ili teror nad svojim stanovništvom. Međutim, 8. svibnja 1945. partizani upadaju u Zagreb i vrše silne zločine nad narodom, a posebno prema bolesnicima u bolnicama koje ubijaju i bacaju u jamu Jazovku. Pitamo se čemu zločini, ako su došli osloboditi svoj narod? Očito kako su partizani zločinima željeli pokazati da im je cilj uvođenje terora i diktature na duge staze. Sve to kako bi pokazali da neće biti milosti za sve one koji ne misle kao oni. Samo onaj tko želi pokoriti neprijatelja upada u zemlju, ubija ljude i zavodi teror.
Desetljetna šutnja pod prijetnjom smrću
Ti su se zločini pod prijetnjom smrću ili dugogodišnje robije desetljećima krili. Ni roditelji vlastitoj djeci nisu smjeli ništa o tome govoriti bojeći se za njihov život. Štoviše, monstrumi su za čitavo vrijeme Jugoslavije taj dan svečano obilježavali i slavili. Desetke tisuća ubijenih u 130 jama samo u Zagrebu, bez suđenja, oni opet proslavljaju orgijajući nad kostima ubijenih, paleći krijesove u čast zlikovaca. Ti krijesovi nisu ništa drugo nego dernek primitivizma. Toga krvavog svibnja 1945. godine partizani su u Hrvatsku donijeli ropstvo, teror i jednoumlje, bolje reći bezumlje. Zbog svega toga nama je i te kako potreban revizionizam, potrebno je rasvijetliti našu povijest kako bi se konačno zločini osudili i nazvali pravim imenom. Možemo je zaboravio organizirati dočet naših zlatnih vaterpolista, ali nisu zaboravili proslaviti partizanske zločine i njihov krvavi pir nad nedužnim zagrebačkim građanima.
Svjedočenje preživjelih
Braniteljski portal ekskluzivno donosi svjedočenje o najvećem Zagrebačkom logoru u Sesvetama i lokaciju stratišta, rovova u šumi pored bivšeg skladišta JNA – Duboki jarak gdje je prema tvrdnjama očevidaca ubijeno više od 10 000 Hrvata.
Da još uvijek živimo u diktaturi kazuje to da je policija zabranila Muzeju Prigorje u Sesvetama objavljivanje dokumenata o tom najvećem Zagrebačkom stratištu. Marijan Munda, živi svjedok je 1945. imao 15 godina i obratio se djelatnicima muzeja Prigorka 2016. godine. Rekao je da je živio uz Bistričku cestu (Sesvete – Marija Bistrica) oko pola kilometra od stratišta. Opisao je kao očevidac djelatnicima Muzeja Prigorka te strašne događaje. Odveo ih je i na lokaciju i pokazao smrtonosne rovove, još uvijek utonule u šumi. Zaposlenici Muzeja su krenuli u istraživanja te prikupili dodatna svjedočanstva i dokumente. Budući da je Muzej na proračunu Grada Zagreba, dolaskom stranke Možemo, zabranjeno im je daljnje istraživanje. Što više, posjetili su ih i policijski službenici te upozorili da ne istražuju ništa dalje nego da čekaju gradnju nastavka Branimirove (sesvetske obilaznice) koja prolazi kroz sredini stratišta čime će se, po njihovim riječima, sve otkriti. Radnici Muzeja Prigorje su mi se obratili „povjerljivo“ uz molbu da njihova imena ne spominjem, pokazali lokalitet u šumi te sam se i sam uvjerio u postojanje rovova-stratišta. Bio sam nemalo iznenađen strahom ljudi koji i nakon 80 godina u strahu i anonimnosti otkrivaju tako važne informacije.
Svjedočenje Krune Vučičevića
Svoje svjedočenje tog krvavoga svibnja 1945., preživjeli svjedok Kruno Vučičević objavio je u knjizi izdanoj u Italiji. Dio njegova svjedočenja donosimo u izvornom obliku: „Na čistini, 56 m daleko od samog ruba šume, vidio sam iskopanu grabu, široku oko 3 m i dugačku 300400 m u pravcu, iako ne posve ravno nego tako da paralelno teče sa šumom. Na početku grabe trava je već bila probila i zemlja je ostala ulegnuta kako gdje, 1020 cm, negdje i 1/2 metra. Tek iza polovice grabe trava još nije bila probila iz zemlje, kojom je graba zasuta, niti se je zemlja slegla i ulegla. Na kraju grabe bio je nagli zaokret skoro pod pravim kutom. Taj rukav grabe bio je dug samo 1213 m, od kojih oko polovina zasuta zemljom, dok je ostatak zjapio prazan, dubok oko 2 1/2 m, a slično tako i širok. Kod grabe je ležalo još dosta ostataka kreča, koji su sipali u tu grabu. K grabi je vodio put kroz šumu, mekani seoski put, kojim su mogli prolaziti i kamioni. Meni je bilo jasno, da se nalazim nad masovnim grobom tisuća mojih drugova iz logora Sesveta. Nisam smio nikoga pitati, o čemu se tu radilo a niti se pobliže informirati o svemu. Iz grabe se dizao strašan zadah lješina u raspadanju, a očito je bilo zabranjeno pristupati grabi, jer je trava bila nekošena i nepogažena. Uvjeren sam, da se ispitivanjem domaćeg pučanstva onog kraja može točno utvrditi ogromno masovno ubijanje žrtava iz logora Sesveta, koje su u toj grabi pohranjene. Gornji iskaz pripravan sam u svako doba potvrditi zakletvom.“ Kruno Vučičević, Aversa, Italija, 17. svibnja 1961.
Kod branitelja straha nema. Branitelji Sesveta će u najskorije vrijeme obilježiti ovo veliko stratište uz hodočasničku cestu za Mariju Bistricu, Bijelim Križem za nevine golubove koji su za DOM PALI!