Na današnji dan, 11. veljače 1993. godine u bitci za Novigrad život je izgubio heroj Domovinskog rata Dragutin Naglaš, zapovjednik 1. satnije 1. bojne “Crne mambe” 2. gardijske brigade Hrvatske vojske…
Rođen je 5. prosinca 1970. godine u Varaždinu, a djetinjstvo je proveo s roditeljima u Lepoglavskoj Vesi. U Lepoglavi je završio osnovnu školu, a potom srednju autolimarsku u Varaždinu. U redove MUP-a dragovoljno je pristupio 10. ožujka 1991. u Vinici, a 15. svibnja 1991. godine prelazi u tadašnju 2. »A« brigadu ZNG koja će kasnije postati 2. gardijska brigada „Grom”. Ubrzo ga rat odvodi na ličko bojište, u mjesto Ljubovo, gdje se ističe svojom borbenošću i hrabrošću. Potom odlazi na Banovinu gdje zbog svojih iskazanih kvaliteta postaje zapovjednikom voda. Osobitu hrabrost pokazuje u bitci za Novi Farkašić, gdje su malobrojne hrvatske snage najprije odbile napad, a potom sljedeći dan u protuudaru razbile JNA. Nekoliko tjedana kasnije ranjen je u akciji oslobađanja sela Slana i Glinska Poljana.
Nakon oporavka ponovno se vraća u postrojbu, gdje je postavljen na dužnost dozapovjednika satnije. Na dubrovačkom bojištu od lipnja 1992. godine sudjeluje u nizu borbenih djelovanja: sudjeluje u operaciji „Tigar“, oslobađanju sela Ivanica i drugim bitkama, osobno predvodeći i potičući suborce vlastitim primjerom. Usred ratnih zbivanja uspio se oženiti 21. studenog 1992. sa suprugom Ivankom. Odlukom predsjednika Tuđmana 16. prosinca iste godine unaprijeđen je u čin satnika. Nedugo potom sa suborcima odlazi u zadarsko zaleđe kao dio Taktičke grupe 2. gardijske brigade koja je imala zadatak sačuvati i obraniti dostignute položaje tijekom operacije “Maslenica”. U presudnim borbama za Novigrad Dragutin Naglaš položio je zajedno sa suborcem Vladom Brebrićem život na oltar domovine. S njima je bio i Ivica Mužić koji je tom prilikom teško stradao, a tragedije se prisjetio u knjizi “Operacija Maslenica – sjećanja sudionika”, autora Vladimira Brnardića i Tomislava Šulja:
“Moja postrojba je išla cestom prema Paljuvu, i negdje kilometar niže trebali smo zauzeti položaje. Međutim, kad smo stigli, naša izvidnica je pokazala da su tamo tri rova mitraljeska i da ne možemo proći. U tom momentu se vraćamo prema cesti i zapovjednik satnije, Dragutin Naglaš, zapovjednik voda Brebrić Vlado i ja, isto kao zapovjednik voda, gledamo u kartu kako bi sad napali ta mitraljeska gnijezda. U međuvremenu jedan suborac je bio ranjen, vikao je. Mi smo se ustali i najednom mrak, oko nas su pale granate i ja više filma nemam. To je ono što se mene tiče. Po priči koju sam čuo kasnije, znači zapovjednik satnije Naglaš i zapovjednik voda Garo Brebrić, oni su poginuli na licu mjesta. Ja sam uspio preživjeti. Bio sam u komi, znači cijelo vrijeme, do Zagreba nisam ništa znao, tek sam u Zagrebu saznao sve to. Sve o toj nesreći sam, dakle, čuo kasnije, da su pale granate minobacačke između nas, znači nekih metar-dva. Njih je potrgalo, ono, rasturilo. Meni je isto rasturilo glavu, dobio sam u ruku, raznijelo mi šaku, dobio sam po nogama, po tijelu. Međutim, preživio sam, a oni su zauvijek otišli. Po toj priči, znači, Garo Brebrić je imao dvije ručne bombe na prsima i okvire metaka je imao preko sebe. To se njemu sve aktiviralo i raznijelo ga. Možda sam ja i od toga stradao. Njemu je sav prsni koš raznijelo. Mene su našli s glavom u njegovom prsnom košu. A Naglašu je geler ušao u glavu, s druge strane izašao, imao je rupu u glavi i sve mu je bilo razneseno. Znači moja bitka je vrlo kratko trajala i završila je tragično. Napad je krenuo ujutro i mi smo stradali već oko 10 sati i to je to. Bio je to strašan gubitak prijatelja i vrhunskih boraca.”
Izvori – Vladimir Brnardić i Tomislav Šulj: “Operacija Maslenica – sjećanja sudionika”
evarazdin.hr (evarazdin.hr/…/na-danasnji-je-dan-poginuo-hrabri-lepoglavsk…)