Željko Budimir, najstariji od troje djece Milke rođ. Nikolić i Stjepana Budimira, rođen je 20. svibnja 1961. godine u Vukovaru. Pohađao je Osnovnu školu Braća Đurđević Borovu naselju, u kojoj se danas nalazi Ekonomska škola, a nakon odsluženja vojnog roka u bivšoj državi zaposlio se u pogonu “Poly” tvornice “Borovo”…
1982. godine Željko Budimir oženio se Jasminkom rođ. Černok koja mu je 1983. rodila kćer, a godinu dana kasnije, 1984. godine, i sina. Kako je bio veliki zaljubljenik u Jadran, Željkova posebna želja je bila djecu nazvati po imenima koja će ga podsjećati na more, Adriana i Mario, donosi direktno.hr.
Iako je volio motore, sport, osobito košarku, najveća preokupacija bila mu je obitelj kojoj se u potpunosti posvetio, a upravo pred sam početak rata završio je uređenje kuće koju je na Priljevu naslijedio od djeda i bake.
U obranu Vukovara Željko Budimir uključio se kao dragovoljac, od samih početaka izbijanja ratnih sukoba, prvo u svojoj mjesnoj zajednici, a potom se 20. srpnja 1991. godine prijavio u Zbor narodne garde, odnosno, postao je pripadnik 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade osnovane na Opatovcu, te kao pripadnik iste sudjelovao u borbenim zadaćama u različitim dijelovima grada, gdje god je po potrebi raspoređivan ili slan u ispomoć.
Željka Budimira, za neke Želju, za neke Budeta, prijatelji i suborci sjećaju se kao odgovornog i pouzdanog branitelja, ali i velikoga šaljivdžije i motivatora i u najtežim situacijama kada je jedini uzmak pred surovom zbiljom pronalazio u humoru, ponekad i crnom.
“Takav je bio”, prisjetit će se supruga Jasminka, “uvijek nasmijan i spreman na šalu. Jednom prigodom, prije nego što sam s djecom u posljednji trenutak napustila Vukovar, dok smo se vozili u automobilu, ja sam se tresla od straha, a on je pojačao glazbu na najjače i rekao mi da tako neću čuti kako padaju granate. Jasno da sam ih čula, ali to je bio njegov način da groznu situaciju učini bezazlenijom i lakšom.”
Posljednji put Željko je viđen živ 19. studenoga 1991. godine u borovskoj tvornici, u Novoj obućari, gdje se otišao pozdraviti sa stricem Ilijom kojemu je rekao kako se neće predati i da odlazi u proboj.
Željkovo tijelo pronađeno je na tržnici u Borovu naselju, a obdukcija koja je obavljena nad njegovim tijelom utvrdila je prostrjelnu ranu koja je ukazivala na zarobljavanje, jer je zadobivena u klečećem položaju.
Željkova supruga i dvoje djece, tada jedno od šest, a drugo od sedam godina, dan prije potpunoga zatvaranja tzv. “Kukuruznoga puta”, uspjeli su izaći iz Vukovara i otići kod Željkove tetke u Njemačku, a vijesti o suprugu i ocu, od 1992. godine, nakon što su se zbog škole vratili u Hrvatsku, iščekivali su u prognaništvu, u Baškom Polju.
Budući da je kod sebe imao dokumente, Željko Budimir prvo je identificiran 6. prosinca 1991. godine u Vukovaru, na Ciglani, gdje je okupatorska vojska prikupljala tijela poginulih, a potom su premještana u zajedničku grobnicu na Novome groblju.
Jasminka Budimir je 1992. godine dobila obavijest o Željkovoj smrti od Međunarodnog Crvenog križa, no kako su dokumenti koje je dobila imali pogrešno napisano ime, ali i krivo ime Željkova oca, Jasminka je odbila službeno proglasiti Željkovu smrt, a tanašna nada nije se gasila sve do 1998. godine kada je nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novome groblju 1998. godine potvrđena identifikacija. U vreći, uz Željkovo tijelo, pronađeni su ostaci dokumenta sa Željkovim imenom i polaroid fotografija njegove djece i bratove kćeri, koju je nosio u džepu, te papir s oznakom pod kojom je pokopan.
Nakon ekshumacije i identifikacije, Željko Budimir pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru. Željkov pokop bio je 16. svibnja 1998. godine, točno na dan kada je njegova kći Adriana napunila petnaesti rođendan.
Željko sin Mario, ljubav prema ocu kojega je prerano izgubio, iskazivao je kroz pjesme koje mu je pisao i crteže koje je crtao. Posljednji put ga je vidio kada je imao samo šest godina.
Njegova majka Jasmina je zapisala: “Moj život je stao u 29. godini, posvetila sam se djeci. Kćeri je najteže što svojoj djeci ne može pričati o djetinjstvu, prvom razredu, obiteljskim blagdanima, jer kao da joj je netko izbrisao prvih osam godina života. Mrak… Ničega se ne sjeća. Sin svoju bol nosi na drugi način, kada mu je teško crta ili ako ne može spavati, u gluho doba noći ode k ocu na groblje, ispriča se s njim, pa mu je lakše. I sada nam je nakon toliko godina isto, tupa bol i praznina…”
Kada je ubijen, Željko Budimir, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset godina.
Željko, nismo te zaboravili.