U utorak 8. lipnja 1993 godine u rano jutro izvršen je jaki pješadijski i artiljerijski napad od strane četničkih hordi podržanih od srbočetničkih agresora.
Odmah u prvom naletu mučki je ubijen pripadnik Vrličke satnije Petar Varnica i nekolicina ranjenih što teže što lakše. Čim su se pripadnici Vrličke satnije malo pribrali od tog prvog udara, svi koji su bili u stanju pružili su jaki otpor i obranili Veli vrh i pri tome nanijeli velike gubitke srpskom neprijatelju.
NA DANAŠNJI DAN 1993.
Poštovani prijatelji, dana 16. veljače 2016. na inicijativu pripadnika Vrličke satnije Bože Giljana napisao sam kratki sažetak borbe na Velom vrhu (8. lipnja 1993.), a isti je objavljen na Braniteljskom Portalu. Ističem da sam tražio svjedočanstva pripadnika postrojbe koji su bili akteri borbe na Svilaji. Međutim, izostala je suradnja te se ispričavam zbog nedostatnih činjenica, pripadnika koji su sudjelovali u borbi na Svilaji. Također, urednik u objavi nije stavio izvor podataka koji mogu čitatelja dovesti do krive interpretacije aktivnosti.
IZVORNI TEKST JE SLIJEDEĆI:
U sjećanje poginulom branitelju Petru Varnici, jedinoj žrtvi najveće pješačke bitke tijekom Domovinskog rata na području Cetinske krajine.
AKCIJA “VELI VRH“
Od studenog 1992. pa do kolovoza 1994. na sinjskom ratištu postoji 16. dp Sinj, te mali dio snaga 126. br HV, jer se 126. br HV nalazila na južnom ratištu.
U Sinju je bila teška zbrka. Formirala se OG a uticajem nekih rade se premještanja na bojišnici, drnišani se izvlače i idu na M. Plati, Solinska vojna ide prema Moseću a Banovčevu 16. dp sa starcima od 65 razvukli od Dinare do Ivove glave uz blagoslov sinjski zapovjednika i baš tada se događa Veli Vrh. Ljudstva za zamjenu nigdje jer je V. Satnija razbijena. Veli Vrh i Jelinjak preko noći drži zapovjedništvo bojne a Ivovu glavu zaštitni vod pukovnije. Toliko o jakim snagama u Sinju. Možemo zahvaliti Bogu i Vrličanima (jer su bili pretežno mladi) da četnici nisu uzeli Veli Vrh. Temeljem izjave zapovjednika Zdravka Banovca, Veli Vrh je bitka koju treba sagledati šire, a ne da o njoj pišu ljudi koji ne mogu to sagledati već su bili na jednoj točci i o tom mogu govorit. Banovcu je osobno general Bobetko rekao da je to obrana od značaja za Sinj i Split. Sa pitanjem di bi mi bili da su oni tada uzeli Veli Vrh, Jelinjak, Ivovu glavu i Turjaču. Na pitanje Z. Banovca OG Sinj da mu osiguraju zamjenu za vrličku satniju jer je ista van stroja (rodbinske veze, mnogo ranjenih i jedan poginuli sa opaskom da mu prijete da će napustiti položaj ) dobio je ovaj odgovor: “Neka napuste mi ćemo ponovo osvojiti”.1 Suvišan svaki komentar….(op.autora).
Krajem svibnja 1993. Teritorijalna Obrana s. Otišić vratila se sa položaja u selo. U Otišić dolazi magistar Ilija Prijić (načelnik policijskih snaga u Kninu) zajedno sa Draganom Karnom. Odmah su održali sastanak sa pripadnicima TO s. Otišić u školi informirajući ih da je UNPROFOR izašao na granice, te da moraju ustrojiti PJM (Pograničnu Jedinicu Milicije), jer je to po Vensovom planu a da u biti to nije klasična milicija, nego da je to početak stvaranja srpske vojske. Obećavali su visoka novčana primanja i zaposlenja te su zahtijevali da se javljaju mladi pripadnici.
Odmah su se počeli javljati dobrovoljci a u Otišić vraćaju se neki pripadnici Martićeve milicije iz Knina i Vrlike. Za zapovjednika izabran je Petar Arambašić zv. Šule, dok su zapovjednici vodova bili Nikola Rnić sin Bože, Jovo Krivošić sin Marka, te Nedjeljko Stojsavljević sin Krstanov.2
Iz vrličke satnije 126. brigade HV-a na Velom vrhu 8. lipnja 1993. godine bilo je 16 boraca kada su ih žestoko napali velikosrpski agresori iz kninske paradržave koji su pošto-poto htjeli hrvatskim braniteljima preoteti kontrolu nad tim dominantnim svilajskim vrhom koji je osiguravao daljnje napredovanje HV-a prema Ždanju iznad sela Štikovo i kontrolu cijelog Knina. Brojno stanje oko 70 pripadnika.
U to vrijeme iz Centra za obuku specijalaca (Bruške)3 dolazi skupina zarobljenika (njih 15, a u toj skupini je bio i jedan pripadnik iz Bugarske, Mitko Miter) sa zapovjednikom Radivojem Radivojevićem zv. „Rade Šiptar“ za kojeg se pričalo da je iz Legije stranaca. Također dolazi samozvani major Mile Miletić zv. „ Kapetan Brka“, te ženska osoba po nadimku „CECA“ i još neki pripadnici iz Srbije koji su naglasili da ih je Milošević pustio da se bore i ako ostanu živi da su slobodni. Za jedan dan proveden na položaju smanjuje im se kazna od dva dana. Uglavnom to su bili robijaši između 1 i 10 godina zatvora.
Komandir Radivojević Rade je na to područje došao sa velikim ovlastima od tadašnjeg komandanta korpusa pukovnika Đilasa, a isti je ima odriješene ruke po svim poslovima, te mu je komandant Vrličke 1. lake brigade (Božo Kostur iz Civljana) bio na usluzi.
U Otišić su došli u komandu desnog pravca kod komandira Otišićke čete Krneta Petra i tu su ostali u okrugu Krivošića. Krneta Petar ih je zatim uputio kod izviđača, čiji je komandir bio Stojsavljević Dušan, a izviđači si bili: Gojko Krivošić, Nedeljko Popadić, Popadić Darko, Stanojević NikoIa, Rosić SIobodan, Stojanović Duško, te Prtljaga Đuro. Čestim izviđanjem terena po kojem su ih vodili izviđači od Stojsavljević Dušana, trebali su napasti hrvatske položaje na Svilaji. Taj zadatak su dobili direktno od komadanta korpusa, a procjena komande korpusa je bila da se zaustavi te spriječi napredovanje hrvatskih snaga na Svilaji, kao i zadatak da se zauzme dominantna kota Veliki vrh, a poslije da će to biti pretpostavka za zauzimanje cijelog područja Svilaje. Svakodnevno su Stojsavljević Dušan, Miletić Mile, te ostali pripadnici izviđača i grupe zarobljenika “Bruška“ ulazili u teren Rosića staja, te područja Razdolja između Velikog vrha i Turjače.
Obavještajne podatke koje su prikupili donijeli su direktno komandantu Đilasu, a podaci su bili da je hrvatska vojska napravila put neposredno pokraj Velikog vrha, te do Golog brda, koje je strateški važan položaj. Sa tih istaknutih položaja može se kontrolirati cjelokupan prostor Vrličkog kraja, te da se u blizini položaja u rajonu Razdolja nalaze dva tenka, kao i to da HV nastavlja sa izradom puta iza kote Greda i Gradina na Svilaji. Daljnjim izviđanjem su ustanovili da na području Velikog vrha nema mnogo hrvatskih snaga, te su snimili zemunice i šatore na području Velikog vrha i Razdolja.
U izjavi Slobodana Despinića zabilježeno je: “CijeIa akcija je išla direktno preko komande 7. korpusa, a pukovnik Đilas je odobrio kompletnu opremu i naoružanje, koje je nabavio i poslao tada glavni Štab vojske RSK. U više navrata Radivojević Radivoje sa zastavnikom iz GS Muškinjom zv. „Zaćo“ dovozili su prigušivače za automatske puške, desetak motorola, maskirnih uniformi, minobacačkih granata, protupješadijskih mina, te veliku količinu konzervi (SBO), uređaja za dnevno i noćno osmatranje, te punjače motorola, kao i ostalu diverzantsku opremu skupa sa municijom i naoružanjem. Ta grupa je dobila zadatak od GS da akciju mora izvesti što prije. Zadatak je bio zauzeti kotu tt 1304 Veliki vrh, te po zauzimanju iste komandir Otišićke čete mora preuzeti osvojene položaje, te uspostaviti borbenu liniju na dominantnim kotama na Svilaji (VeIiki vrh tt. 1304 – Golo Brdo- Jančag).
Akciju poslije dugih priprema, izviđanja terena i dovlačenja opreme razradio je kapetan Radivoje Radivojević zv. Rade Šiptar. U akciju je krenula grupa: major Miletić Mile iz Leskovca, Miter Mitko iz Bugarske, skupa sa još 12 pripadnika iz nastavnog centra Alfa iz Bruške, a od domaćih su bili: komandir izviđača Dušan Stojsavljević, te izviđači: Popadić Darko, Popadić Nedjeljko, Stojanović Dušan, Rosić Slobodan, Stanojević Nikola, Stanojević Slobodan. Ukupno je bilo 20 pripadnika. Zadatak je bio podijeliti se u dvije grupe, te uvečer doći u samu blizinu položaja Veliki vrh, a zbog gustoće šume tu bi prespavali u neposrednoj blizini hrvatskih položaja, te da bi sutradan prošli iza hrvatskih položaja u dubinu hrvatskog teritorija, gdje bi čekali artiljeriju koja će tući položaje na Velikom vrhu i Golom brdu. Poslije ovoga plan je bio napasti hrvatske položaje i zauzeti Veliki vrh i Golo brdo. Planirano je da artiljerija tuče hrvatske položaje u dubini teritorija (Razdolje – Mirlović polje), topovi 76 mm imali su zadatak tući hrvatske položaje na Jančagu i Razdolju.
Zadatak minobacača je da tuku hrvatske položaje na Velikom vrhu, te usput tući položaje hrvatske vojske na Ivovoj glavi. Vezu su održavali motorolama tipa „Alinko“, te su imali šifrirani razgovornik kojim su prenosili podatke na terenu, te neposredno navodili vatru. U komandi desnog pravca je bio Radivojević Radivoje, te kapetan Krneta Petar i zastavnik Muškinja. Radivojević Radivoje je sa grupom održavao vezu putem motorole, dok je sa komandom 1. LB u Vrlici vezu održavao preko RUP-12.
Uvečer su pripadnici dviju grupa krenuli u neposrednu blizinu hrvatskih položaja, te su dolaskom u neposrednu blizinu položaja Veliki vrh prespavali. Na čelu prve grupe bio je Stojsavljević Dušan, sa još 1O pripadnika, dok je drugu grupu predvodio major Miletić Mile sa vodičem Popadić Darkom, sa isto toliko pripadnika. Obe grupe su bile jako dobro naoružane i opremljene diverzantskom opremom.
Ujutro su krenuli razdvojeni u dvije grupe, te su prošli kroz minsko polje HV, a usput su neke mine i deaktivirali. Nakon toga su prošli kroz gustu šumu i došli iza položaja HV, gdje su sačekali potporu artiljerije a vatru su navodili vođe grupa Stojsavljević Dušan, te major Miletić Mile. Artiljerija je tukla po hrvatskim položajima oko 2O minuta, a poslije toga su grupe od Stojsavljević Dušana, te grupa od Miletić Mile napale hrvatske položaje, gdje dolazi do bliskog pješadijskog napada. Tom prilikom poginuo je Petar Varnica pripadnik HV-a iz Podosoja (ubijen snajperskim metkom), a Vinko Skorup i Mile Brtan su teško ranjeni. Na srpskoj strani ginu: Mitko Miter i Miletić Mile. 4
U dnevnom izvještaju „Organa Bezbjednosti“ Komandi 7. Korpusa dana 9. 06. 1993. godine napisano je slijedeće: „Naše snage su zauzele Veli vrh uz prethodno čišćenje Ivove glave i Konjske glave. Prema izvještaju k-dira grupe uništena su tri neprijateljska bunkera, dve zemunice, dva velika šatora, jedna cisterna za vodu i ubijeno oko 15 ustaša. U ovoj akciji su poginula naša dva borca i to: Marinov Valentino i Delić Janko.
Nakon uspešno izvedene naše akcije ustaše su dovele pojačanje sa dva autobusa, jednim minibusom i helikopterom spustili 15-stak ustaša. Zbog njihove premoći naše snage su bile prinuđene da se povuku prema Subotića stajama. Trenutno na Ivovoj glavi nema nikoga, a neizvesno je da li su ustaše došle na Veliki vrh. U vezi sa navedenim k-dir grupe, blagovremeno je tražio pojačanje 5 u ljudstvu za držanje zauzete linije ali zbog poznate situacije i stanja u našoj jedinici nisu bili u stanju poslat pojačanje tako da je tek danas upućeno devet pripadnika MUP-a Vrlika.“6
Pojačanje iz 126. HV do predvečer je bilo Dr. Gilić i Ante Podrug te Nikola Tokić. Tek popodne helikopterima je iz Splita prevezen ostali dio vrličke satnije u Ogorje.
Tada nastaju problemi kako zamijeniti vrličku satnija koja je razbijena ranjenim. A poseban problem nastaje na Ivovoj glavi jer tamo nitko nije htio, te Zdravko Banovac upućuje svoje starce na čelu sa zap. zaštitnog voda Primorac /Junak/.
Istovremeno se preuzimaju položaji na Velikom vrhu, dok artiljerija djeluje na obe strane. Minobacači od Rosić Krste, te hrvatska vojska minobacačima sa svoje strane izmjenjuju vatru. Odmah poslije toga iz pravca Razdolja dolazi jedan hrvatski helikopter i autobus sa pojačanjem, a za to vrijeme pješadijske borbe bile su manjeg intenziteta. U to vrijeme Radivojević Radivoje naređuje komandiru Otišićke čete Krneta Petru da pošalje ljudstvo na Svilaju, tj. na Veliki vrh i Golo brdo, a tom prilikom pripadnici iz čete Otišić odbijaju ići na položaje na Svilaju, što je primoralo Radivojević Radivoja da zove komadanta Đilasa u Kninski korpus, te od njega traži pojačanje. Đilas nije uspio garantirati Radivojeviću da će mu na vrijeme poslati pojačanje, a u to vrijeme hrvatske snage su vratili izgubljeni položaj Veli vrh. 7
Uvidjevši situaciju u kojoj su se našli major Miletić Mile i Stojsavljević Dušan donose odluku o povlačenju u selo Otišić.
Tom prilikom na Velikom vrhu ostavljaju jednog pripadnika iz centra Bruška koji je gore poginuo, a da bi drugog pripadnika iz Bugarske Miter Mitka uspjeli izvući u samo podnožje Velikog vrha, gdje su ga i sahranili. Navedenog pripadnika HV koji je poginuo na Velikom vrhu ubio je Stojsavljević Dušan koji se kasnije hvalio po selu da je osvetio brata koji je poginuo.
Za vrijeme borbenih djelovanja na Svilaji u Vrliku je došao Predsjednik SO Knin dr Milan Babić, te obišao k-du 1. lbr gdje se upoznao sa trenutnim stanjem i problemima, te je obećao da će slijedećeg dana obići Civljane i Cetinu sa ciljem da utiče na dezertirale borce da se vrate u jedinicu. 8
Tijekom rasplamsale bitke od 16 hrvatskih branitelja Velog vrha jedan je poginuo, a još 10 ih je bilo ranjeno. Veli vrh je, međutim, obranjen, zahvaljujući braniteljima s Velog vrha, ali i njihovim suborcima iz 126. brigade koji su im stigli u pomoć.
Vojni vrh u Kninu ne odustaje od zacrtane akcije izlaska na položaje na Svilaji, međutim to nikada nije uspio ostvariti. Ovom bitkom na Velom vrhu ponose se svi branitelji Domovinskog rata Cetinske krajine, naročito napadnuti pripadnici Vrličke satnije i u pomoć im pristigli suborci s kojima su Veli vrh uspjeli obraniti.
Bilješke:
1. – Izjava Zdravka Banovca zapovjednika 16. Dp.
2.- U pograničnoj jedinici milicije (PJM) osim naprijed navedenog rukovodećeg sastava su: Petrović Marko sin Milana, Stojsavljević Dragan sin Nikole, Stojanović Dušan, Subotić Milan sin Dušana, Popadić Branko sin Dušana, Popadić Nedjeljko sin Dušana, Popadić Darko sin Dušana, Cvijetić Mihajlo sin Cvitka, Petrović Slobodan sin Đure,Stojsavljević Dušan sin Čede, Stojsavljević Milenko sin Petra, Stojsavljević Nikola sin Petra, Cvijetić Nikola sin Rade, Stanojević Nikola sin Mitra, Stanojević Slobodan sin Steve, Stanojević Gor’an sin Steve, Despinić Dragan sin Petra, Despinić Nikola sin Đure, Despinić Gojko sin Petra, Despinić Zoran sin Đure, Prtljaga Đuro sin Dušana, Prtljaga Dušan sin Dušana, Zagorac Dušan sin Dušana, Rađen Dušan sin Đure, Vujasin Đuro sin Rade, Gajić Svetislav sin Ilije, Gajić Dragan, Gajić Nedjeljko, Krunić Nedjeljko sin Milorada, Krunić Goran sin Gojka, Krunić Dragan sin Gojka, Krunić Milenko sin Radivoja, Dragić Dragan sin Branka, Petrović Dragan sin Dašana, Rnić Radovan sin Rajka, Rnić Nikola sin Dušana, Rnić Dragan sin Dušana, Rnić Marko sin Jovana, Gajić Zlatko sin Dušana, Gajić Dušan sin Luke, Gajić Gojko sin Luke, Krunić Nikola sin Krstana, Ustić Milenko sin Rade, Krunić Petar sin Krstana, Gajić Zoran sin Tode, Gajić Petar sin Tode, Petrović Dušan sin Pane, Stojsavljević Zoran sin Petra , Boščić Slavko sin Rade, Boščić Gojko sin Rade, Rosić Branko sin Dušana, Despinić Dušan sin Milana, Vujasin Cvitko, Vujasin I l i j a , Gajić Slovenko sin Krstana. Znam da su u to vrijeme i u ostalim mjestima osnivane PJM pa je tako i u Koljanima i Laktacu osnovana jedinica na čelu koje je bio komandir Vučenović Đorđe, a njegov zamjenik Miljković Dragan, dok su ostali pripadnici b i l i : Vinčić Nikola sin Bože, Peović Petar sin NikoIe, Bogovac Đuro sin Đure, Bogovac Zoran sin Đure, Bogovac Milan sin Svetozara, Bogovac Branko sin Svetozara, Bogovac Slobodan sin Svetozara, Vinčić Miroslav sin Bože, Vinčić Nikola sin Đure, Nikolić Željko sin Nikole, Borković Dušan sin Dušana, Borković Dušan sin Đure, Vinčić Petar sin Marka, Vinčić Slobodan sin Ilije, Borković IIija sin Đure, Borković Milan sin Đure, Borković Đuro zv. Đurenda, Katić Bogdan sin Radivoja, Katić Vladimir sin Radivoja, Katić Dragan sin Radivoja, Marčetić Milorad sin Jovana, Marčetić Đuro, Marčetić Mitar sin Nikole, Katić Željko sin Petra, Bodrožić Milenko sin Mile, Marčetić Momir sin Đure, Bogovac Tode sin Mitra, MiIjković Jovo zv. Joša, Miljković Mirko sin Ilije, MiIjković Mirko zv. Kočo, Miljković Jovo zv. Crni, MiIjković Drago, Krkobabić Željko sin Gojka, Bodrožić Ljubiša.
3.- Skupina zarobljenika došla je izravno iz centra za obuku Bruška kod Benkovca, gdje je sa njima izravno izvodio obuku kapetan Dragan.
4. – Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Odjel ratnih zločina i terorizma, broj 511-12-11: Izjava Slobodana Despinića, komandanta Teritorijalne obrane Otišić, od 6. 9. 1995.
5. – Uvidom u dnevno izvješće dana 9. lipnja 1993. mješovite patrole SUP-a Knin i VP vršili su privođenja boraca koji su dezertirali. Dokumenti Vojne Provenijencije „Republika Srpska Krajina“ (siječanj-lipanj 1993., str. 610
6.-Dokumenti Vojne Provenijencije „Republika Srpska Krajina“ (siječanj-lipanj 1993., str. 610.
7. – Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Odjel ratnih zločina i terorizma, broj 511-12-11: Izjava Slobodana Despinića, komandanta Teritorijalne obrane Otišić, od 6. 9. 1995.
8. – Dokumenti Vojne Provenijencije „Republika Srpska Krajina“ (siječanj-lipanj 1993., str. 610.