Dmitar Zvonimir okrunjen za hrvatskog kralja –8. listopada 1075…

Prihvaćanjem vazalskog odnosa prema papi osigurao je političku i vojnu potporu Papinske države…

Jedan od nauspješnijih narodnih vladara ranosrednjevjekovne Hrvatske Dmitar Zvonimir okrunjen je za kralja 8. listopada 1075. godine (neki povijesničari kao datum navode 9.10, a kao godinu 1076.), od strane papinskog legata Gebizona u Solinu. Za njegove vladavine nastavljeno je širenje Hrvatskog kraljevstva čime je nastavio politiku svog prethodnika Petra Krešimira IV. Nakon njegove smrti došlo je do prekretnice u hrvatskoj povijesti jer nakon rata oko nasljeđivanja prijestolja kruna prelazi u ruke ugarskih Arpdovića.

O podrijetlu Dmitra Zvonimira zna se vrlo malo, najprhvaćenija teza je da je bio potomak kralja Svetoslava Surine i time rođak Petra Krešimira IV. Zna se da je bio slavonski ban i neko vrijeme suvladar Petra Krešimira IV. te oženjen Jelenom, kćeri ugarskog kralja Bele I. i sestrom Ladislava I.

Kada je 1074. Petra Krešimira IV. zarobio normanski vojvoda Amiko, koji je iz južne Italije napao Hrvatsku, Zvonimir se nametnuo kao nasljednik te došao na prijestolje u okolnostima koje pobliže nisu poznate (u nasljednom redu zaobiđen je Krešimirov nećak Stjepan II.). Nakon Zvonimirova izbora za kralja papa Grgur VII. šalje u Hrvatsku legate Gebizona i Fulkona, s glavnom zadaćom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti Hrvatskog kraljevstva. Kada je prisegnuo da će kao vazal biti vjeran rimskom papi, Zvonimir se obvezao plaćati 200 dukata danka te darovao Svetoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani. Zatim ga je svečano okrunio legat Gebizon u crkvi sv. Petra u Solinu, krunom donesenom iz Rima, te mu predao druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu čime je de facto dobio međunarodno priznanje.

Nakon toga Zvonimir je položio prisegu papi: „Ja, dakle Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, kralj bit ću od ovoga časa vazda vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru Grguru i zakonitim mu nasljednicima, neću sudjelovati ni riječju ni činom da bud on ili buduće pape nakon njega ili poslanici njihovi život ili uda izgube, ili da budu zarobljeni; a savjet, koji bi mi povjerili, neću nikome na njihovu štetu otkriti. Kraljevstvo pak koje mi se predaje po tvojoj ruci, opate Gebizone, uzdržat ću vjerno, te ga neću nikako odvratiti od apostolske stolice. Gospodara mojega papu Grgura i njegove nasljednike, a i poslanike papinske, ako dođu u moju oblast, primat ću časno i čestito ću s njima postupati i tako ih odpraviti, te otkle god bi me zvali, služit ću im bez krzmanja, koliko ću moći. Tako mi Bog pomogao!“.

Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari tog doba, prihvaćanjem papinske političke doktrine te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Papinskom državom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (lat. regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

Dmitar Zvonimir stolovao je u Kninu, a za njegove vladavine događaju se brojne društvene promjene: privatizira se javno vlasništvo, javlja se vlastelinstvo, jača utjecaj i materijalni položaj crkve, pa iako je narod još slobodan, počeo je proces feudalizacije. Umro je u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima.

Povijesno značenje

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).

Godine 1079. napao je Zvonimira istarski velikaš, knez Vecelin, podanik njemačkog cara Henrika IV. U pomoć Zvonimiru priskočio je papa Grgur VII. Nešto kasnije, krenuo je Zvonimir u rat kao saveznik normanskog vojvode Roberta Guiscarda († 1085.) protiv Bizantskog Carstva i njegove saveznice Venecije. Godine 1083. Normani su u savezništvu s Hrvatima, potukli bizantsko-mletačko brodovlje i zauzeli grad Drač, a 1084. su žestoko potukli mletačko brodovlje kod Kasopa na otoku Krfu.[31]

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša Vinihu iz plemena Lapčana. Budući da je jedini sin i prijestolonasljednik Radovan umro prije očeve smrti (iza 1083.), pojavio se problem nasljeđivanja prijestolja. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Petra Krešimira IV., s čijom smrću je definitivno izumrla dinastija Trpimirovića.

Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru 1526. godine, ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak sa Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukscesijski rat koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

Poznata je legenda[32] o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Pretpostavka je da se vijest o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prvi put javila u Ugarsko-poljskoj kronici iz 13. stoljeća. Tamo se spominje hrvatski kralj Kazimir kojega je osvetio mađarski kralj. Zvonimirovo ime vezano uz nasilnu smrt pouzdano se javlja tek u Ljetopisu popa Dukljanina, točnije u prijevodu prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća.[33] Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća. Postoje 4 redakcije ovog djela: osnovna latinska redakcija, talijanski prijevod latinske redakcije (načinio 1601. god. benediktinac M. Orbini), prijevod prva 23 poglavlja na hrvatski (nepoznati autor), te prijevod hrvatske redakcije na latinski (preveo Marko Marulić, na molbu Splićanina Dmina Papalića).

Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije je zatražio od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatražio je pomoć i od Zvonimira. Kralj Zvonimir sazvao je sabor u Kosovo kod “pet crkava”. No pri spomenu na rat ubili su ga nezadovoljni i odnarođeni plemići.

Također, vijesti o nasilnoj smrti nalaze se u Historia salonitana maior iz 16. stoljeća, te Chronicom breve regni Croaciae Ivana Tomašića.[34] Chronicon breve Regni Croatiae Ivana Tomašića iz 1563. govori da je Zvonimira u svome šatoru, na insistiranje nezadovoljnog pučanstva ubio njegov peharnik, Tadija Slovinac.[35]

Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.

Nikola Radojčić i većina povjesničara poslije Drugog svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću. U recentnijoj literaturi javilo se mišljenje da je legenda zapravo modificirana verzija češke legende o smrti kneza Većeslava.[36]

Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična srednjovjekovna legenda o nekom srednjovjekovnom kralju. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća, kao što je većina mitova, kojima se danas služimo kada govorimo o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti. Prema izvorima vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja, teza o ubojstvu se ne može odbaciti kao potpuna nevjerojatna.[37] Vidi i: Hrvatska redakcija, Dodatak: Legenda o smrti kralja Zvonimira

Prema “Historia salonitana maior”, na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:

TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,
KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?
JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA
UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!
JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI
CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA
BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSSTI SRCU
I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA
KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,
POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,
KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,
NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,
OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,
STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,
JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA
I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO
Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije mu je tijelo preneseno u Solin.

U crkvi Sv. Marka evanđeliste u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.

Izvor-wikipedia.org

A.G.