Bitkom za Pakrac je oružani sukob između hrvatske policije i srpskih pobunjenika: Taj sukob označio je kraj Balvan revolucije i početkom Domovinskog rata. U sukobu nije bilo mrtvih i nije korišteno teško naoružanje, ali se kolokvijalno za njega uvriježio naziv “bitka”: do tada doista takve ozbiljne oružane borbe nije bilo.
Oružani sukob hrvatskih policijskih postrojaba s pobunjenim Srbima zbio se 1. ožujka 1991. Ovo je bio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa srpskim pobunjenicima. Ovaj dan se u Pakracu obilježava svake godine kao obljetnica početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj.
Cilj velikosrpskih ideologa je bio zauzeti grad Pakrac. Prema njihovim planovima, trebao je biti središtem SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju. Čelnik zapadnoslavonskog SDS-a, Veljko Džakula, pokrenuo je inicijativu. 22. veljače većinski srpska skupština općine izglasovala je pripojenje tzv. SAO Krajini. Ključnu ulogu u odluci o pristupanju SAO Krajini imao je SDS. Tad je široj hrvatskoj javnosti pozadina procesa okupljanja većinski srpskih naselja oko općine Pakrac postala je očigledna. Istovremeno s odlukom o pristupanju SAO Krajini, usvojen je i zaključak da se Policijska postaja u Pakracu „stavlja pod neposredno rukovođenje“ Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine. Za razliku od ostalih milicijskih stanica općina SAO Krajine, koje su bile neposredno podređene SUP-u SAO Krajine, policijska postaja u Pakracu dobila je status općinskog sekretarijata unutrašnjih poslova. U to vrijeme je načelnik pakračkog SUP-a bio Jovo Vezmar, osoba srpske nacionalnosti. Na tom je mjestu bio zadržan zbog “mirnog suživota”.
Ustavni sud RH poništio je 28. veljače 1991. odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini. Prema Džakuli, Josip Boljkovac nudio mu je pregovore potkraj veljače 1991, prije izbijanja oružanog sukoba u Pakracu, no Džakula je odbio sastanak, poručivši Boljkovcu da razgovara s nekim iz „rukovodstva SAO Krajine jer Pakrac njoj pripada“.
Jovo Vezmar je tog 1. ožujka 1991. zapovijedio mobilizaciju pričuvnog sastava ondašnje milicije i to je mobilizirao isključivo Srbe. Sve oružje namijenjeno pričuvnom sastavu je predao isključivo Srbima iz Pakraca i iz sela u okolici. Iste noći, s 1. na 2. ožujka je na prijevaru razoružao policajce hrvatske nacionalnosti (njih 16) te tako preuzeo nadzor nad policijskom postajom. Pričuvni policajci srpske nacionalnosti, na čelu s njime, zauzeli su 1. ožujka policijsku postaju, razoružavši svoje hrvatske kolege u postaji. Zgradu policijske postaje i općine okružili su, uz policajce srpske nacionalnosti, i naoružani civili, a akciju su koordinirali čelnici mjesnog SDS-a, na čelu s Veljkom Džakulom.
S policijske zgrade i općinske zgrade su pobunjeni Srbi skinuli zastavu Republike Hrvatske i postavili zastavu Republike Srbije. Na zgradu Skupštine Općine su postavili i četničku zastavu.
Potom se i JNA uključila u srpsku pobunu. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je, bez dogovora s ostalim članovima, odobrio slanje jedinica JNA u Pakrac te su u grad upućene snage JNA iz Bjelovara, Virovitice i Zagreba. Iz vojarne JNA u Bjelovaru je prema Lipiku krenula kolona od 10 tenkova.
Idućeg dana, 2. ožujka, postrojba specijalne policije RH je krenula iz Bjelovara. Prvo je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema Daruvaru. Rano ujutro hrvatska policija došla je u Pakrac. Četnici su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli u obližnja brda. U brda Papuka i Psunja povukao se i dio srpskoga stanovništva iz Pakraca i okolice.
‘Sporadični rafali iz automatskog oružja razlijegali su se sinoć s raznih krajeva Pakraca praćeni lakšim pojedinačnim eksplozijama. Mnogi su građani, u strepnji pred noćnom neizvjesnošću, napustili grad tražeći smještaj kod udaljenih rođaka i prijatelja ili u vikendicama na obroncima Papuka. Oni koji su ostali u gradu uglavnom su odlučili da u stanovima ne pale svjetla, bojeći se mogućih zalutalih metaka, pa je grad praktički zamračen, osim što svijetli ulična rasvjeta. Oko SO Pakrac razmještene su brojne jedinice MUP-a Hrvatske. Policijska postaja očito je cilj napada terorista iz mraka, sudeći po tome što je većina pucnjeva usmjerena na zgradu i prostor oko postaje, koju teroristi žele ponovno osvojiti. Rafalima je ‘izrešetan’ nekoliko vozila MUP-a, a sinoć su ranjena i dva policajca MUP-a’, pisao je tada Večernji list.
Milan Kovačević iz Levinovca krenuo je tog jutra oko 3.30 sati u Banja Luku kod brata u lov. Njega su zaustavili na ulasku u Pakrac gdje je i ranjen.
– Na barikada me dočekalo desetak naoružanih civila. Zaustavili su me, pretresli mi auto, našli vozačku pušku i savjetovali da se vratim. Potom su me pitali jesam li hadezeovac. Odgovorio sam im da jesam, a oni su, psujuću mi, rekli da takve oni trebaju. Prijetili su mi, i dok sam se vraćao u automobil, začuo sam pucanj i osjetio da sam pogođen. Teško ranjen, vozio sam se prema Daruvaru. Poslije sam na cesti sreo četvoricu mladića koji su me odvezli u Dom zdravlja Daruvar. Sjećam se da smo tamo dosta dugo čekali, a dežurna liječnica rekla je da te rane nisu ništa i da me voze u pakrački Medicinski centar. To sam odbio. Znam da su me potom dovezli u Viroviticu – rekao je tada Kovačević za Večernji list. Operiran je u Virovitici, a utvrđeno je kako je s tri metka ranjen u trbuh dok mu je jedan metak okrznuo glavu.
dinice za posebnu namjenu MUP-a iz Bjelovara dolaze u Pakrac oko 6 sati 2. ožujka 1991. uklanjajući prepreke (čime su pakrački Srbi sproveli svoju balvan revoluciju) sa svih ulaza u Pakrac.
Specijalci se raspoređuju po gradu te uhićuju Srbe osumnjičene za pobunu. Pobunjene srpske policajce sprovodi se u Bjelovar, a u gradu je ponovno vraćen javni red i mir. Pobunjeni zapovjednik je smijenjen i policijska postaja je dobila novog zapovjednika Stjepana Kupjaka. Dolazi do oružanog sukoba hrvatske policije i pobunjenih Srba. Oko 9 sati počinje kratkotrajna pucnjava s okolnih brda po gradu i po policijskoj postaji na koju policajci odgovaraju. Oko 18 sati u Pakrac dolaze dva autobusa sa specijalcima na koje je zasuta snažna puščana paljba s položaja na okolnim brdima te iz strojnice s tornja pravoslavne crkve. Policija je uzvratila paljbu te se situacija nakon toga smirila. Ranjena su tri redarstvenika. Nakon smirivanja situacije hrvatski se policajci povučeni iz Pakraca 18. ožujka.
Osim toga još ranije, od kolovoza 1990. do kolovoza 1991. ubijena su dva policajca (Vlado Laučan, iz zasjede metkom u leđa dok je kontrolirao promet u selu Omanovac; Branko Čorak, od hitaca iz automatskog oružja u centru Lipika), nekoliko je policajaca ranjeno, više osoba oteto i nestalo (dr. Ivan Šreter), često je pucano iz vatrenog oružja, podmetnuto je nekoliko požara, postavljani su eksplozivi pod hrvatske kuće, razbijani izlozi, paljene hrvatske zastave.