Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. – Miranje Donje, 31. srpnja 1991.), bio je hrvatski emigrant, revolucionar i domoljub. Pod sumnjivim okolnostima poginuo je u Domovinskom ratu.
Miro Barešić je rođen u Šibeniku 10. rujna 1950. godine od oca Jure i majke Vjere (rođ. Stojanov). U Šibeniku provodi djetinjstvo. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Nakon nekog vremena osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.
Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskoga veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971. godine.
Njih dvojica ušli su u jugoslavensko veleposlanstvo i na recepciji zatražili informacije o vizama kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije bio je zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao na predaju, Rolović je izvukao pištolj i u toj panici između pucanja njegovoga tajnika, Rolović biva ranjen. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović prvi povukao pištolj. Tijekom toga vremena Barešić je čuvao vrata. Za to vrijeme ispred veleposlanstva se stvaralo mnoštvo ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto dogođaja. Kada je Barešić vidio s balkona približavanje policije shvatio je kako će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu. Odupiranjem i pokušajem ubijanja hrvatskih rodoljuba Rolović je teško ranjen i umro je nakon 8 dana. Kada je Barešić vidio nered ispred veleposlanstva uzeo je uokvirenu sliku Josipa Broza Tita sa zida i bacio je van. Kad je policija zatražila od njih neka se predaju, oni su stavili svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata, te su uhićeni bez odupiranja. Kada su privođeni iz jugoslavenskoga veleposlanstva na nekoliko televizijskih postaja već je snimalo cijeli incident. Tada je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeli su vikati “Oj Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima”, “Živila Nezavisna Hrvatska” i “Živio Ante Pavelić”dok ih nisu sproveli do parkiranih policijskih automobila.
Osuđeni su, 10. rujna 1971. godine, od zemaljskog suda u Stockholmu na doživotan zatvor. Osuđeni su i njihovi pomagači Ante Stojanov (4 godine), Marinko Lemo (2 godine) i Stanislav Milićević (2 godine). Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanome zatvoru. UDB-ini suradnici su u zatvoru pokušala izvršiti atentat na Barešića.
Nakon godinu dana, 15. rujna 1972. godine, skupina hrvatskih emigranata na čelu sa Stipom Mikulićem (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm. Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i njihovo slanje zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 godina, no na kraju su pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.
U Paragavaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala u znak zahvalnosti primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju u Oklahoma Cityju, tražio je neka se istakne hrvatska zastava i svira hrvatska himna tijekom proglašenja pobjednika.
S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj, 16. svibnja 1980. godine. U zatvoru se prema Barešiću ponašalo na najbrutalniji način pa je štrajkao glađu više od 50 dana.[nedostaje izvor] Nakon toga Švedske vlasti su odlučile kako neće izručiti Barešića Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. 7. rujna 1985. godine vjenčao se sa Slavicom Dalić. 10. prosinca 1987. godine protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.
12. srpnja 1991. godine pod imenom Božidar Smotalić vratio se je u Hrvatsku. Po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime – Marko Marić. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio Zboru narodne garde. Planirao je vojne akcije. Poginuo je u jednoj takvoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku. Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševcu pod imenom Ante Katić. To je napravljeno s razlogom kako Mirini suborci, kada bi saznali za njegovu smrt, ne bi izgubili moral. 26. lipnja 1992. godine njegovi posmrtni ostatci premješteni su u grob u aleji branitelja na Mirogoju te je posmrtno promaknut u čin bojnika. Državno odvjetništvo 2012. godine pokrenulo je novu formalnu istraga tome.
U Dragama kod Pakoštana nalazi se Trg Mira Barešića, u Splitu Ulica Mira Barešića i Obala Mira Barešića u Seget Vranjici.
T.H.