Poslanica Franje Tuđmana Saboru u prigodi promjene Ustava…
Na pragu 21. stoljeća, budimo svi odlučni i složni u oživotvorenju svetih ideala suverene i demokratske, jedine i vječne nam Hrvatske, radi trajne slobode Domovine, blagostanja i sreće svih hrvatskih građana i sigurne budućnosti hrvatske države, cijeli govor dr. Tuđmana-OVDJE
Djetinjstvo i mladost
(1922. – 1940.)
Sa roditeljima
Rođen je 14. svibnja u zagorskom mjestu Veliko Trgovišće od oca Stjepana i majke Justine. Otac mu je bio istaknut član Hrvatske seljačke stranke i jedan od glavnih pokretača otpora u Hrvatskom Zagorju, te član ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Imao je još dvojicu braće, Ivicu i Stjepana. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta 1943. godine, a oca i pomajku Olgu u proljeće 1946. likvidirala je tajna jugoslavenska policija OZNA zbog kritika upućenih novoj komunističkoj vlasti.
Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu, a srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je sudjelovao u nacionalnom demokratskom pokretu zbog čega je 1940. godine dva puta bio uhićen.
- godine
NOB i poslijeratno razdoblje
(1941. – 1960.)
Od samih početaka sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1945. s činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POV). Kasnije radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu.
U Beogradu je završio studij na Višoj vojnoj akademiji, diplomiravši na temu „Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu“. Počinje se baviti znanstveno-istraživačkim radom te objavljuje znanstvene radove iz područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Godine 1957. izlazi mu knjiga Rat protiv rata, povijesne i vojnoteorijske tematike.
Godine 1945. vjenčao se Ankicom Žumbar, s kojom je imao troje djece, Miroslava, Stjepana i Nevenku.
Rad u Institutu i stvaralačko razdoblje
(1960te)
Po povratku u Zagreb započinje razdoblje znanstveno-istraživačkog i književnog rada. Godine 1961. osniva Institut za historiju radničkog pokreta i postaje njegovim direktorom. Od 1963. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Uzroci krize monarhofašističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“ obranio je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.
Govor u Institutu za radnički pokret
U tom razdoblju sudjeluje na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, a djeluje i kao urednik ili član uredništva znanstvenih časopisa i enciklopedijskih izdanja.
Zbog svojih stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s komunističkim vlastima, koje ga optužuju zbog nemarksističnosti i nacionalizma u istraživačkim radovima. To se prije svega odnosi na viđenje da svaki narod ima pravo na vlastitu oružanu silu, protivljenje nametanju kompleksa NDH-a hrvatskom narodu te ukazivanje na preuveličavanje broja jasenovačkih žrtava. Bio je i potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Politički progon kulminirao je kada je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta te smijenjen s mjesta direktora Instituta i prisilno umirovljen.
Hrvatsko proljeće i nakon njega
(1970. do 1985.)
Nakon isključenja iz službenih institucija započinje razdoblje vrlo intenzivnog znanstvenog djelovanja usmjerenog pitanjima hrvatske povijesti i zbilje, koje je služilo kao priprema za kasnije političko djelovanje. Postaje član Društva hrvatskih književnika, član Upravnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije za hrvatsku povijest. Nakon sloma Hrvatskog proljeća uhićen je u siječnju 1972. godine i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogog zatvora i zabranu javnog nastupanja u trajanju od dvije godine. Kazna mu je 1973. smanjena na devet mjeseci na intervenciju Miroslava Krleže.
Zbog intervjua koje je dao švedskoj televiziji, zapadnonjemačkoj televiziji ARD i jednoj francuskoj radio postaji, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, opet je uslijedio sudski progon. Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu podiglo je 1980. godine protiv njega optužnicu, a 1981. je uhićen i osuđen „zbog neprijateljske propagande“ na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Kaznu je služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanog zdravstvenog stanja je privremeno pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenog stanja.
Stvaranje hrvatske države
(kasne 1980te)
Na predizbornom skupu HDZ-a
Temeljeći svoju politiku na svim progresivnim, naprednim tradicijama suvremene hrvatske povijesti i suvremene hrvatske politike, usprkos preprekama i teškoćama unutar Jugoslavije i usprkos nesklonoj međunarodnoj zajednici, hrvatski narod vodi prema ostvarenju svojih tisućljetnih snova – stvaranju samostalne, demokratske, moderne, europske Republike Hrvatske.
Godine 1987. svoje dugogodišnje ideje o nacionalnom pomirenju i jedinstvu hrvatskog naroda te stvaranju hrvatskog nacionalnog demokratskog pokreta počinje širiti i poticati i među hrvatskim iseljenicima. Kad mu je vraćena putovnica najprije putuje u Kanadu, a zatim i u SAD, Njemačku, Švedsku i Austriju. Okupljajući istomišljenike osmišljava politički program usmjeren ka stvaranju hrvatske države.
Čim je 1989. godine u Jugoslaviji dopušten pluralizam, najprije na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu iznosi Prednacrt programskih osnova Hrvatske demokratske zajednice, a zatim se 17. lipnja održava osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice na kojoj je izabran za predsjednika.
Državnik
(1990. – 1999.)
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede Hrvatske demokratske zajednice u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske. U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, i to 1992. i 1997. godine.
Govor na skupštini Ujedinjenih Naroda.
Godine državništva obilježene su agresijom na Republiku Hrvatsku, međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske koje je započelo u siječnju 1992. godine, domovinskim ratom i poratnim razdobljem mirne reintegracije i aktivnosti usmjerenih učvršćivanju međunarodnog položaja Republike Hrvatske.
Kao vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga predvodio je vojne operacije oslobođenja Maslenice, Novskog Ždrila, Zemunika i brane Peruča 1994. godine te vojno-redarstvene akcije u kojima su 1995. godine oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije (operacija ‘Bljesak’) te Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (operacija ‘Oluja’). Iste je godine sudjelovao u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini te bio supotpisnik Daytonskog sporazuma. Godine 1998. završila je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u državni sustav Republike Hrvatske, čime su ostvarene njegove težnje o punoj samostalnosti, suverenosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II i kardinalom Kuharićem
Susreo se s mnogim svjetskim državnicima, među kojima su američki predsjednici George W. Bush i Bill Clinton, bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, argentinski predsjednik Carlos Menem, ruski predsjednik Boris Jeljcin, kineski predsjednik Jiang Zemin, talijanski predsjednici Francesco Cossiga i Carlo Azeglio Ciampi i drugi. Nekoliko puta se susreo i s papom Ivanom Pavlom II, koji je Hrvatsku posjetio 1994. i 1998. godine.
Umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu i pokopan 13. prosinca na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Izvori:Mihanović, Nedjeljko. Tuđmanova baština. Detecta, Zagreb. 2010.
Iz jednog od govora dr. Franje Tuđmana
.Istaknuti govori i poslanice Franje Tuđmana-OVDJE…
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik OSRH-e dr Franjo Tuđman, 28. svibnja 1991. na postrojavanju ZNG-a
dr. Franjo Tudjman – zračna luka Zagreb 1996.
“U jesen 91. kad je agresija jugo komunistička i srpska bila u punom zamahu, proglasili su čak zabranu prodaje oružja Hrvatskoj, embargo na naoružanje. Znali su da je jugokomunistička armija četvrta oružana sila u Europi i računali su s time da ćemo biti poraženi. I ja i moji suborci vjerovali smo u hrvatski narod, vjerovali smo da se politikom pomirbe domovinske i iseljene Hrvatske, s politikom pomirbe svih hrvatskih stališa možemo odoljeti svim silama, da je na našoj strani pravda, da su na našoj strani sva povijesna htijenja i žrtve koje je hrvatski narod dao i da uz Božju pomoć možemo uspjeti ono u što nitko nije vjerovao osim nas koji smo znali da hrvatski narod može izdržati i može naći snage u sebi i nakon što su nam razorili Vukovar i nakon što je čitavi Svijet htio da budemo poraženi!
To su dani, to su prilike koje mnogi zaboravljaju, kao da je to bilo pred stoljeća, a nije bilo pred stoljeća niti pred desetljeća nego pred svega pet, šest godina. Još u siječnju ove godine kada sam održao sastanak i govorio o tome da nam spremaju da nas vrate u Balkansku konfederaciju ili Uniju jugoistočne Europe i mnogi su politički diletanti u Hrvatskoj vikali da ja izmišljam, da to nije nikakva opasnost. Poslije toga imao sam prilike da razgovaram i sa predstavnicima Europske unije i sa predstavnicima NATO-a koji su izravno to tražili od mene da pristanem da Hrvatska bude u sastavni dio te Unije jugoistočne Europe. Ta i takva Unija bila bi gore za hrvatski narod nego što je bila bivša Jugoslavija. Svojim odlučnim držanjem mi smo osujetili takve planove, barem su privremeno pred takvim držanjem odustali. To smo postigli samo zahvaljujući tome što su bili suočeni s našom odlučnošću i što znaju da iza te odlučnosti postojite i vi – Hrvatska oružana sila i golema većina svjesnog hrvatskog naroda koji se više neće dati zavesti ni od koga.”
Cijeli govor je na sljedećoj poveznici:
https://hr.wikisource.org/wiki/Govor_….