Na današnji dan prije 102 godine, 23. svibnja 1920., u Klagenfurtu u Austriji umro je feldmaršal Svetozar Borojević, jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova. Borojević je prvo pokopan na groblju u Klagenfurtu, a onda su ubrzo njegovi posmrtni ostaci preneseni u grobnicu na Središnjem gradskom groblju u Beču…
Ganutljiv govor na Borojevićevu sprovodu pripremio je dopukovnik Stevo Duić, hrvatski časnik koji se kao potpukovnik bosanskohercegovačke pješačke pukovnije br. 2 iskazao u borbama kod Przemysla, u obrani Karpata te u borbama na Talijanskome bojištu, za što ga je car Franjo Josip 1916. godine odlikovao Viteškim križem Leopoldova reda, a iste godine postaje načelnikom stožera 42. domobranske pješačke (Vražje) divizije.
Duić se u svome govoru posebno dotiče nepravednoga odnosa Hrvatske prema Borojeviću i nezadovoljstva domobrana zbog ulaska Hrvatske u državnu zajednicu sa Srbijom. U tome smislu Duić konstatira: „Tijelo feldmaršala baruna Borojevića iz Klagenfurta je preneseno u Beč da ovdje počiva. Njegova hrvatska domovina nije svomu branitelju dopustila povratak. Ovakva tragedija vojničke sudbine očigledno ne može biti potresnija od nemirnoga počinka velikana, koji je posljednje godine svoje snažne službe posvetio obrani svoga naroda i svoje domovinske grude, a jednina mu je krivnja što je ostao vjeran svomu ratnom vođi i Monarhiji. Vlasti su zabranile spominjanje Borojevićeva imena dok god u hrvatskome i slovenskome narodu prevladava osjećaj ponosnoga sjećanja na herojsku obranu domovinske zemlje, a to se čini beskrajnim čekanjem jer mora biti omiljen dok god žilavo hrvanje za svaki pedalj strašnoga krša bude bez primjera u povijesti ratovanja – odmah je feldmaršal postao omražen zbog nemilosrdnosti i nepopustljivosti s kojima je vodio obranu, a one su bile vođene brigom za svoju domovinu. U lipnju 1917. – tijekom kriznoga razdoblja obrane na Soči – rekao je feldmaršal jednomu časniku: ‘To što smo zaglavili na ovome Krasu, dijelom je i moja krivnja, jer nisam htio pristati na predaju Trsta te slovenskoga i hrvatskoga područja. Za to me se može prekoriti.’ Sada postavljam pitanje, jesmo li se mogli s tako oskudnim sredstvima tako brzo ponovno dići. Ovaj je eksperiment – nevezano za moju domovinu – teško pao i ostalim austrijskim zemljama. Hrvatski narod trenutno nije slobodan, nego je i otvoreno opljačkan, jer su mu, časnom i poštenom, Srbi orijentalnim metodama stavili okove, koji će sljedeći put biti uništeni. Tada će doći dan kada će hrvatska domovina svomu velikom sinu otvoriti granicu i primiti ga sa svim počastima koje duguje Pobjedniku sa Soče i svojim vjernim braniteljima. Danas je austrijski pijetet preminulomu feldmaršalu odan dostojanstvenim sprovodom, a Beč ga je, kao njegova druga domovina, sa zapamćenom vjernosti dostojanstveno preuzeo. Austriji to Hrvati nikad neće zaboraviti. ‘Gubitci su veliki, najčešće se žalim. Sve nacije koje se bore na Soči nose ih ravnopravno i s istim herojstvom; također i Hrvati i Slovenci. Apsurdna je tvrdnja da ja svoje zemljake štedim na štetu drugih nacija. Oni to ne trebaju jer su junaci, isto kao što su bili u Karpatima. Ovdje svi znaju da oni štite svoju domovinu.’“