Morbidna igra brojki i manipulacija srpskim žrtvama na području tek uspostavljene NDH, započela je već početkom ljeta 1941. godine, kao zajednički projekt Srpske pravoslavne crkve, četničkog pokreta i kvislinškog srbijanskog režima Milana Nedića, uz pomoć dijela izbjegličke „vlade“ u Londonu, te srpskih agenata i propagandnih centara u zapadnoj Europi i SAD-u…
Nedićeva vlada formirala je ubrzo nakon početka rata u Beogradu „Komesarijat za izbeglice i preseljenike“ s težišnom zadaćom da se protiv NDH povede široka propagandna kampanja u svrhu „dokazivanja“ (izmišljenih) „masovnih pogroma nad srpskim narodom.“ Za potrebe prikupljanja podataka i izrade propagandnog materijala ustrojena je posebna „Komisija“ u kojoj su veliku ulogu igrali klero-fašisti iz redova SPC (okupljeni u „Komisiju Sv. Sinoda za prikupljanje podataka o stradanju Srpskog naroda“). Njezina djelatnost sastojala se u prikupljanju, sistematiziranju, obradi i raspačavanju svega onoga što bi moglo poslužiti kao „dokaz“ o „masovnoj represiji nad Srbima u NDH“, ne bi li se time izazvala reakcija Nijemaca protiv ustaša i tako oslabio Pavelićev režim.
Već u ljeto 1941. godine, Nedićeva vlada uputila je njemačkom zapovjedništvu i svojim propagandnim centrima u svijetu, te izbjegličkoj „vladi“ u Londonu dva „Memoranduma“ s lažiranim i drastično uvećanim brojkama „srpskih žrtava“ u NDH, po kotarima (o čemu detaljno piše dr Ljubo Boban u svojoj trilogiji Kontroverze iz povijesti Jugoslavije i pobija megalomanske brojke).Ovi pamfleti, u kojima su se spominjale stotine tisuća ubijenih srpskih civila, bili su dostavljeni kao službeni dokumenti srpske Vlade njemačkom zapovjedništvu u Srbiji, a posredstvom specijalnih srbijanskih agenata i izbjegličkoj „vladi“ u Londonu, svim stranim veleposlanstvima i konzularno-diplomatskim predstavništvima s kojima se moglo stupiti u kontakt, i medijima diljem Zapadnog svijeta.
Prvi „Memorandum“ upućen je već 09. srpnja 1941. godine njemačkom generalu Ludwigu v. Schröderu, dok je drugi (prošireni), u kolovozu iste godine proslijeđen generalu H. Danckelmannu. Pisao ih je profesor Pero Slijepčević, a u London prenio Miloš Sekulić, istaknuti član Srpske zemljoradničke zadruge blizak generalu Milanu Nediću i četničkom vođi Draži Mihailoviću.U rujnu 1941. godine, najnovija verzija „Memoranduma“ bila je već u Londonu.
U tom pamfletu, tvrdi se kako je u prva 4 mjeseca postojanja NDH, na tom području pobijeno čak više od 180.000 Srba!?
Preko dobro organizirane mreže srpskih agenata, ove se laži medijski šire od Londona do SAD-a, a broj se uskoro udvostručuje, pa je neupućena međunarodna javnost obaviještena kako broj „srpskih žrtava“ na području NDH iznosi preko 360.000, a do proljeća 1942. godine i nevjerojatnih 800.000 (!), što je bilo odbačeno kao laž čak i od SSSR-a.
Lažni podaci o srpskim žrtvama u NDH izazvali su pravu pomutnju i oštre sukobe i unutar same izbjegličke „vlade“.
Jedan od onih koji su se od početka odlučno suprotstavljali takvoj vrsti propagande bio je njezin član, hrvatski političar iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj, Sava N. Kosanović(političar, publicist, bivši generalni tajnik Samostalne demokratske stranke i istaknuti član SDK – Seljačko-demokratske koalicije) koji je emigrirao u SAD. Kao veliki protivnik svakog ekstremnog nacionalizma i šovinizma, Kosanović je u svojstvu člana izbjegličke „vlade“ bez ikakvoga okolišanja svoje stavove izražavao otvoreno i javno, prije svega prema onima koji su trovali hrvatsko-srpske odnose, pa i američkom Srbobranu (list oko kojega su se okupili najradikalniji nacional-šovinisti uz redova srpske emigracije predvođeni pjesnikom, velikosrpskim fašistom i rasistomJovanom Dučićem), nazivajući njegove urednike i novinare „nesavjesnim“, „neinteligentnim“ i „poluinteligentnim ljudima“ koji „nasjedaju podvali“ i „nesvjesno služe Hitleru“.
U tom smislu, znakovito je pismo što ga je Kosanović uputio svome ujaku Nikoli Tesli, a iz kojega je vidljivo kako mu nastoji pojasniti o čemu je riječ (vezano za pokrenutu kampanju preuveličavanja srpskih žrtava na području NDH i posljedice koje to može imati), ali ono isto tako potvrđuje da je čak i Tesla kao apolitična osoba i sam postao žrtvom Nedićeve i Dučićeve propagande i povjerovao u lažne podatke koji su proturani iz Srbije.
Nakon što je američkom listu Pittsburg dao intervju u kojemu je osporio i najoštrije osudio ovu sramnu manipulaciju žrtvama i iskonstruirane brojke, Kosanović je bio izvrgnut bespoštednoj medijskoj kampanji i teškim napadima iz krugova dobro organizirane i u SAD-u prilično utjecajne srpske ekstremne emigracije. U te laži očito je povjerovao i N. Tesla, što je vidljivo iz teksta koji slijedi.
Kosanović, dakle, 20. studenoga 1941. godine, svom slavnom ujaku piše:
„Poštovani i dragi Ujače. Pišem Vam jako uzbuđen. Rekoste mi na telefon da ste čitali što sam ja kazao. Ako je to ono što iznosi ‘Srbobran’ – onda ste, naravno, sasvim krivu sliku morali dobiti. Ono što ‘Srbobran’ iznosi najprostija je kleveta neinteligentnih i nesavjesnih ljudi. A Vi ste u životu imali da iskusite mnogi put – uvrjedu i objedu. Molim Vas zato najljepše, pročitajte ovaj moj intervju, što sam ga dao Pitsburgu. Ovo kako sad piše ‘Srbobran’, protivno je ne samo Kralju Petru i vladi Stojadinovićevoj čiji sam član, nego apsolutnim interesima Jugoslavije, Ruzveltovoj politici u Rusiji. Tobožnji dokumenat koji je objavljen užasno je tendenciozan i namjera mu je bila da opravda Nedića u Beogradu, koji tobož brani Srbe iz Hrvatske – dok u isto vrijeme, po nalogu Hitlera, strijelja Srbijance. U današnjem ‘Timesu’ ima stvarni demanti onih strahovitih cifara, nabacanih bez osjećaja i srca za one, koji pate. Nije istina i ne može biti istina da su Pavelić i Hrvati isto. Kad bi tako bilo ne bi se Jugoslavija nikad stvorila. Izdajica ima svuda, ima ih i među Srbima, ali se nesmije generalizirati. Zašto je Pavelić strijeljao imnoge najbolje među Hrvatima? Mačekov život je u stalnoj opasnosti, ali ga ne ubijaju samo zato jer se boje još veće reakcije. Ali bez obzira na sve, Srpstvo mora da bude nosilac ujedinjenja cijelog Balkana. Ona šaka poluinteligentnih ljudi oko ‘Srbobrana’ nasjela je jednoj podvali sa strane. Grehota je da nesvjesno služe Hitleru. Ali kad su mogli lomiti koplja za Stojadinovića u času kad je ubijao Čehoslovačku, išao Hitleru i Musoliniju, inicirao još pre pet godina katastrofu – e, onda, bogami, dužnost bi im bila da pomažu vladu u naporu za spasavanje, vladu iza koje stoji zbilja sav narod i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, a to je ova naša vlada. Vaše ime najpoštovanije je ime što ga imamo – vole Vas jednako i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, i ovđe u emigraciji, i u zemlji. Vaše ime nesmije se zloupotrebiti. To sam želio. Poštuje Vas Vaš nećak Sava N. Kosanović.“(William H. Terbo, Nikola Tesla’s Grand-Nephew; At the Tesla Memorial Conference in New York City January 5-7, 2013.; Nikola Tesla – Prepiska sa rodbinom, Novi Sad: Akademska knjiga, 2013.; str.. 334. i 335. s ćirilice preveo i istaknuo: Z.P.)
Na negativne reakcije koje su uslijedile od službenih izvora iz Londona, Washingtona, pa čak i iz Moskve – gdje su takvi podaci o „srpskim žrtvama“ ocijenjeni kao nevjerodostojni, velikosrpska propaganda odgovorila je još jačom kampanjom u prilog iznesenim lažnim tvrdnjama i taj je smjer zadržala kako tijekom rata, tako i u razdoblju poraća.
Olako izricane tvrdnje o 800 tisuća, milijun, pa čak i više „srpskih žrtava“ koje su stradale od „ustaškog noža“ bile su planski usmjerene na poticanje anti-ustaškog ali i anti-hrvatskog raspoloženja među Srbima u okupiranoj Jugoslaviji, uz potpuno zanemarivanje svega što se događalo, kako u razdoblju Kraljevine Jugoslavije (vezano za velikosrpski teror i diktaturu), tako i prije proglašenja NDH, poglavito kad su u pitanju srpski masakri i progoni hrvatskog i muslimanskog stanovništva diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske već od ožujka 1941. godine, kad na ova područja pristižu četničke postrojbe iz Srbije koje se priključuju kraljevskoj vojsci. Isključivi cilj vojske u raspadanju i četnika bilo je sprječavanje nastanka bilo kakve hrvatske države i oni su od početka u savezu, a na područjima južne Like i zapadne Bosne ubrzo im se pridružuju i komunisti.
Isti izvor koji je skrojio spomenute „memorandume“, objavio je i „Popis svih oficira jugoslovenske vojske koji su ušli u sastav ustaške vojske“ (O čemu izvješćuje agent UNS-e iz Beograda pod br. 20/1943.; izvor: HDA MUP RH, I – 39, 567.), kako bi se omogućilo njihovo etiketiranje i kasniji progon. Nedićeva „Komisija“ izravno je izrađivala i poticala nastanak brojnih krivotvorina koje su kasnije poslužile kao temelj za pisanje pamfleta – poput Novakovog Magnumcrimena i sličnih spisa.
Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući ne samo Židove i Rome nego i srpske civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetke tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata).
U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške „vlade“ detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i na drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. „Memoranduma“ donosi dr.Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).
Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula).
U već spomenutom dokumentu kojega u spomenutoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji ulaze u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti771.168 katolika, do se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se tiče „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca), on se pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu se potpuno zanemaruje činjenica da niti svi pravoslavci nisu Srbi).
Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se samo donekle ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata.
Suradnje između Srbije i NDH bilo je, međutim, i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina.
U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do jeseni 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske“).
U prilog ovoj tvrdnji evo jednog citata iz srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.)
Aleksandar Vojinović je na temelju arhivskog gradiva napisao i knjigu (NDH u Beogradu, Zagreb, 1995.) u kojoj znanstvenom metodologijom izbosi istinu o ovoj temi.
Dakle, dok se na više razina surađivalo s Pavelićem i NDH, u isto se vrijeme iz Beograda na jedan zaplotnjački način širila otrovna propaganda uz tvrdnje kako su Srbi na tom području „izloženi pogromu i genocidu“.
Može li tko zamisliti da se u vrijeme „masovnih pokolja Srba“ (koji su u NDH tobože „pred istrebljenjem), Beogradom šeću ustaški časnici (u službenim odorama s insignijama NDH), voze svojim službenim automobilima na kojima vijore zastavice NDH i neometano rade u zadnju na čijem su pročelju istaknuti grb i zastava NDH? I da pri svemu tomu kroz cijelio vrijeme djelovanja tog Konzulata (od proljeća 1941. do jeseni 1944. godine) nije zabilježen ni jedan jedini ozbiljniji incident u njegovoj blizini (osim povremenih podrugljivih pjesama u kojima se u tadašnjoj „antifašističkoj“ Srbiji jednako ismijavalo i Tita i Antu Pavelića)?
Ništa novo, rekli bismo mi koji smo preživjeli 90-e godine XX stoljeća.
Uostalom, ne nastavlja li se to i danas, 28 godina nakon krvave i brutalne agresije što su je velikosrpski fašisti s osloncem na „JNA“, u suradnji s Crnom Gorom i koristeći svoju petu kolonu u Hrvatskoj i BiH izvršili s ciljem zatiranja svega što nije srpsko?
Lažni i zloćudni mitovi o „ustaškom Jasenovcu“, o „dječjim logorima“ i uspostava novih (primjerice, o Dijani Budisavljević koja je „protiv volje režima NDH i tajno“ – što je jedna od najopskurnijih izmišljotina koja može poteći samo iz bolesnih mozgova – „spasila 10.000 srpske djece ispod ustaškog noža“) i dalje su dijelom naše stvarnosti.
Umjesto da se ujedinimo i radimo na otkrivanju istine i skidanju nametnute hipoteke „genocidnosti“ s našeg hrvatskoga naroda, mi se međusobno sukobljavamo i bavimo tričarijama.
Bog nam je, čini se, dao sve osim pameti.
Autor / Zlatko Pinter
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**