Uoči Oluje, general Ante Gotovina na Dinaru je doveo tadašnjeg američkog vojnog atašea. Kad je na visini od 1850 metara vidio tenkove, taj čovjek, Richard Herrick se zvao, nije mogao vjerovati. Rekao nam je da tako nešto još nije vidio ni u jednom ratu i pitao me kakva je to uporaba oklopa, kako ti tenkovi rade na toj visini, kako smo ih dovukli… Ništa mu nije bilo jasno. “Vrlo jednostavno”, odgovorio sam mu, “smanjimo im dotok goriva, povećamo dotok zraka i rade super”. Ni 23 godine poslije umirovljeni brigadir HV-a Roko Mijić ne može odoljeti da se ne nasmije toj anegdoti.
U to vrijeme na dužnosti zamjenika zapovjednika Operativne grupe Sinj bio je jedan od sudionika iznimno složene operacije kakva u povijesti ratovanja nije zabilježena, operaciji kojom su hrvatske snage kroz planinski masiv na vrhove Dinare izvele tenkove i tešku artiljeriju. “Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja”, grmio je zapovjednik Andrija Matijaš Pauk predvodeći svoje oklopnjake na 1300, potom na 1800 pa i na 2000 metara. I nije samo američki vojni ataše ostao u čudu, bili su u čudu i srpski oficiri koji su svjedočili događaju koji se protivi svakoj vojnoj doktrini, koji je pridonio padu morala pa i masovnom bijegu neprijatelja, koji je omogućio brzu i efikasnu provedbu operacije Oluja.
No, tome je prethodio jedan iznimno važan uvjet: probijanje cesta, koji se pretvorio u pothvat. U samo deset mjeseci inženjerija Hrvatske vojske, ne više od 250 ljudi, sagradila je čak 100 kilometara cesta preko najnepristupačnijih točaka te planine u ekstremnim uvjetima, na temperaturi i do minus 20, uz snježne namete visoke desetak metara, uz olujni vjetar koji počesto puše 120 na sat i uz neprekidno neprijateljsko djelovanje s okolnih “čuka”. No, cilj je bio previše vrijedan da ne bi bio dostignut. “Onaj tko ima masiv Dinare ima i Knin”, objasnio je naš drugi sugovornik Ivan Čikara, ratni načelnik inženjerije 4. gardijske brigade. Ta je operacija otpočela koncem studenog 1994. i odvijala se u nekoliko faza, koje su tekle paralelno s akcijama Zima-94, Skok-1, Skok-2, Ljeto-95, zaključno s Olujom. “Probijanje Dinare počelo je iz više pravaca: jedan je išao iz Bitelića, a drugi od Rujana prema Povirušama, prema Maglaju. Ta smo dva pravca spajali u jednu cjelinu s ciljem da u prvo vrijeme ovladamo prostorom Vještić gore, gdje u tom trenutku još nisu bile hrvatske snage.
Nakon neopisivo teške zime stiglo je proljeće: osvojen je Sajković, potom Crni Lug pa Peulje, naposljetku i Bosansko Grahovo. Napredovanje vojske, na žalost, sa sobom je povlačilo i goleme žrtve. Samo prvog dana operacije probijanja puteva poginula su dvojica iznimnih ljudi: načelnik inženjerije operativne grupe Nediljko Milun i rukovoditelj stroja Zdenko Pavela, ujedno i prve dvije žrtve među inženjercima. Četvrta gardijska tijekom rata izgubila je devet svojih inženjeraca, a u ovoj operaciji Davora Lacu. – Putevi koje smo probijali u taktičkom su smislu davali golemu prednost HV-u jer smo u odnosu na neprijatelja imali puno veću manevarsku mogućnost prebacivanja postrojbi i kompletne logistike, a neprijatelj nije imao takve puteve. Teško je dobivao pojačanje, a i bio je dosta nesiguran jer je morao pješačiti kilometrima do položaja – priča umirovljeni brigadir HV-a Roko Mijić.
– Neprijatelj nije očekivao napad s te strane. Očekivali su nas iz svih pravaca, osim da ćemo se iz tog pravca spustiti na Crvenu zemlju, njima iza leđa – kaže, pa sumira važnost operacije probijanja puteva na Dinari. – U Domovinskom ratu, a poglavito u posljednjim operacijama poput ove o kojoj govorimo, inženjerija je odradila ogroman posao. Ti ljudi izvršavali su nevjerojatne zadaće uz nevjerojatne napore konstantno radeći, a osobito noću, zbog djelovanja neprijateljskog topništva. Kada su drugi djelovi bojišnice mirovali, oni su radili – naglasio je naš sugovornik Roko Mijić, a Ivan Čikara kaže da je zadaća bila izrazito teška i izazovna, ali da su se inženjerijske postrojbe gotovo natjecale tko će probijati puteve više i bolje.
– Usudio bih se usporediti ih s našim vatrenima: jedan tim, jedna duša, jedno srce, a kao glavni pokretač ljubav i neizmjerna želja za oslobađanjem jedine nam domovine Hrvatske. Svima nam je na čast da se i danas, 23 godine poslije, možete voziti tim cestama koje smo u ratnim uvjetima gradili po Dinari. Tajna uspjeha bila je u silnoj motiviranosti hrvatskog vojnika, želji da obrani i sačuva ono najvrjednije, ono što će ostaviti kao polog svojoj djeci i budućim naraštajima – zaključio je brigadir Ivan Čikara svoje prisjećanje na dane ponosa i slave, donosi večernji list.
M.M./Braniteljski portal