Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ počeo se prikazivati u kino dvoranama diljem Hrvatske. Odaziv publike je skroman, ali zato su i dalje veliki naslovi u medijima (svaka čast iznimkama) da je riječ o „potresnom filmu“, „jasno ispričanoj priči“, „istinitom događaju“ i tome slično…
Međutim, u ovom skromnom uratku ništa nije jasno, osim da je naišao na iznimno povoljne kritike ekstremno lijevih „kritičara“ i da će na nekom filmskom festivalu u Srbiji (koja ge jednim dijelom i financira!) ponovno pokupiti sve nagrade i priznanja.
Netko je u svojem komentaru napisao i ovo: „Diana je bila kao James Bond 007. Letjela je zrakom noću i izvlačila djecu da ne vide vlasti NDH i redari na ulazu.“
Drugim riječima, u filmu pratimo priču notorne Diane, rođene u Austriji, koja je čitav II. svjetski rat provela u Zagrebu sa suprugom-liječnikom (pravoslavcem), živjela u udobnom stanu i cijelo se vrijeme gotovo neometano bavila pomaganjem logoraša i djece koja su bila zatočena u najgorim ustaškim logorima.
Nitko joj ništa nije mogao (James Bond!).
Od 1941. do 1945. uz nekoliko suradnika uspjela je iz ustaških logora spasiti 10.000 dječaka i djevojčica, a u tome su joj pomagale i vlasti NDH!
Da pukneš od smijeha.
U filmu se redateljica Dana Budisavljević (je li u rodu s Jovankom Budisavljević – Broz?) koristila i dokumentarnim snimcima, koje je vjerojatno dobila od Srba, na kojima su prikazana mala djeca „napuštena, bolesna i sama“ u ustaškom logoru. Kada su nastale te snimke i u kojem logoru su snimljene to zna samo ona, jer se iz prikazanog to uopće ne razabire, tako da joj „moramo“ vjerovati na riječ, kao i to da je sve to „istiniti događaj“.
Nu, kako je bilo moguće tijekom cijele vladavine NDH šetati Zagrebom i Hrvatskom, prikupljati i slati pomoć u velikim količinama, primati „bezbroj“ pisama, odlaziti u ustaške logore (kao na izlet, s dozvolom vlasti!?) i iz njih izvlačiti na tisuće ljudi, što znači da su s jedne strane ustaše slale u logore „na tone“ pravoslavaca i djece, a s druge ih je neka Diana Budisavljević izvlačila van, organizirala im smještaj, pomagala u liječenju, spajala s obitelji…
U kojem to ratu ima?
Kad su primjerice Srbi u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nevine Hrvate slali u logore ni jedan ih nije napustio, pobjegao, a kamoli da ih je neka žena spašavala.
Ovaj igrani film s dokumentarnim snimkama bez ijednog dokaza (čak se ne zna ni tko je ta Diana Budisavljević) nije ništa drugo nego najobičnija srpska propaganda. Možda bi mogao i proći, ali bez onog „istiniti“. Za istinu trebaju debeli dokazi, a redateljica ih nikome nije ponudila, tako da ispada da za takve filmove i takve redateljice je istina samo ono što „gazda“ kaže!
I točka.
Međutim, mnogi se s pravom pitaju, zašto i zbog čega baš ovoj redateljici treba vjerovati, a kad Antun Vrdoljak ili Jakov Sedlar (ili njima slični) snime i prikažu neki domoljubni film njih hrvatsko-srpska „kritika“ naprosto ubija riječima i osvrtima, razvlače od milog do nedraga, traže im isključivo „pogriješke“ i ono što je najvažnije negativno se izražavaju i prije nego su snimljeni i prikazani.
Pored toga, filmovi ili knjige na temu Bleiburga, Križnih puteva, Domovinskoga rata, zločina KOS-a i Udbe uopće se ne propagiraju, dok „istinite priče“ neke Dane Budisavljević kite svim mogućim nagradama i priznanjima, i imaju takvu propagandu kao da ih plaća Srbija ili Republika Srpska.
Prvog dana prikazivanja tog filma u „crvenoj“ Koprivnici bilo je svega 18 gledatelja!
A sličan je odaziv navodno i drugdje.
Što je pošlo po zlu?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**