U Beogradu nikako shvatiti kako su vremena kada se Beograd, poglavito iz Zagreba, pitalo što i kako treba raditi, prohujala s vihorom. S „Olujom“, točnije!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Kod Srba, ovih već desetljeće i pol aktualnih Vučićevih, uistinu je sve jednostavno; Priština, Tirana i Zagreb stvaraju vojnu alijansu koja predstavlja izravnu sigurnosnu prijetnju za Srbiju. To je, dakle, teorija (zavjere) kojom su mediji tamo daleko, pod ravnanjem predsjednika im, komentirali u srijedu potpisanu Deklaraciju o jačanju obrambene suradnje Kosova, Albanije i Hrvatske.
Uz to, Beograd je dramatično najavio kako će žurno tražiti objašnjenje ministarstava vanjskih poslova Hrvatske i Albanije. Kosova, dakako, neće jer ga ne priznaje.
Hrvati i Albanci – dolaze!
A, ova je aktualna situacija bila još jedna prigoda Aleksandru Vučiću pustiti suzu nad teškom srpskom sudbinom. Na, evo, tragu stare srpske matrice – cijeli svijet je protiv Srba. Uz to, beogradske reakcije, poput primjerice one kako Srbija neće dopustiti nikakve jednostrane akcije koje bi mogle ugroziti njihov teritorijalni integritet, sigurnost građana i mir u regiji, osim što ilustriraju tamošnju neumrlu croato i albanofobiju, svjedoče i kako se nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da su vremena kada se pitao Beograd – prije svega iz Zagreba – što i kako treba raditi, prohujala s vihorom. S Olujom, točnije!
I, dakako, nije moglo proći bez patetike i (dramatične) teatralnosti srbijanskog predsjednika, koji je, nakon razgovora s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom, kazao kako je rečena trojka otvorila regionalnu utrku u naoružanju, što je, priznaje, teška situacija. Ali se i ne predaje. „Sačuvat ćemo svoju zemlju, odvratiti ih i uvijek uspješno obraniti od svakog potencijalnog agresora, čak i ovako moćnog”, poručuje baš kao da su hrvatsko-albanske snage prešle srbijansku granicu i zaputile se – iz oba pravca! – ka Beogradu, gdje je ionako opsadno stanje, popraćeno detonacijama zvučnog topa što rastjeruju, Vučićem oduševljene, građane u središtu tamošnje metropole.
Građanski rat u nastajanju
Malo je nedostajalo da, prepadajući ih, Srbima poruči da pripreme suhu hranu i očiste puške. Mada, to je zapravo deplasirano – pola je Srbije već ionako na ulici, u prosvjednim šetnjama, na sendvičima. (A ponegdje po srbijanskim ulicama povremeno se instaliraju i kazani, što neodoljivo podsjećaju na vojne.)
Sve u svemu, tamo (daleko) ionako je burno. Građanski rat u nastajanju, misle neki…
Usred te nekritičke, dijelom štoviše i šizofrene buke s istoka, došlo je, kako i biva u takvu ozračju, i do kakofonije. Tako je Vučić gotovo uvjeren kako NATO nije imao pojma što se iza brda valja te će „situaciju“ morati prijaviti Rutteu i ljudima u NATO-u. Prekršen je, veli, takozvani subregionalni sporazuma o kontroli naoružanja iz 1996. Istovremeno, srbijanski ministar obrane Bratislav Gašić tvrdi kako ovakav razvoj situacije za Srbiju nije iznenađujući, jer, veli, Zagreb i Tirana već dugo nastoje „privremene institucije samouprave u Prištini“ uvesti u NATO na mala vrata, ujedno pomažući – otkriva?! – nelegalne procese razvoja Vojske Kosova. On, jasno, vojsku stavljala pod znake navoda.
No, vjeruju li doista u Beogradu kako – u vezi s bilo čim glede Saveza – postoje nekakva mala vrata, nekakve tajne prečice?!
Tko to tamo – sumnja?!
Pri čemu je još začudnije Gašićevo čuđenje što na Srbiju, po sudu predsjednika mu i njegovu osobnom, susjedi ne gledaju kao na saveznika i prijatelja, već kao na potencijalnog protivnika.
„Srbija se definira kao potencijalni agresor i daje se do znanja kako će se Kosovo braniti i od strane država potpisnika“, analizira dalje srbijanski ministar (ratni?) Deklaraciju. Zbilja, otkud sumnja u Srbiju koju vodi bivši ađutant četničkog vojvode Šešelja s ratišta iznad Sarajeva i „osloboditelje Gline, koja više nikad neće biti ustaška“?! I u Srbiju čiji ministar, uistinu notorni Vučićev imenjak Vulin, ovih dana prijeti kako Beograd – sigurno! – neće mirno gledati kako njihova jataka i eresovskoga sukreatora „srpskog sveta“ Milorada Dodika & comp. privode na optuženičku klupu. O čemu je sve, mada je mogao i izravnije, već nedavno u Sarajevu kazao i Rutte.
Koliko je ovo novo Vučićevo traženje – i otkrivanje? – srpskih neprijatelja iritantno, možda najbolje svjedoči to što je i Andrej Plenković, gotovo uvijek kronično diplomatski (uredno) zakopčan, ovoga puta zavrnuo rukave i spustio gard. Prvo je, doduše, ljubazno zamolio beogradske teoretičare zavjere da odvoje pet minuta i pročitaju što u biti znači sporazuma između Hrvatske, Albanije i Kosova, s naglaskom kako je riječ o uobičajenom sporazumu. Ukratko, ničemu spektakularnom i vrijednom nekakvih zakulisnih radnji i srpskih strahova.
Srpske ustaše…
A onda je progovorio neki novi Plenković. „…Hrvatska za to ne treba nikog pitati, ni Srbiju ni NATO”, poručio je iz Bruxellesa, otkrivajući uz to kako je u aktualnom trenutku nužno pratiti stabilnost BiH i situaciju u Srbiji. Što je, jasno, usko povezano.
Baš kao što je i bjelodano kako je Vučiću – dok mu je pola Srbije na nogama i pod prozorom mu poručuju: Odlazi!“ – oportuno prizivati „tajne paktove“ i skretati pozornost s pravoga (europskoga) problema. Nisu li, uostalom, srbijanski tabloidi, uz predsjednikovu redakturu, za organizaciju sad već svesrpskih prosvjeda optužili – ustaše… Sad, hrvatske ili albanske – svejedno. Uz opasku kako su studentske lidere neke Vučićeve galamdžije krstile – srpskim ustašama?!
Ništa od toga, međutim, ne može skriti činjenicu da je, baš kao i 1990-ih, središnji europski problem (Vučićeva) Srbija. Država na koju se naprosto – i zbog minuloga rada i onoga što se i danas po glavi mota tamošnjim neumrlim memorandumašima, mora gledati kao na potencijalnog agresora.
I, biti (uvijek) na oprezu.