Redovita profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Mirjana Kasapović nema dobro mišljenje ni o Jugoslaviji ni o tzv. postjugoslavenstvu. Taj termin smatra ideološkim konstruktom kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega operirati s nepostojećom državom kao s nečim što je politička, kulturna i društvena činjenica. U provokativnom članku naslovljenom “Zbogom postjugoslavenstvu!“, objavljenom u časopisu Anali Hrvatskog politološkog društva, kojeg smo prenijeli na braniteljskom portalu, profesorica Kasapović problematizira i dovodi u pitanje korištenje tog termina u političkom, javnom, znanstvenom i kulturnom prostoru, navodeći da je riječ o konstruktu koji su skrojili autori potekli iz intelektualne dijaspore formirane emigracijom iz država nastalih raspadom Jugoslavije, od kojih su se neki nakon završetka ratova vratili i zaposlili na sveučilištima u novonastalim državama.
Povjesničar Dragan Markovina, jedan od onih koje profesorica Kasapović spominje u kontekstu korištenja termina “postjugoslavenski”, smatra da je zapravo tekst profesorice Kasapović ideološki konstrukt.
“Nije sve što je profesorica Kasapović napisala u svom članku netočno, štoviše, ali sve ono što zamjera onima koji koriste termin postjugoslavenski tvrdeći da oni to čine iz sentimentalnih, a u suštini ideoloških razloga, zapravo čini sama. Cijeli njezin članak prožet je ideološkom netrpeljivošću prema tom konstruktu i tom nasljeđu”, mišljenja je Markovina.
Diktatura, ali treba reći i pozitivne strane
Profesorica Kasapović svoju analizu počinje problematizirajući karakter Jugoslavije i navodeći da je Jugoslavija bila diktatura i najneuspješnija europska država 20. stoljeća, dok Markovina smatra da je, kada se govori o Jugoslaviji, nepristojno uz sve mane koje je ta država imala ne spomenuti i njezine pozitivne strane.
“Uz činjenicu da je Jugoslavija bila jednopartijska država u kojoj je njegovan kult ličnosti, što nitko ne osporava, trebalo je navesti i da je Jugoslavija ostvarila velike uspjehe na planu obrazovanja, klasne prohodnosti, urbanizacije, zapošljavanja i zdravstvenog sustava. I dandanas, izuzev mreže autocesta i sveučilišnih kampusa, barem 90 posto infrastrukture koju koristimo datira iz tog razdoblja. I fakultet na kojem profesorica Kasapović radi nastao je u tom razdoblju”, navodi Markovina.
Iako profesorica Kasapović pronalazi brojne argumente zbog kojih smatra promašenim govoriti o postjugoslavenstvu i postjugoslavenskim studijima, Markovina navodi brojne argumente koji upućuju na suprotan zaključak. Sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije, smatra Markovina, temeljito su obilježene jugoslavenskim nasljeđem i ne bi postojale bez Jugoslavije. Zbog toga su, dodaje, sve te zemlje sudbinski vezane na tu prošlost i zajednički kontekst, sviđalo se to nekima ili ne. “Slovenija nije imala rat i bila je najviše inkorporirana u zapadno tržište, dok je Hrvatska u tom pogledu bila odmah iza Slovenije, što joj je pomoglo da brže prevlada ratno nasljeđe, a BiH je i dalje obilježena ratom, kao što je i Srbija obilježena nemogućnošću da se suoči sa svojom odgovornošću za ono što je proizvela na ovim prostorima. Sve su te zemlje obilježene Jugoslavijom i to ih nasljeđe povezuje i u humanističkom i društvenom smislu”, analizira Markovina navodeći pritom i zajedničko kulturno nasljeđe kao drugu važnu poveznicu. ”
Ta je svijest postojala puno prije nastanka jugoslavenske države, a traje i danas. Zajednički kulturni prostor postoji, kao što postoji i jezik na kojem se ljudi na ovom području savršeno razumiju, što je kapitalistički sustav u kojem živimo prepoznao. Jer kako drukčije objasniti to što je Goran Bogdan, hrvatski glumac rođen u Širokom Brijegu, zvijezda u Srbiji? Je li on hrvatski, bosanskohercegovački ili srpski glumac? On je sve to, a sve to ne bi mogao biti da ne govori tim jezikom”, ističe Markovina, nazivajući članak profesorice Kasapović “zakašnjelom društveno-humanističkom parafrazom teze Stanka Lasića koji je još devedesetih kazao da nema nikakva razloga da nam srpska književnost znači išta više od, primjerice, bugarske književnosti”.
Kasapović navodi i da oživljavanje umjetno stvorenog termina postjugoslavenstva podrazumijeva implicitnu i eksplicitnu dekonstrukciju i desubjektivizaciju, a često i “političku denuncijaciju i demonizaciju” država koje doista postoje na ovom teritoriju. Markovina pak misli da ovdje imamo upravo suprotan slučaj, napominjući da nitko od onih koji koriste postjugoslavenski termin ne dovodi u pitanje novonastale države, niti zagovara stvaranje nove političke zajednice.
Povjesničar i izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci Vjeran Pavlaković, koji je živio i obrazovao se u Sjedinjenim Državama, a koji je također spomenut u članku “Zbogom postjugoslavenstvu!”, smatra da je profesorica Kasapović otvorila zanimljivo pitanje, iako dodaje da je to, po njegovu mišljenju, učinila “možda malo preprovokativno”.
“U svojim radovima koristim termin postjugoslavenski i smatram da je to opravdano. Nije riječ samo o konstrukciji zapadnih znanstvenika, s obzirom na to da ljudi u ovoj regiji govore o tome, analiziraju i prate što se događa u susjednim zemljama. Ovdje ipak nije riječ samo o umjetnom konstruktu”, smatra Pavlaković.
Nesvjesni tog pitanja
I povjesničar Josip Mihaljević iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu smatra da je profesorica Kasapović otvorila jedno zaista važno i nadasve zanimljivo pitanje. “Siguran sam da dobar dio kolega znanstvenika, povjesničara, politologa i sociologa, koji danas svoja istraživanja uklapaju u tzv. postjugoslavenske studije, nisu bili ni svjesni ovoga pitanja. Moram priznati da sam i sâm ponekad znao koristiti neke od pojmova poput ‘postjugoslavenske zemlje’, ‘postjugoslavenske države’ ili ‘postjugoslavenski prostor’, pogotovo na nekim međunarodnim konferencijama vani, i nisam u tome vidio neki poseban problem. Ti su pojmovi već dugo u uobičajenoj upotrebi. No, ako malo promislimo o tim pojmovima, shvatit ćemo da je prof. Kasapović u pravu. Zaista je metodološki teško opravdati njihovu tako široku upotrebu danas u znanstvenim istraživanjima. Nikomu ne pada na pamet koristiti pojam ‘postčehoslovački studiji’ ili ‘postčehoslovačke zemlje’ iako se radilo o vrlo sličnom modelu, višenacionalnoj državi koja je trajala približno jednako dugo kao i Jugoslavija. Prof. Kasapović smatra da se radi o ideološkom konstruktu kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega virtualno operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna ili društvena činjenica“, ocjenjuje povjesničar Mihaljević napominjući da jedan dio ljudi te pojmove jednostavno nekritički usvaja, ali i da vrlo vjerojatno postoje pojedine skupine koje forsiraju te pojmove zbog svojih ideoloških sklonosti.
Često se, kako kaže, radi o ljudima koji se “ne mire s činjenicom da Jugoslavija kao država više ne postoji”, a teško mu je ocijeniti radi li se o “svojevrsnoj jugonostalgiji ili nekoj političkoj ambiciji”. “Treba biti načistu i da jedan manji dio građana Hrvatske nije želio raspad jugoslavenske državne zajednice. Razlozi za to su mogli biti višestruki. Uzroci takvim sklonostima mogli su biti ideološki, psihološki ili ekonomski uvjetovani. Naime, jednom dijelu intelektualaca koji su u Jugoslaviji vidjeli funkcionalan i koristan okvir u kojem su mogli djelovati, raspad Jugoslavije nije bio dobrodošao. Npr., ako ste bili književnik u Jugoslaviji i ako ste dobro zarađivali od svojega pisanja na tržištu od 20 milijuna stanovnika, jasno je da vam nije bilo previše u interesu zatvoriti to tržište i smanjiti ga peterostruko”, ističe.
Slično razmišlja i povjesničar Ante Nazor, koji nam je kazao da se slaže s analizom i argumentacijom profesorice Kasapović. “Na jednom sam se predavanju i sam zapitao zašto se onda ne nazivamo i posthabsburškim, a ne samo postjugoslavenskim društvom”, dodao je.