O ustaškom logoru Jasenovac i dalje se piše, snimaju emisije i filmovi i ukazuje na Hrvate kao „ustaše“ i ljude koji „jedu malu djecu“. U nedostatku provjerenih činjenica pojedini nazovi povjesničari i tzv. novinari naprosto se natječu tko će više i bolje ocrniti hrvatski narod. Srbi su po tom pitanju najviše glasni. Oni ni u ovom slučaju ne priznaju pojedinačnu odgovornost, već okrivljuju sve što hrvatski diše. S druge pak strane sebe predstavljaju kao narod koji ne bi ni mrava zgazio. A kad ih pitaš, tko je onda sudjelovao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, ali i Sloveniju, BiH, Kosovo, onda se pravdaju da nisu oni već da je to djelo bivše, propale Jugoslavije i da oni s time baš nemaju ništa. Da pukneš od smijeha…
Hrvatski film “Dnevnik Diane Budisavljević“ koji je na prošlom Filmskom festivalu u Puli odnio sve nagrade gostuje „po svijetu“ i opet prima samo nagrade i priznanja.Za što? Pa, za povijesni falsifikat kakav se rijetko događa. U tom uratku, da podsjetimo, neka žena je u vrijeme II. svjetskog rata iz ustaških logora spasila deset tisuća dječaka i djevojčica. Ni devet ni jedanaest tisuća već ravno – deset. Židovi onom tko je u tom ratu spasio samo jedan život odaju priznanje, a tijekom dugogodišnje partizansko-komunističke vladavine nitko nije imao pojima o Diani Budisavljević, jer da je to stvarno tako bilo onda bi je netko proglasio i „narodnim herojem“, a ne je prešutio i marginalizirao.
I tako, dok za taj filmski falsifikat hrvatski i ini „kritičari“ više ne znaju kako bi ga uzdigli, ti isti gotovo svakodnevno se obrušavaju na hrvatski domoljubni film i tv seriju legendarnog Antuna Vrdoljaka „General“. Čak ih smeta što su u seriji vidjeli i neku bočicu nalik na onu u koju se pakira mineralna voda Jana, jer da takve bočice nije bilo u vrijeme Domovinskoga rata.
A u II. svjetskom ratu „bilo“ je (?) da su ustaše zatvarale djecu, a da ih je nakon toga jedna žena oslobađala gdje i kako je htjela, pa čak i smještala u obitelji diljem Hrvatske.
Na temelju tih i takvih priča (“za laku noć“) netko je slobodno mogao izmisliti da se našao neki Srbin u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata koji je iz nekog logora u Srbiji spasio tisuće Vukovaraca i drugih Hrvata koje su četnici uhitili i zatvorili nakon okupacije ovoga grada.
Nu, takvu priču zasad nismo čuli.
Ali, dok se nama neprestano i neumorno prebacuju zločini u Jasenovcu, koji se nažalost i dalje ne istražuju, već svatko priča svoju priču, malo tko postavlja pitanje – a što je bilo u logorima poput Golog otoka ili Stare Gradiške? Nije da se o tome ne pišu i objavljuju čak i knjige, ali nevjerojatno je kako ti isti koji se dive Diani Budisavljević takve stvari stavljaju pod tepih, kao – to nije važno.
Pa, gdje su igrani i ini filmovi o Golom otoku, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Maceljskoj šumi…? A gdje o bl. kardinalu Alojziju Stepincu? Jakov Sedlar je po scenariju Ivana Aralice snimio odličan film „Četverored“ (1999.), ali štovatelji lika i djela kontraverzne (neistražene) Diane Budisavljević nikada mu to nisu mogli oprostiti.
Kad bi netko snimio igrani film o junaštvu i patnjama Vukovaraca ili onih u Škabrnji prošao bi u „hrvatskim medijima“ deset puta gore nego svi Vrdoljaci, Sedlari i slični, pa vjerojatno i zbog toga nema filmova i serija i o tome. Kao prvo, za takve projekte nitko više ne bi dao „ni kune“, dok s druge pak strane bogato se nagrađuju i filmske gluposti i smijurije ala „Kakva je ovo država?“ ili „ Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ ili pak teatar Rade Šerbedžije i njegove obitelji na Brijunima.
U Srbiji će uskoro biti premijera igranog filma o Jasenovcu, što znači da ćemo ponovno gledati i slušati o Hrvatima kao ustašama, koljačima i tome slično. Umjesto da će se govoriti o velikosrpskoj agresiji i razrušenom Vukovara od strane Srba mi ćemo ponovno imati „velikosrpsku filmsku agresiju i okupaciju“.
Na koji ćemo način odgovoriti srpskim filmskim lažovima na falsifikate koje će recimo iznijeti u tom filmu, kad u nas nema još ni poštenog filmskog i inog scenarija za neki igrani film o NDH, a još manje o Vukovaru ili Jasenovcu?
Pored toga, i velika većina „hrvatskih“ filmskih kritičara, na čelu s Polimcem, Pavičićem, jadnim Tomićem i sličnima već odavno piše „kritike“ kao da ih plaća Beograd i propali režim Slobodana Miloševića!
U vrijeme Jugoslavije nisu se smjeli snimati (ni u privatnom aranžmanu) emisije, serije ili filmovi o križnim putevima, Bleiburgu, Golom otoku, „tisuću devetsto sedamdeset prvoj“…, dok danas, kad se to relativno može, sve je puno emisija, serija i filmova u kojima se pljuje i bljuje po Hrvatima (svaka čast iznimkama). Notorni Jurica Pavičić (a takvih nažalost ima više) pojavljuju se u nekoliko uloga: kao scenarist, producent, kritičar, književnik, novinar-piskarlo, član žirija…samo što još i ne glumi. (Navodno da je u mladosti glumio neku scenu s kozom!?) A takvih „filmskih nobelovaca“ pune su i srpske Novosti. Oni imaju dobar štos: jedan drugom pišu i objavljuju hvalospjeve i iznimno se dobro podržavaju prigodom dodjele financijskih sredstva iz hrvatske državne blagajne. Pišu i kritiziraju sve što hrvatski diše, osim – kuna. Divota jedna, kakvi su to tek „domoljubi“!
Mladen Pavković
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**