Voda u Zagrebu poskupljuje za sedam posto, umjeto najavljenih 15%. U petak je ministar Filipović odbio zahtjev Grada za poskupljenjem – i poručio im kako je “Krajnje je vrijeme da se počne odgovorno upravljati u Gradu Zagrebu”.
“U Gradu Zagrebu govore da im novci trebaju kako bi išli u EU projekte, a niti jedan od projekata koji se tiče vodno-komunalnog gospodarstva nije prijavljen u Ministarstvo gospodarstva. I prošlih sam dana govorio kako nema nikakvog razloga da dođe do povećanja cijene vode u Zagrebu”, istaknuo je Filipović.
Državni tajnik u istom ministarstvu Mario Šiljeg govorio je o nepravilnostima koje je utvrdilo Vijeće za vodne usluge, neovisno regulatorno tijelo.
Vezano uz projekt “Zagreb”, za koji je po Tomaševiću potrebno osigurati 30 posto sredstava, Šiljeg je kazao da niti jedan od četiri ključna parametra, koji su preduvjet za prijavu tog EU projekta, nije ispunjen – nisu riješeni imovinsko pravni odnosi u iznosu od 90 posto, nije riješena okolišna dokumentacija, studija izvodljivosti, nisu riješene građevinske dozvole, a nije striktno definiran ni odnos Opskrbe i odvodnje i zagrebačkih otpadnih voda.
“Projekt o kojem Tomašević govori nije ni približno spreman za prijavu sufinanciranja”, rekao je Šiljeg, dodavši da ne stoji niti Tomaševićeva brojka od 30 posto, koliko po njemu Grad Zagreb treba izdvojiti za taj projekt budući da se 30 posto sredstava dijeli na tri jedna dijela – Ministarstvo gospodarstva, Hrvatske vode i Vodoopskrba i odvodnja.
“Tako da se eventualno može govoriti o 10 postotnom sufinanciranju, a ne o 30 posto koliko je po Tomaševiću grad Zagreb mora osigurati za financiranje tog projekta”, razotrkio je Šiljeg.
No o čemu se zapravo radi?
Tomašević je poskupljenje vode pravdao time što Grad ide u obnovu vodovodne mreže, pri čemu bi EU dala 70% sredstava, a grad 30% sredstava, pa je zbog tih 30% nužno da voda poskupi. No, kako smo vidjeli, tih 30 posto ne stoji. A što je sa sredstvima iz EU? Pa – takav projekt ne postoji! Odnosno, postoji samo u Tomaševićevim izjavama i obećanjima na presicama.
Za prijavu za sredstva iz EU potrebno je ispuniti četiri uvjeta. Tomaševićeva gradska vlast nije ispunila – niti jedan.
Kao prvo, nisu izdane građevne dozvole. Da bi projekt mogao biti odobren od EU, za apsolutno sve radove moraju postojati pravovaljane građevne dozvole.
No da bi se uopće pokrenuo postupak izdavanja građevnih dozvola – mora postojati studija utjecaja na okoliš. A to nas dovodi do drugo uvjeta, jer takve studije traži i EU da bi se projekt mogao sufinancirati iz programa Konkurentnost i kohezija. Okolišne dokumentacije jednostavno – nema, jer je Grad u gotovo dvije godine, otkako su Možemo došli na vlast, nije napravio – i to za projekt kojeg oni smatraju prioritetnim! Nemoguće je zamisliti da bi EU financirala projekt bez takve studije – i studije izvodljivosti. Da stvar bude gora, sam Tomašević je nedavno na presici rekao da će ta dokumentacija biti “gotova do kraja godine!” Ove. Iako je trebala odavno biti gotova, ako su mislili ići u taj projekt.
Kao treće, nisu riješeni imovinsko – pravni odnosi. Ni tu nije napravljeno ništa: Da bi EU odobrila projekt i dala novac, mora biti riješeno 90% imovinsko pravnih odnosa, kako bi se izbjegle eventualne buduće tužbe.
I kao četvrto – nije riješen odnos između Vodovoda, koji je gradska tvrtka, i Zagrebačkih otpadnih voda, koja je privatna. Radi se o koncesijama, ali i podizanju razine usluga.
Tomašević je, kao i uvijek, okrivio – nekog drugog, u ovom slučaju direktora vodovoda, SDP-ovca Davora Poljaka kojeg nije mogao optužiti da je “Bandićev kadar koji ga opstruira”, jer ga je sam postavio u sklopu dogovora SDP-Možemo (pri čemu valja primijetiti da je takvo političko kadroviranje nedopustivo – direktori i svi koji rade operativne poslove, stručni kadar, moraju biti birani na natječajima isključivo temeljem kvalifikacija, za razliku od onih na političkim funkcijama, gdje dolaze prema rezultatima izbora). Naravno, oni nikad neće priznati da je to bilo političko imenovanje na stručnu funkciju, kao i u slučaju direktora Čistoće Vića, ali – jest.
No unuatoč tome, Davor Poljak ima neke kvalifikacije: Bio je od 2010. do 2013. također na čelu Vodovoda i odvodnje, a poslije je postao voditelj projekata, te je godinama bio direktor u Končar električnim lokomotivama, kao i šef proizvodnje u toj tvrtki.
Poljak je smijenjen jer, kaže Tomašević, “Vodovod nije pripremio dokumentaciju a to njemu nisu rekli”.
No jasno je da Tomašević skida odgovornost sa sebe i svog neodgovornog načina vođenja grada. Gradonačelnik je taj koji mora osigurati dokumentaciju za projekt, i naravno mora znati što mu šefovi podružnica rade te im dati zadatke. Očito da Tomašević nije niti znao da je ta dokumentacija potrebna. Usto, Tomašević je očito znao da dokumentacija o utjecaju na okoliš, koju ionako radi zasebno tijelo, nije gotova i neće skoro biti. Jer je sam govorio o tome. Zna li on uopće što je potrebno za prijavu za sredstva iz EU?
Da stvar bude gora, Zagrebu na raspolaganju stoje sredstva, oko milijun eura, za saniranje vodovodne mreže koje je osigurala RH. “O tome koliko je Zagreb agilan i sposoban, govori da je od oko 7 milijuna kuna prijavljenih projekata iskorišteno jedva 1,5 milijuna. To je novac – dođi i uzmi”, rekao je Šiljeg. On tvrdi da je njima u interesu da Zagreb bude uspješan, jer se ni jedan cilj koji je vlada ispregovarala s EU ne može ispuniti – bez Zagreba. Ali stvari u Zagrebu stoje.
Sve u svemu, kao što Plenković s lakoćom smjenjuje ministre kad ih se uhvati na djelu, tako i Tomašević s lakoćom smjenjuje podređene prebacujući odgovornost.