Mt 2,13-18
Tragično je i žalosno što čitamo, što čusmo o pokolju nevine dječice u Betlehemu. Tragično je i žalosno kako se ljudi postavljaju prema novorođenome Spasitelju svijeta. Herod nije samo povijesna osoba koja je uklanjala s puta sve koji su na bilokoji način ugrožavali njegovu prevlast u Palestini onoga doba. Herod je znamen, simbol, paradigma i pojam za krvnika koji uklanja s puta sve koji ga na bilo koji način ugrožavaju, koji bi mogli biti konkurencija ili rivali, ugroza njegovoj vlasti, prevlasti. I zato Isus mora bježati u Egipat, u Afriku. Riskantan, dalek put, prepun pljačkaša i drumskih razbojnika. Nesigurnost na svakom koraku. Ljudi ga ne žele. Jeruzalem se ne zapućuje u Betlehem potražiti Isusa kao oni zvjezdoznanci s Istoka. Jeruzalem ostaje u svome uhodanom životu i tijeku, učahuren u svojim mislima i prošlosti.
U izvješću što ga čusmo nema ni trunka božićne radosti, mira, spokoja. Naprotiv, imamo pobijene, na djelu je pomor djece i plač, naricanje majki. Ima li išta strašnijega i danas od toga na našim televizijskim zaslonima? Nema, kad se otima s majčinih grudi plod srca i pred vlastitim očima ubija. Bili smo tomu svjedoci i ovih mjeseci i godina, a napose ovih dana i u Ukrajini ali i Svetoj zemlji.
Matej ovdje ima zreniku Knjigu Izlaska te sudbinu Izraelaca u Egiptu. I ondje je faraon naredio pokolj hebrejske djece, spašen je Mojsije na čudesan način i on će izvesti svoj narod u slobodu. Isus je novi Mojsije koji spašava cijeli svijet, i zato biva čudesno spašen bijegom u Egipat.
Ali Mateju nije do zločina, njegova je nakana reći: Da, upravo je ovaj Isus onaj koga su Pisma najavila. Isus nije nikakav lom u židovskoj povijesti, nikakvo strano tijelo, nije prevratnik, nego je on ispunjenje svih pretkazivanja. Stoga Matej toliko puta u svome spisu navodi kako se u Isusu ispunjavaju sva Pisma. Dogodilo se to kako bi se ispunila riječ…. Da Rahela više ne plače zbog svoje djece, jer se u Kristu rodila nada za svijet. Ova mrtva, ubijena dječica, mrtva, zbore, naviještaju novorođenoga Kralja. I ona su za svu potonju povijest optužnica svih koji postupaju zločinački i okrutno s njima, nevinima.
Herod je uklanjao mnoge protivnike kako bi sačuvao političku kontrolu i vlast nad prostorom koji su mu dodijelili Rimljani. Zapravo je on obična farsična figura. Zbog svoga paranoična straha za vlast i vlastitu kožu dao je ubiti, u vodi ugušiti, svoju suprugu i tri vlastita sina! Bio je „po rimskoj milosti“ mali vazal, nekakav nazovikralj, po njihovoj, rimskoj milosti, jer je bio okrutan. Takav im je i trebao, da za njih odrađuje prljave poslove. Dokle god im je plaćao poreze i doprinose za silnu rimsku vojsku i administraciju, dotle su bili zbog njega i s njime zadovoljni, a on je čuvao svoj položaj, zavisan od rimske milosti. Bio je okrutni mali tiranin ili istočnjački despot, kakvih danas imamo na Istoku ili u Africi, ne znamo im broja. Poznati zbog svoje okrutnosti i uklanjanja svakoga tko bi im se ispriječio na putu. Herod je, rekosmo, zbog paranoje, svoju vlastitu suprugu dao ugušiti u vodi, isto tako i trojicu svojih sinova dao je utopiti, jer je mislio kako kuju urotu protiv njega.
Kad dođoše ti mudraci s Istoka, sav se Jeruzalem uskomeša, uznemiri! Uznemirit će se Jeruzalem još jednom, kad Isus na Cvjetnicu bude unišao u svoj grad kao židovski kralj. Ne na konju, kao vladari ili vojskovođe, nego na magaretu! Parodija i travestija! I onda će se svijet pitati: Tko je to, što je to? – Odgovor će biti kako je došao Isus, veliki prorok iz Galileje.
Ovaj put Isus je umaknuo njegovu krvavom pohodu, anđeo je savjetovao Josipu u snu, da se ukloni s Majkom i Djetetom – novorođenčetom, u Egipat. Mudraci su u snu dobili naputak da se ne vraćaju Herodu, nego da krenu, da se zapute drugim putem u svoj zavičaj. Josip bježi, i to bijaše finale, kraj Božića u Isusovu zavičaju. Herod nije trpio nikoga uz sebe. Svatko od nas je na svoj način mali Herod. U svakome od nas počiva „mali Herod“. Ne trpimo protivnike, suparnike, konkurenciju,
Vidimo to iz politike te u politici i gospodarstvu svakoga dana. Ljudi se međusobno istrjebljuju, optužuju, ušutkavaju, ubijaju. Ne žele uza se sebi jednaka. Misle da su oni gospodari i kraljevi.
Zgražamo se nad Herodom, a zapravo taj Herod počiva i čuči negdje u svakome od nas. Kolikima pokvarimo Božić svojim ponašanjem, rječnikom, psovkama, nasiljem? U kolikima ubijamo nadu i Boga već u kolijevci, pogotovo u djetinjoj dobi? Kolika djeca i neodrasli i danas pate diljem svijeta, koliki su zlostavljani, koliki svršavaju na ulicama, kao siročad ili prosjaci? U kolikima se raj djetinjstva pretvara u pakao smrti i trajnoga umiranja, od najranije mladosti? Kolikima je uništeno djetinjstvo?
U kolikim malenima „ubijamo Boga u njima“ svojim riječima, psovkama, svađama, svojim bezbožnim pogledom, mrkim licem. Utjerujemo strah u najmanje da nas se straše. U strahu su od odraslih. Oni će nam biti sudci! Polagat ćemo račun za svoju djecu!
Imali smo prigodu vidjeti onu uplakanu djecu u ratovima na ovim prostorima. Vidjeli smo također onu uplakanu djevojčicu iz razorena Vukovara na slici koja je obišla svijet. Ta je ista danas sretna majka s porukom da se nikada ne ponovi ono što ona doživjela u svome Vukovaru 1991. Ljubav je jača od smrti i ubijanja. Tako i u Betlehemu.
Poruka je Božića i svih dana oko Božića, pa i svetoga Stjepana i današnjih Svetih mladenaca da su ljubav i prijateljstvo snaga koja pobjeđuje zlo i mržnju. Ali se smije oplakivati te nevine, kako to čine i Rahela u Starom zavjetu, i sve majke diljem svijeta. Plakanje i naricanje jest izričaj patnje i boli, i ono je bolje od očaja i zanijemjelosti.
Isus je umaknuo. Zloća nije pobijedila dobrotu i ljubav. Moć ljubavi veća je od zloće ljudi. Herod ga nije dosegnuo. Isus je rastao i odrastao i izrekao riječi koje su pokrenule svijet. Uzdrmao je svijet u njegovim temeljima. Herod je imao samo ograničenu vlast, a Isus će reći: “Dana mi je sva vlast, na nebu i na zemlji. Učinite sve narode mojim učenicima”. Da, njemu je dana sva vlast. Vlast koja ne tlači niti unesrećuje. Iskusili su to svi oni koji su se dali njime voditi.
I danas se pred nas postavlja upitnik: Komu povjeriti svoj život? Tko će mnome gospodariti? Što ili tko nama gospodari. Ako to nije Isus, ako on nije kralj moga života, što će se s njime dogoditi? Otići će od nas, napustit će nas. Ne će biti više ovdje, u Hercegovini, u Hrvatskoj, Europi, otići će u Afriku, onima koji ga žele, koji za njime žude kao za svjetlom.
Vidimo kako se danas pomiče granica između vjere i nevjere, kako kršćanstvo migrira, iseljava iz Europe, kako ljudi ne žele Isusa u svojim životima. Želimo biti svoji mali bogovi, na svojim malim prostorima, da se nitko ne miješa u naše poslove, da nam nitko ne brka niti remeti naše krugove.
Isus bježi u Egipat, u Afriku, kako bi spasio svoj život od nasilnika. Kako se njegov život ne bi utrnuo na svome početku. Silazi u Egipat upravo kao Izrael-Jakov sa svojim sinovima, kojih tisuću i sedam stotina godina prije Isusova rođenja, kako bi preživjeli glad i oskudicu.
Isus bježi, odlazi u Egipat kako bi u svome životu ponovio, rekapitulirao, povijest svoga naroda. Izrael-Jakov bijaše ‘Božji borac’, sin Božji; ovdje u Isusu imamo također Sina Božjega, početak novoga Božjeg naroda. Čuli smo kako se na Isusu ispunja ono što je Bog rekao u prošlosti, što je najavio preko proroka. Oni bacaju svjetlo na Isusa, a Isus svojim životom ovjerovljuje njihove riječi i proročanstva.
Vraća se Josip ponovno na anđelov savjet u Nazaret. To je Božji plan spasenja. Završit će on na križu, ali će se vratiti, uskrsnuti iz groba. To je Božji plan s Isusom. Nepobjedivost i neuklonjivost Isusa iz ovoga svijeta. Isusov dolazak na ovaj svijet najava je miroljubive borbe protiv svih silnika i zlosilnika ovoga svijeta, protiv svih sila Zla i Zloga.
Zli se urotio da već u samome začetku iskorijeni Isusa s ovoga svijeta, da ga uguši u zametku. Ali to je nemoguće. Bog je ljubav! A Đavao je, Sotona je mržnja, i tko ostaje u mržnji, ostaje u Sotoni. Prema povijesnim izvorima Herod je umro u dugim strašnim mukama, nakon 33 godine vladavine, dvije godine nakon Isusova rođenja.
Uzalud njegova nastojanja ukloniti Isusa, uzalud i sva nastojanja potonjih naraštaja i njegovih nasljednika. Bog nije mrtav, on se ne da ukloniti. Sveta obitelj ima odsada glavnu riječ.
Fra Tomislav Pervan/Foto: Radiopostaja Mir Međugorje