Malo je poznato da je jedan od kandidata za predsjednika Republike Miroslav Škoro u nakladi Večernjeg lista još 2010. objavio – monografiju, odnosno autobiografiju s nazivom „Stoput bih isto ponovo“. Kažu da su ga na to u četrdesetoj i nekoj nagovorili novinari, a on se osjećao kao da time „završava karijeru“ (da se malo našalimo). Međutim, listajući danas ovu iznimno lijepo opremljenu knjigu, u kojoj se može naći sve o životu i radu jednog od kandidata za Predsjednika Republike, čovjek ne može a da se ne zapita: nije li već tada počela priprema za njegovu predsjedničku fotelju?
Predgovor autobiografiji napisao je Milan Ivkošić, koji je uz ostalo istaknuo da knjizi poseban biljeg daje činjenica da se sudbonosni događaji u Škorinoj karijeri i privatnom životu podudaraju s promjenama u Hrvatskoj i tragičnom agresijom, te nadodaje da „hrabro, iskreno i uvjerljivo piše o tome zašto u ratu nije bio s puškom u ruci nego je domovini služio na svoj način, kudikamo korisniji i djelotvorniji“.
A Škoro u autobiografiji ističe i ovo:„ Bilo je šugavo vrijeme. Škoro nije ratnik govorili su. Zanimljivo je bilo i ostalo tko je to govorio. Nikad me ni jedan bojovnik nije upitao zašto nisam uzeo pušku i bio s njima, naprotiv, uvijek su me baš oni čuvali kao malo vode na dlanu. Čuvali su me zbog pjesme, koju su govorili da je vrijedila barem kao jedna bojna. Jesam li više vrijedio kao autor te pjesme („Mata“, op. p.) ili sam nitko i ništa zato što nisam uzeo pušku u ruku i skočio u rov? Nije na meni da o tome sudim. Bilo je uzbuna, pucnjave i granatiranja i poslije. Održao sam bezbroj koncerata u humanitarne svrhe, ali sam uvijek osjećao dug prema Slavoniji i Baranji. Taj dug, i želja da vratim ono što mi je ta zemlja dala prehranivši moje pretke i odgojivši me, glavni je razlog zbog kojega sam se prihvatio politike. Ništa drugo, jer meni ništa ne treba, ni od koga. Spreman sam služiti narodu jer ga volim, jer mu pripadam i jer on to zaslužuje“ – pisao je tada Škoro.
Također je naglasio da se političari uglavnom sjete naroda pred izbore te podsjetio na riječi dr. Ante Starčevića iz 1871., kad je u Krapinskim Toplicama, izjavio: „Ako narod ne razazna bolje od gorih, bit će mu kao i do sada“.
- „Naši lideri, uz malobrojne iznimke, uvijek u prvi plan stavljaju sebe, pa svoju stranku, a narod se sjete svake četiri godine. Osobni i stranački interes uvijek je ispred nacionalnog, a to nije ništa drugo nego svojevrsna izdaje narodnih interesa. Sve „dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah, izdajicah ćemo imati dok se narod neosvesti“, citirao je Škoro također dr. Starčevića.
Tijekom svoje glazbene karijere napisao je i otpjevao nekoliko vrhunskih domoljubnih pjesama koje su već danas postale „narodne“. Jedna od tih zasigurno je i „Sude mi“. Kako je nastala?
- „Pjesma „Sude mi“ – rekao je – posvećena je generalu Gotovini, ali nastala je u trenutku kad je kamera uhvatila pogled generala Tihomira Blaškića dok su mu izricali nepravednu presudu od četrdeset pet godina zatvora. Stoga je to pjesma i za njega, i za moje prijatelje braću Kupreškiće, i za generala Slobodana Praljka, i za sve naše generale, a napose za generala Janka Bobetka koji je oporučno tražio da mu pjevam „Matu“ na pogrebu u Sisku. Pjesma je to i za Zrinskog i Frankopana ,i za Gupca, i za sve one koji su na pravdi Boga suđeni u prošlom režimu, od Bleiburga do Stepinca i proljećara. Pjesma je to i za one pravednike koji su nedužni truli u Jasenovcu, za progonjene i suđene kroz cijelu našu povijest i povijest ostalih naroda. Pjesma je to i za svaku dječju suzu, pa makar to bilo i kad ih nepravedno osude da su prolili mlijeko.“– pojasnio je još tada jedan od predsjedničkih kandidata.
Ova monografija od prije gotovo deset godina, takva kakva jeste, mogla bi se mirne duše objaviti i danas.
Zanimljivo je kako je razmišljao o prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koji ga je i uveo na političku scenu.
- „Siguran sam da će povijest pokazati i dokazati da je Hrvatska bila blagoslovljena jer je imala Tuđmana na čelu. Sada je moderno isticati njegove pogreške – izraz „stoka sitnog zuba“, navodne priče o dvjesto bogatih obitelji i o planu podjele Bosne i Hercegovine na salveti – ali pomalo postaju važne druge stvari. Ne odobravam izraz „stoka sitnog zuba“, ali pokušavam razumjeti čovjeka koji je, vrativši se s puta na kojemu su mu dijagnosticirali tešku bolest, možda ovako razmišljao. Nismo još završili proces u koji smo krenuli, imam velike zdravstvene probleme, a čim sam se nakratko maknuo, moji najbliži suradnici i neki drugi, kojima je zajednički nazivnik osobni interes kao osnovni motiv, jedva su to dočekali i služe se svime da bi ostvarili vlastiti probitak, ne razmišljajući o svetom i zajedničkom cilju“- pisao je Škoro.
Na kraju, ova knjiga iz 2010., donosi i jednu njemu posvećenu pjesmu njegova kolege Zrinka Tutića – „Glasnogovornik srca i duše“ u kojoj je među ostalim naglasio i ovo:
- (…) Miro Škoro, pjesnik ravnice s masovnim dometom/ Spada u elementarne nepogode./
No, dok ovaj kantautor i političar već ima monografiju, gdje je rekao sve što se treba reći, od ostalih kandidata za šefa države tek se očekuje da napišu i objave –svoju, gdje su bili i što su radili!
Mladen Pavković