Županijski sud u Osijeku prekjučer je Zoranu Vajiću iz Trpinje izrekao zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina zbog ratnog zločina počinjenog nad civilima 1991. godine. Podsjetimo, Vajić je sudjelovao u strijeljanju deset hrvatskih civila koji su 14. rujna 1991. nezakonito uhićeni u svojim kućama, tijekom oružanog napada snaga JNA i dragovoljaca iz Srbije na Vukovar i Trpinjsku cestu.
Nezavisni vijećnik u Županijskoj skupštini VSŽ Nikola Kajkić imao je (ne)priliku u prosincu 1996. godine upoznati Vajića, a o tome za Budica.info je kazao:
”Bilo je to u prosincu 1996. godine kada sam s Vajićem u okviru operacije UNTAES u Hrvatskom Podunavlju radio u TPF-u (Prijelazne policijske snage, op.a.). Zajedno smo odradili dvadesetak smjena i to krajem 1996. i početkom 1997. godine. Hrvatski policajci imali su zadatak, između ostaloga, prikupiti što više informacija i ukazati, odnosno saznati, gdje se nalaze i što planiraju činiti osumnjičenici za ratni zločin na području Podunavlja za koje smo znali ili za koje smo sumnjali da su počinili ratne zločine na području Republike Hrvatske.
Jednog dana tijekom 1997. godine Zoran Vajić je ekipu nakon izvršene preprate odveo svojoj kući na kavu i tom prilikom sam saznao da planira pobjeći u Norvešku zbog informacije koju je saznao a će doživjeti progon u Republici Hrvatskoj zbog počinjenja ratnog zločina. S tim saznanjem sam otišao u ured Protuobavještajne službe u Borovu naselju i o tome ih obavijestio. I znate što su mi rekli? Naš interes je da oni odu iz Hrvatske, a na da ih hapsimo!”
Kajkić se (pri)sjeća i sljedećeg:
”Vajić svojim ponašanjem nije odavao znakove osobe sklone ekstremizmu i brutalnostima zbog koji je u konačnici i osuđen. Bio je čak i dosta suzdržan kada bi nas drugi policajci srpske nacionalnosti napadali ili se svađali s nama o temama iz Domovinskog rata. S nama, hrvatskim policajcima, je vrlo uljudno komunicirao i nikada, ali baš nikada nije želio govoriti o ratnom vremenu, iako sam ga i osobno na to navodio.”
Uzimajući u obzir činjenicu o tome da je raspolagao informacijom da je Vajić sudjelovao u ratnom zločinu, Kajkić je, navodi, imao potrebu i obvezu spriječiti njegov bijeg. Međutim…
”On je, nažalost, pobjegao iz Hrvatske i samo je vlastitom nemarnošću uhićen tijekom privatne posjete Francuskoj, iako je živio u Norveškoj. Dogodilo se to, čini mi se, 2019. godine iako su saznanja o njegovom sudjelovanju u ratnom zločinu, dakle, postojala od 1997. godine. S tim da sam, tijekom uhićenja ratnih zločinaca u Trpinji 2014. godine osobno vidio iz predmeta spisa kako je i on obuhvaćen istragom.”
”Želim skrenuti pozornost na to da je dvadesetak godina izmicao pravdi zahvaljujući propustima naših službi zbog kojih omogućen bijeg iz Hrvatske većem broju zločinaca srpske nacionalnosti. Tako su bez odgovornosti pravdi izbjegli Cvijetin Jović i Slobodan Jović, sudionici masakra na Ovčari koji danas žive u Norveškoj, te djelatnici TPF-a Dragutin Stegnjaja i Đorđe Bašić koji su uspjeli čak isposlovati i nemale hrvatske mirovine! Njih dvojica žive u Srbiji kamo su pobjegli 1997. godine. Dakle, ratni zločinci iz Vukovara bezbrižno uživaju hrvatske mirovine.”
Sugovornik je potom posegnuo za gotovo nevjerojatnim statističkim podatkom:
”Žalosno je da je Republika Hrvatska procesuirala samo 3% ratnih zločina, dok je, primjerice, u svjetskim razmjerima statistika kroz noviju povijest višestruko veća, između 25 i 28%. Uistinu je danas suludo komentirati sve te propuste službi, kao i opravdavanje tih propusta.”
Kajkić postavljajući tanje zašto je tome tako, odgovara da je tako ”zbog dodatka Erdutskom sporazumu koji je HDZ potpisao s pobunjenim Srbima, tj. SDSS-om. Dotični dodaci kriju razloge svog zla kroz neprocesuiranje ratnih zločina i izbjegavanje naplate ratne odštete. Danas HDZ dodatke Erdutskog sporazuma krije ‘kao zmija noge.”’