Na službenim stranicama HSLS-a objavljen je ovih dana opširan tekst Dražena Budiše, koji je nekadašnji čelnik te stranke napisao u lipnju 2022. godine kao odgovor na članak novinarke Željke Godeč “Dražen Budiša, čovjek koji je htio srušiti Tuđmana i Račana, ali je srušio samog sebe!”, objavljen u tjedniku Globusu u svibnju 2022. godine. No kako njegov odgovor, kako kaže, “premašuje format teksta primjeren novinama”, odlučio ga je objaviti na stranicama stranke koju je osnovao. Budiša ne samo da opovrgava navode iz novinskog članka nego i otkriva dosad nepoznate pojedinosti o političkim zbivanjima na hrvatskoj političkoj sceni.
Ovdje su neki zanimljiviji izvadci.
“Bez obzira što ja o navodima iz Globusova članka mislim, a to ću u odgovoru pokazati ja sam autorici i njenim sugovornicima zahvalan što mi omogućuju da na jednom mjestu odgovorim ne samo na netočnost iz ovog članka, nego i mnoge koje mu prethode, a na koje se on oslanja” , započinje Budiša.
U vašem tjedniku od 4. svibnja 2022. godine objavljeni je članak Željke Godeč. „Dražen Budiša čovjek koji je htio srušiti Tuđmana i Račana ali je srušio samog sebe“. Uvršten sam u rubriku Aleja otpisanih kao njen „reprezentativni gost“. Hvala na gostoprimstvu! Povod članku bio je moj nedolazak na komemoraciju Ivici Račanu.“ Ta sličica kaže autorica prikazuje karakter Dražena Budiše: „nema zaborava, nema oprosta, ni post mortem“. Odmah bombastično, rezolutno i falš! Da se jednom sličicom prikaže nečiji karakter to bi pametnom čovjeku bilo dovoljno da prestane čitati. Na komemoraciji Račanu nisu bili mnogi njegovi najbliži suradnici i stranački drugovi primjerice članovi novoizabrani Socijaldemokrata. Kakvo li su tek oni karaktera?
Bog oprašta post mortem, a nama ljudima s ove strane smrti nadati se da će nam se oprostiti onoliko koliko smo mi spremni oprostiti drugima. Oprost nije ni ceremonija ni manifestacija, oprost se ne događa ni na pogrebima ni na komemoracijama. Pogrebi i komemoracije dio su naše kulture i tradicije, ali su sve više i češće i društveni i politički događaj. Da nisu ne biste ni vi napisali pet stranica o mojem političkom djelovanju samo zato što nisam bio na jednoj komemoraciji. Na vašu “sličicu” koja treba prikazati moj karakter odgovorit ću s tri sličice od kojih je jedna iz literature, a dvije iz mojeg iskustva.
Ugledni srpski pisac Svetislav Basara napisao je nekoliko kolumni na temu sahrana kod Srba. U jednoj od njih priča o svom prijatelju iz djetinjstva koji je rano postao komunist i nekakav partijski dužnosnik i kao takav držao je svojom obvezom da se priključi koloni koja je prolazila uz odar Josip Broza Tita. Pita njega Basara ( koji nikada nije bio komunist) kako se on osjećao i što je mislio dok je prolazio uz Titov odar, a ovaj mu odgovori kako je u tom trenutku pomislio: došlo je i tvoje kraju, mater ti ustašku!
Sličica druga: Uz Tuđmanov odar stojimo nas šestorica lidera oporbe. Tri, četiri mjeseca kasnije jedan iz ove počasne straže Tuđmana nazove “ hrvatski Čaušesku”.
Sličica treća: Na pogrebu na Mirogoju hodam uz jednog našeg akademika. Bilo je to u vrijeme nestašica, par nepar vožnji, za vrijeme Jugoslavije dakle. U jedno trenutku akademik mi kaže da mu se približim. Ja mislim da mi namjerava nešto reći da drugi ne čuju, a on mi u džep od mantila ubaci 10 dkg kave i kaže:” Evo upravo sam nabavio nekoliko paketića evo i vama jedan.” Nisam znao da li je on na Mirogoj došao nabaviti kavu ili ispratiti pokojnika.
Poći ću od toga što je u članku netočno, a što je lako provjerit, a potom i na ono što je netočno ali je teže provjeriti. Teže, ali ne i nemoguće. Nastojat ću i ukazati kako je to moguće.
“Njegov vjenčani kum Damir Zorić” piše autorica. Damir Zorić nije moj vjenčani kum! Vjenčani kumovi moji i moje supruge na građanskom vjenčanju bili su Ante Leontić i doktor Jakov Šupe, a crkvenom Ante Paradžik i Jozefina Paradžik rođena Oberan.
” Budiša nije smio biti među osnivačima HSLS-a jer mu je bilo zabranjeno javno djelovanje”. Zabrana javnog djelovanja prestala mi je 11. prosinca 1979, 4 godine po izlasku iz zatvora (11. prosinca 1975). To je dakle bilo 10 godina prije osnivanja HSLS-a. Točno je da sam putovnicu dobio tek u listopadu 1989, ali oni nisu bili tako okrutni da bi me kaznili s 15 godina zabrane javnog djelovanja nego samo s četiri. To dakle nije mogao biti razlog zbog kojeg nisam bio u inicijativnom krugu za osnivanjem HSLS a.
A koji je razlog tomu? Koncem prosinca 1998. odlučio sam pokrenuti osnivanje političke stranke pod radnim nazivom Savez za demokratsku Hrvatsku. Tijekom blagdana sastavio sam i nacrt programa, a po novoj godini počeo sam kontaktirati ljude za koje sam mislio da će ući u inicijativni odbor. Do sada o tome nisam govorio, pa ni sada ne bih da prof. Ivica Miškulin u nekom arhivu Udbe nije pronašao podatke o toj mojoj inicijativi. Udba je za to saznala od informatora kodnog imena “ Jura”. Da li je on bio među nekolicinom osoba koje sam pozvao ili je on to saznao od nekog člana inicijativnog kruga, ne znam. Među ljudima koji su mi se pridružili bili su Jerko Đerek i Slobodan Praljak. Kad sam dr. Franju Zenka pozvao u inicijativni krug od njega sam saznao da su i Vlado Gotovac i Slavko Goldstein također počeli raditi na osnivanju stranke a da je to isto učinio i dr. Franjo Tuđman. Štoviše dr. Zenko mi je rekao da je on već pristupio Gotovčevoj i Goldsteinovoj inicijativi. Saznavši to odmah sam prestao raditi na osnivanju Saveza za demokratsku Hrvatsku i o tome obavijestio ljude koji su prihvatili biti članovima inicijativnog kruga. Mislio sam da je nerazborito rasipati snagu na osnivanje više oporbenih stranaka. Otišao sam Vladi Gotovcu i rekao mu da ja pristupam inicijativnom krugu za osnivanje HSLS a. On i Slavko Goldstein to su s radošću prihvatili. Međutim kada je Gotovac to priopćio inicijativnom odboru HSLS- a nekoliko istaknutih članova vrlo je nepovoljno reagiralo na tu informaciju. Rekli su “ jedan maspokovac nam je dovoljan, dva bi bila opasnost”. S Gotovcem sam se dogovorio da moju pristupnicu inicijativnom odboru aktivira kada se ovi uplašeni smire. I smirili su sa kad su saznali da i drugi „maspokovci” i robijaši osnivaju stranke. (Dr. Franjo Tuđman, Dr. Marko Veselica) i dr. To je dakle razlog zašto me od prvih dana nema u inicijativnom odboru HSLS- a, a ne zabrana javnog djelovanja koja je prošla prije 10 godina.
Tih dana, početkom siječnja 1989 . na sastanak u svoju kuću pozvao me dr. Franjo Tuđman. Na sastanku su još bili dr. Marko Veselica, Drago Stipac i dr. Anto Matković. Tuđman nam je pokazao nacrt programskog dokument za stranku HDZ (tada još Hrvatski demokratski zbor) s popisom 20 osoba za koje je mislio da će pristupiti stranci koju je osnivao. Tuđman tada nikoga od nas nije obmanuo kao što se tada govorilo i pisalo stavljajući među inicijatore HDZ-a imena osoba koje nije o tome ni pitao. On je ljude s tog popisa pitao pristaju li biti osnivači i članovi HDZ-a.
Mislim da smo nas četvorica bili prvi koje je pozvao na razgovor. Dr. Marko Veselica, Drago Stipac i dr. Ante Matković prihvatili su Tuđmanov inicijativu i nacrt programa HDZ-a. Ja nisam, jer sam već pristupio HSLS-u i o tome obavijestio Vladu Gotovca i Slavka Goldsteina, a imao sam i ozbiljne rezerve prema nekim dijelovima Tuđmanovog programa što sam mu i rekao. Sastanak sam napustio prije ostalih. Sastanak kod Tuđmana protekao je u mirnoj i koncilijantnoj atmosferi pa i moj rastanak s njima. Međutim dr. Hrvoje Šošić svojedobno me obavijestio da je u jednim beogradskim novinama objavljena snimka prve stranice Udbina izvješća o tom sastanku.
Čudio se kako se u Udbinom izvješću kao sudionik sastanka navodi Stjepan Šešelj, a ne dr. Ante Matković. Kako se na toj prvoj stranici Udbina izvješća kao izvor informacija navodi “Cetina” a taj se izvor navodi i na nekim drugim udbinim dokumentima o sastancima na kojima nije bilo sudionika sa sastanka u Tuđmanovoj kući, nije teško bilo zaključiti, da “ Cetina” nije osoba nego preslušani uređaj. Tuđmanova kuća bila je ozvučena, a na temelju snimke pogrešno je identificiran dr. Ante Matković kao Stjepan Šešelj.
“Budiša je zagovarao da HSLS sklopi koaliciju s HDZ-om oko čega su se Gotovac i frakcija oko njega zgrozili, pa je na izvanrednom saboru HSLS-a Gotovac smijenjen“. Gotovac nije smijenjen, on je izgubio izbore. Ni tada ni kasnije ja nisam zagovarao koaliciju s HDZ om. Jedina moja uloga u tim događajima bila je u jednom slučajnom i nevezanom razgovoru s Matom Granićem koji smo s nogu vodili čekajući početak ceremonije na Medvedgradu na kojem je nabačena ideja da li bi Hrvatskoj po uzoru na Njemačku dobro došla koalicija demokršćana i liberala. Pri tome se spominjao i međunarodni kontekst i tadašnji međunarodni položaj Hrvatske. O tom sam razgovoru obavijestio Vladu Gotovca koji je tada bio predsjednik stranke. Uslijedili su razgovori Vlade Gotovca i Franje Tuđmana.
Kada su propali razgovori Tuđmana i Gotovca, a to nije bilo neočekivano, počele su se i u stranci i izvan nje širiti glasine da sam ja Gotovcu podmetnuo te razgovore i da sam mu „nasapunao dasku“. Otišao sam k njemu u ured. Stajali smo na nogama, stavio sam mu ruke na ramena pogledao ga i upitao “ Vlado vjeruješ li ti meni prijatelju i surobijašu ili ovim tvojim … ( Izraz nije za novine). Pogledao me i rekao mi: „tebi“. I od tog trenutka naši su odnosi bili kakvi su bili i prije. Pet dana!“ Nakon pet dana Gotovac mi nije htio ni ozdraviti. Što se dogodilo u tih pet dana ne znam! Tako je završilo naše dugogodišnje prijateljstvo koji je je trajalo od 71. i u kojem drugom vremenu ne pamtim ništa što nije bilo dobro. Čak i onda kad se u nečem nismo slagali primjerice kad sam 1993. odbio potpisati pismo za odstup s vlasti Franje Tuđmana to nije ostavilo nikakvog traga na našim odnosima.
Ni danas ne znam što se tada zbilo s Vladom Gotovcem, ali mogu reći što pretpostavljam.
Kada sam se s Zlatkom Tomčićem vozio na jedan skup u sjeverozapadnoj Hrvatskoj on me upitao nešto o Tuđmanu na što mu nisam znao odgovoriti. Pa kako to da ja to ne znam kad „ njegovi iz Porečke skupine“ govore da se ja jednom tjedno sastajem s Tuđmanom i da se mi o svemu dogovaramo, rekao mi je Tomčić. Mislio sam da se šali, ali nije se šalio. Ovome bih dodao i izjavu dr. Ive Banca nakon što je Mesić pobijedio na predsjedničkim izborima, kako će se sada otvoriti arhivi pa će se vidjeti tko je prava, a tko lažna oporba. Kad se ima u vidu da me je on nazvao „Tuđmanovim vazalom“ nije teško zaključiti koga je držao za fingiranog oporbenjaka i čije će hinjeno opozicionarstvo biti razotkriveno. Arhivi su otvoreni, snimke su preslušane, transkripti pročitani. Neki od transkripata mojih razgovora s Tuđmanom poslani su ilegalno u Haag, a onda ih je Vlada deklasificirala, pa su oni postali i službeni dokumenti. (o tome ću više reći kad budem komentirao navode Bože Kovačevića.) I što su našli? Ništa što su priželjkivali.
U deset godina s Tuđmanom sam u četiri oka razgovarao četiri puta, i nekoliko puta u nazočnosti drugih oporbenih političara (Jozo Radoš, Ivica Račan, Savka Dapčević Kučar, Drago Stipac i dr). Ne znam da li je Franjo Tuđman dao snimiti naše razgovore u četiri oka. Volio bih da jest. Ako su bili snimljeni, a nema ih, onda su ih uništili oni koji se došli poslije njega. Jer ti bi snimci pokazali doista tko je bio prava, a tko mlaka ili hinjena oporba.
Dr. Ivo Banac kasnije je shvatio u kakvoj je zabludio bio i u kakve je zablude druge dovodio, shvatio je kakva je bila uloga nekih Gotovčevih suflera. Htio je o tome razgovarati sa mnom. Gotovac je umro. Nisam imao volje. Ništa se više nije dalo ispraviti.
S Tuđmanom sam u četiri oka razgovarao i kad je uhićen Dobroslav Paraga. Tražio sam od njega da se Paraga pusti iz pritvora. Pušten je, ali ne znam da li je to zato što sam to ja tražio.
Naš zadnji razgovor i prvi u kojem mi je Tuđman predložio stvaranje koalicije HDZ-a s HSLS-om dogodio se 1998. Da s Tuđmanom razgovaram vidio je tada Zlatko Kramarić koji je također tada s njim razgovarao „oko nekih osječkih problema“. Ne sjećam se da li je Kramarić s Tuđmanom razgovarao prije ili poslije mene.
Razgovor je započeo tako da je Tuđman otvorio jedan atlas objavljen tada u Velikoj Britaniji. Pokazao mi je kartu Zapadnog Balkana, a među zemlje Zapadnog Balkana bila je uvrštena i Hrvatska. „Vidite li Budiša što nam rade“, rekao je. Uzeo sam taj atlas i prelistao ga. U njemu se nalazila politička karta tadašnje Europe. Tuđman je nastavio obrazlagati stav da taj atlas nije slučajan, da je još samo jedan dokaz strategije da se hrvatskoj onemogući ulazak u Europsku uniju i da se zadrži u nekoj novoj balkanskoj zajednici, a da se onda, tko zna kada, ta zajednica integrira u Uniju. Mi se tome moramo suprotstaviti, mi moramo svim političkim sredstvima raditi da se toj strategiji odupremo, moramo jačati naš međunarodni položaj. Vi ste, odnosno vaša stranka član Liberalne Internacionale. Liberali su danas treća po snazi politička grupacija u Europi. Ja vas zato pozivam da s nama stvorite koaliciju i da se zajedničkim snagama suprotstavimo guranju Hrvatske u neku novu balkansku asocijaciju.
Odgovorio sam po prilici ovo: Nažalost moj ugled u Liberalnoj Internacionali i liberalnim krugovima, nakon sukoba koji su potresli našu stranku danas je vrlo mali, on je po prilici onakav kakav je vaš u međunarodnoj zajednici. „Kako to“ pitao je. Pa isto onako kao što se Vi u međunarodnoj zajednici percipirate kao nacionalist i konzervativac, tako i mene moji liberalni oponenti vani u liberalnim krugovima denunciraju kao kvazi liberala, a zapravo kao kripto nacionalista. I u tim denuncijacijama uspijevaju. Tada sam ponovo uzeo britanski atlas i pokazao mu političku kartu Europe na kojoj su crvenom bojom obilježene europske države u kojima je tada na vlasti bila ljevica. U to vrijeme velika većina Europskih država imala je socijaldemokratske vlade. Ako mislite da se naš međunarodni položaj može ojačati s našom koalicijom onda ste umjesto mene na razgovor o koaliciji trebali pozvati Račana i njemu to predložiti. „To ne dolazi u obzir“ odgovorio je odrješito.
To bi bilo sve o koalicijama HSLS-a i HDZ-a do 2003. godine. Dakle, osim koalicije kroz Vladu demokratskog jedinstva, svi razgovori o mogućim koalicijama HSLS-a i HDZ-a, bilo da ih je vodio Vlado Gotovac ili ja završili su bez dogovora.
Godine 1992. zajedno s parlamentarnim održani su i predsjednički izbori. Natjecao sam se na predsjedničkim izborima. Pobijedio je Franjo Tuđman s osvojenih 56,73% glasova. Ja sam bio drugi s osvojenih 21,87%. Tih 21,87%, odnosno 585.535 glasova bilo je više nego što su zajedno dobili: Ivan Cesar, Savka Dapčević Kučar, Silvije Degen, Dobroslav Paraga, Marko Veselica i Anton Vujić. Osvojio sam oko 120.000 više glasova nego moja stranka (466.356). Na predsjedničkim izborima sudjelovao sam jer sam smatrao da ozbiljna stranka treba imati predsjedničkog kandidata. Nisam imao iluzija da ću pobijediti Franju Tuđmana, a nisam mogao ni pomisliti da bih mogao dobiti više glasova od svih ostalih oporbenih kandidata zajedno.
„Jedan SDP-ovac koji je žalo „ostati anoniman „ piše Godeč, pa navodi njegove riječi da sam bio „opterećen svojom mesijanskom ulogom i uvjeren da mu pripada predsjedničko mjesto“.
Kad bismo razgovarali o politici kad bih ja rekao ponešto kritički o ovom ili onom Tuđmanovom potezu ili stavu, on bi malo vehementno reagirao. A onda sam mu jednom rekao ovo: Pod vodstvom Franje Tuđmana ostvarili smo samostalnu i demokratsku Hrvatsku, pobijedili u ratu, stekli međunarodno priznanje, na miran način reintegrirali istočnu Hrvatsku. Da li bismo to postigli da sam ja izabran za predsjednika? To ne znamo niti možemo znati i zato ja mogu reći – dobro je što je on izabran, a ne ja, ono što je on postigao poznato je, ono što bih ja postigao nespoznatljivo je. Rečeno je da nam anđeo milosrđa velom prekriva oči da ne vidimo budućnost, jedan drugi veo onemogućava nam da vidimo ono što bi se dogodilo da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Nakon ovog odgovora moj prijatelj mi više ne zamjera kad kažem nešto kritički na Tuđmanov račun, a ima toga podosta.
Ima ljudi koji „pate od savršenog budućeg vremena“ (M. Atwood), ima ih koji ne sumnjaju u skori kraj povijesti, ima ih koji su uvjereni da znaju što bi bilo da se u povijesti nije dogodilo ono što se dogodilo. Postoji i tzv. alternativna povijest, no ona je intelektualna igra, nekad i vrlo kreativna, čak ponekad i korisna za razumijevanje stvarne povijesti. Dalje od toga ona ne dosiže.
Kad sam bio mlad mislio sam i govorio da pojedinci mogu pogriješiti, ali da narod ne može. Odavno znadem da je to zabluda. Ovih dana jedan novinar napiše da su od hrvatskih političara gori samo hrvatski birači. Bilo je političara koji bi nakon izgubljenih izbora govorili da narod nije sveta krava. Ja sam se takvih izjava klonio, ali reći ću ovo: ako hrvatski birači nisu pogriješili kada su izabrali Tuđmana, onda svakako jesu kasnije kada su birali neke čiji je mandat bio jedno veliko Ništa!
U Globusovom članku Božo Kovačević prisjećajući se mojih loših odluka prisjetio se i ove „Sredinom ’94. Budiši je Račan predložio da bude šef opozicije, ali je on to odbio i propustio priliku da opozicija već ’95. pobijedi na izborima.“ Ne sjećam se tog Račanovog prijedloga, ali ako mi je Račan već tada predlagao suradnju ili koaliciju on svakako nije mogao predložiti nešto tako nebulozno kao što je „šef opozicije“. Kako se to postaje „šefom opozicije“? Izborima? Javnim ili tajnim?
Božo Kovačević reći će i ovo „U Račanovoj vladi Budiša je pokušavao provoditi ne HDZ-ovu, nego HSP-ovu politiku nesuradnje s Haaškim sudom. To bi za Hrvatsku bilo katastrofalno“. Na čemu temelji ovu tvrdnju? Nisam dovodio u pitanje suradnju s Haaškim sudom. Dovodio sam u pitanje optužnicu protiv Ante Gotovine tužiteljice Carle Del Ponte.
U optužnici su navedeni svi dijelovi hrvatskih oružanih snaga, ali se paravojne jedinice na srpskoj strani ne spominju. Srbija se u optužnici ne spominje nego samo na jednom mjestu i to kao zemlja u koju su deportirane srpske izbjeglice. Oluja nije bila oslobodilačka akcija hrvatskih oružanih snaga za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske, nego je Oluja akcija u kojoj je Gotovina djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima uključujući i predsjednika Franju Tuđmana planirao i poticao počinjenje zločina. Da je ta optužnica osim u njenoj pravno-povijesnoj potci i kontekstualiziranju okolnosti operacije Oluja i drugih oslobodilačkih akcija hrvatskih oružanih snaga lažna i u opisu konkretnih događaja, barem kad je u pitanju tzv. prekomjerno granatiranje civilnih ciljeva, uvjerio sam se još 6. kolovoza 1995. došavši u Knin s nekolicinom članova HSLS-a. Prošli smo glavnom kninskom ulicom, popeli se na kninsku tvrđavu (nekoliko sati kasnije doći će i Franjo Tuđman s državnim vodstvom). Nismo uočili tragove nekakvog granatiranja civilnih ciljeva. Istog dana bili smo u Drnišu. Ni tamo to nismo vidjeli. Istina, po selima smo vidjeli dosta izgorenih kuća.
Evo zašto se nisam mogao suglasiti da se po toj lažnoj optužnici postupa. Ovdje ću dodati da je optužnica protiv Slobodana Miloševića podignuta od istog tužiteljstva na potpuno suprotan način tretirala rat u Hrvatskoj.
Nije Carla Del Ponte lagala samo u optužnici, nastavila je to i dalje. Nije li ona nabrajala mjesta u Hrvatskoj gdje je navodno viđen Ante Gotovina, nije li optuživala Vatikan. Nije li se ona pokušala pogađati s hrvatskim vlastima kad je najavljivala podizanje optužnice protiv Ante Gotovine i Rahima Ademija. To će i vama odgovarati jer je jedan legionar, a drugi je Albanac govorila je. Od Albanca je odustala, a legionara je ostavila i dodala mu Mladena Markača i Ivana Čermaka. Od Petra Stipetića je odustala, ali je optužila Janka Bobetka.
Ovako je William Montgomery ocijenio rad Carle del Ponte:“Carla del Ponte loše je radila svoj posao, optužnicom protiv Gotovine samo je htjela zadovoljiti Srbe“. (Večernji list od 8. srpnja 2021.) A Vlada u kojoj je sjedio i Božo Kovačević reakcijom na optužnicu protiv Bobetka htjela je zadovoljiti i Hrvate. Ne sumnjam da je zadovoljila i HSP čije sam stavove o nesuradnji s Haaškim sudom ja navodno zastupao.
Potka optužnice protiv Janka Bobetka slična je onoj protiv Ante Gotovine no ima i jedna važna razlika. U optužnicu protiv Janka Bobetka nije involviran hrvatski državni vrh, Franjo Tuđman se ne spominje. Vlada Ivice Račana uz potporu svih koalicijskih partnera, dakle i LS-a Bože Kovačevića odlučuje da neće postupati po optužnici i nalogu za izručenje, ona odlučuje da će poduzeti sve pravne i diplomatske poteze. I stvarno ona ovaj put odlučuje po pravilu 108 bis uputiti zahtjev žalbenom vijeću Haaškog suda u kojem se traži preispitivanje optužnice protiv Bobetka, a to je propustila učiniti u slučaju Ante Gotovine. Tada je Račan samo pisao pismo Carli Del Ponte u kojemu je ukazivao na neprihvatljivost optužnice. Pismo stvarno nije bilo namijenjeno Carli Del Ponte nego hrvatskoj javnosti, jer je njegov pravni učinak bio kao da joj je pisao molbu da ne bude tako zločesta.
A zašto je Carla Del Ponte podignula optužnicu protiv Janka Bobetka kad je znala da Janku Bobetku neće biti suđeno. Bio je star i bolestan i uskoro je i umro. Te 2002. počelo je suđenje Slobodanu Miloševiću. Disbalans je trebalo popraviti nabacujući nešto i na hrvatsku stranu. Podizanje optužnice protiv Bobetka bila je politička odluka. Epilog je poznat. Sve optužnice protiv Hrvata iz Hrvatske su propale.
A što reći o progonu ljudi koji su tobože skrivali „topničke dnevnike“, o akcijama kodnog imena Cash u kojoj se i mene uhodilo da bi se pronašao Gotovina jer kao što je rekao britanski ministar za europske integracije Denis MacShane da njegova Vlada smatra da ni predsjednik države Mesić ni premijer Račan ne znaju gdje se krije Ante Gotovina, ali da njegova Vlada smatra da ja to znam. Ni danas ne znam čija ga je Vlada uputila da razgovara sa mnom, naša ili britanska. Nije naime bilo logično da traži razgovor sa mnom nakon što ga je primio predsjednik države, premijer i ministar vanjskih poslova. Ovdje ću dodati da me je Mladen Rožman informirao o tome kako bi se pripadnici naših tajnih službi znali češće zaputiti u selo Kozlikovo gdje živim već dvadesetak godina. Svaki put kad su došli ja sam gurao tačke sa zemljom nasipajući jedan dio terena gdje se to nije moglo obaviti strojno. Iz toga su njihovi psiholozi zaključili da je guranje tački moja prisilna radnja što je vjerojatno posljedica zatvorskih trauma. Trebam li napominjati da nikada nisam znao gdje se nalazi Gotovina niti sam to pokušavao saznati. Ali znali su mi pristupiti ljudi onako „u povjerenju“ i „među nama“ da im kažem je li on u Hrvatskoj ili u inozemstvu. Nadam se da će se jednom saznati tko je sve bio na platnoj listi haaškog Tužiteljstva.
…
Ja sam samo Hrvat koji je smatrao da Hrvati imaju pravo na svoju državu i nastojao sam pridonijeti tome da se ona ostvari. Stran mi je nacionalizam kao ideologija. Ovo jasno kažem ne upuštajući se u razrješenja ovog kontroverznog pojma koji stvara političku i ideološku konfuziju. Točno je da se ispod njega znaju skriti i budale i hulje s tim da nema ideologije ispod koje se takvi ne mogu naći, pa ni liberalizam nije protiv toga cijepljen.
Kroz cijeli tekst u Globusu bilo da piše autorica ili to govore njeni sugovornici provlače se riječi koje bi trebale pojasniti moj psihološki i politički profil: žrtva, status žrtve, mučeništvo, paćeništvo, traume, samoizolacija itd. Ne iskrcavajte tu cvilidretsku bagažu pred moja vrata. Pogrešna adresa! Vraćam pošiljku natrag, a s njom i onu moju fotografiju u „musolinijevskoj pozi“ kao dar autorici da je objesi i dok je gleda da razmisli o putovima i stranputicama hrvatskog novinarstva, o ulozi fotografija u političkoj promidžbi, ili da se jednostavno zapita kako joj se dogodila da je tako pala, da je takoreći legla na pod kao i Lupino.