Prema podacima HMDCDR (Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata), za Hrvatsku se tijekom 1991-1995. borilo oko 9.000 Srba, što bi prema ustroju kakav je tada imala Hrvatska vojska odgovaralo jačini od oko 3 brigade (uzmemo li neku “srednju” vrijednost za brojčano stanje, budući da se broj vojnika u takvoj formaciji kreće od 1.500 do 5.000). Budući da je ne rijetko u pojedinim razdobljima rata popunjenost naših ratnih brigada bila u većini i osjetno manja od 1.500, ova bi procjena mogla biti sasvim blizu realne…
Srbi su, dakle, nesumnjivo dali svoj doprinos u oslobađanju i uspostavi samostalne Republike Hrvatske, kao i sve druge manjine (Mađari, Muslimani, Česi, Slovaci, Romi, Nijemci, Austrijanci i drugi), a u postrojbama Hrvatske vojske borilo se i između 650 i 1.000 stranih dragovoljaca (Engleza, Iraca, Škota, Mađara, Francuza, Nijemaca, Španjolaca, Talijana itd.). Sve u svemu, postotak onih koji nisu bili Hrvati a dali su svoj obol oslobađanju Domovine, bio je između 20 i 25% i to se ne smije nikad zaboraviti.
Kad je o srpskim intelektualcima u Hrvatskoj, međutim riječ, samo rijetki su javno istupali u znak potpore Hrvatskoj, pogotovu u samome početku brutalne i krvave agresije s kojom smo bili suočeni 1991.
Jedna od intelektualki kod koje nikad oko toga nije bilo dileme je prof. dr. Olga Carević, znanstvenica i humanistkinja, biokemičarka s Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu.
Već prigodom postavljanja prvih barikada oko Knina, u kolovozu 1990. godine, ona je digla svoj glas i zalagala se za mir, negirajući bilo kakvu “ugroženost” Srba u Hrvatskoj i čvrsto se opredjeljujući za poštivanje prava hrvatskoga naroda i svih građana na miran život, bez sukoba i rata.
Njezin sin Mislav, također znanstvenik, borio se za Hrvatsku kao pripadnik 100. brigade HV na području Pokupskog i nažalost, preminuo od posljedica rata 1993. godine.
Gotovo je nemoguće nabrojiti sve apele za mir što ih je gospođa Carević poslala u svijet i preko medija tih ratnih godina dokazujući istinu o Hrvatskoj. I uvijek je bila čvrsto opredijeljena za pravdu, ne skrivajući svoje podrijetlo, ali ni ljubav prema Domu i Domovini. Ona se među doista vrlo rijetkim srpskim intelektualcima u Hrvatskoj jasno i glasno distancirala od velikosrpske politike, ideologije i agresije i stoga nije čudno da je već početkom 90-ih doživljavana u hrvatskoj javnosti kao moralna vertikala i glas savjesti srpske manjine.
Godine 1991. objavila je knjigu Srpski rod – hrvatska domovina u kojoj su sabrane njezine poruke što ih je slala Hrvatima i Srbima putem zagrebačkog Vjesnika, a 1995. godine knjigu Glas srca i razuma.
Gospođa Carević dobitnica je Međunarodnog priznanja s područja lizosomskih istraživanja (New York, 1989.), nagrade “Europski krug” za promicanje demokratskih vrijednosti koju joj je 1994. godine uručilo Vijeće Europskog pokreta u Zagrebu, a za svoj znanstveni rad je za Dan državnosti Republike Hrvatske 1995. godine odlikovana i Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Mada joj je još 1991. godine predsjednik tadašnje Vlade Franjo Gregurić ponudio ministarsko mjesto, odbila je tu visoku dužnost jer se nije željela baviti politikom.
U HKD Napredak u Zagrebu, 4. travnja 2019. godine, održana je “Večer s prof. dr. sc. Olgom Carević – znanstvenicom i humanistkinjom” i tom je prigodom prikazan i dokumentarni kratkometražni film kao dio projekta pod nazivom “Prvakinja geste i riječi“, autorice projekta Dubravke Vidović i redateljice Nataše Milojević.
Ovo je ne baš čest primjer, da se današnja Hrvatska ipak koliko-toliko nastoji barem jednim malim dijelom odužiti svojim najzaslužnijim građanima – onima koji nikad nisu bili političke vođe, ali su svoje ideale zastupali dosljednije i mnogo čvršće nego brojni drugi na visokim pozicijama u društvu kojima su moć i interes na prvom mjestu.
Ova žena koja je za Hrvatsku učinila sve što je mogla, pa i više od toga, ostala je svijetli, ali, nažalost i prilično usamljeni primjer koji dokazuje kako ljudskost, humanost i osjećaj za Dom i Domovinu mogu biti jači od svih predrasuda i stereotipa.
Ne odstupati od svojih životnih načela, biti i ostati svoj – uspravan, ponosan i častan, pa čak i u najtežim vremenima – i slijediti ono što držiš ispravnim i istinitim, lekcija je koju bi od hrabre i časne Olge Carević i danas, uz malo dobre volje, mogli naučiti mnogi njezini sunarodnjaci – prije svega oni koji žive ovdje, u Hrvatskoj, i s nama bi trebali graditi svoju i našu budućnost.
Zlatko Pinter
** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**