Bauk polupredsjedničkog sustava kruži Hrvatskom. Skočili na stražnje noge neo-komunisti, pseudo-liberali, anarhisti, nevladine udruge, pojedini ustavni stručnjaci, pa i dio farizeja s političke “desnice” i svi nam skupa uporno dokazuju kako se u riječima Miroslava Škore (vezano za njegovo obraćanje naciji nedavno prigodom objave kandidature za predsjednika države) krije velika opasnost za demokraciju, parlamentarizam, ljudske slobode…
Neki idu čak tako daleko da Škoru već proglašavaju “kraljem Aleksandrom Karađorđevićem” ili čak J.B.Titom, drugi nas straše francuskom “Petom republikom”, treći čak podsjećaju kako je naš omiljeni pjevač (danas službeni predsjednički kandidat) “produžena ruka tajnih mračnih sila” koje “Hrvatskoj ne žele dobro”.
Ono što je najzanimljivije u cijeloj priči, jeste činjenica da najveći broj ovih primjedbi stiže upravo iz ideoloških krugova kojima je Francuska još uvijek zemlja-uzor kad su u pitanju socijalna pravda, ljudska prava i slobode, Francuska revolucija “svijetli primjer” borbe za ideale “slobode, jednakosti i bratstva”, a SAD lučonoša slobode, prosperiteta i pojam demokracije i progresa.
Zar doista nisu svjesni ove proturječnosti ili misle kako mi koji te nebuloze slušamo ne vidimo dalje od nosa?
Dakle, jesmo li u zabludi po pitanju Francuske i SAD-a i jesu li ove dvije države uopće demokratske zemlje ili u njima vladaju tiranija i diktatura – budući da jedna ima polupredsjednički sustav upravljanja državom, a druga predsjednički?
Kako to da u ove dvije zemlje koje izgrađuju svoje demokratske mehanizme već 250 godina nema uvjeta za uvođenje čistog parlamentarnog sustava, a kod nas se na njemu ultimativno inzistira iako smo XX stoljeća (sve do stjecanja samostalnosti 1990. godine) proveli u autoritarnim, diktatorskim, odnosno jednoumnim totalitarnim sustavima i režimima?
Jesmo li mi nepunih 30 godina nakon stjecanja samostalnosti zreliji za parlamentarizam nego spomenute dvije zemlje?
Podsjetimo se kratko nekih značajki političkog sustava u spomenutim državama – i to samo onih koje se odnose na ovlasti i položaj predsjednika države.
Ovako to izgleda u Francuskoj:
“Predsjednik republike na čelu je države, biraju ga građani na općim i izravnim izborima za mandat od 5 godina i na najviše 2 mandata. Predsjednik ima uobičajene funkcije šefa države u vanjskoj politici i obrani (vrhovni je zapovjednik oružanih snaga). Ustavom su mu dane izvanredne ovlasti u slučaju pogibelji po državu. Ima pravo suspenzivnoga veta na zakone izglasane u parlamentu i pravo iznošenja na referendum svakoga zakona koji se odnosi na organizaciju javnih vlasti. Imenuje i razrješava predsjednika vlade, a na njegov prijedlog i ostale ministre. Predsjeda sjednicama vlade, potpisuje njezine pojedine uredbe uz supotpis predsjednika vlade i odgovornoga ministra.”
(Vidi: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=20390)
A ovako u SAD-u:
“SAD je savezna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i nositelj izvršne vlasti.
(…) Predsjednik SAD-a ima široke ovlasti: nositelj je državne vlasti, odgovoran je za provedbu saveznih zakona; uz potvrdu Senata imenuje suce Vrhovnoga suda i savezne činovnike; ima pravo veta na zakonodavne prijedloge, koji Kongres može odbiti dvotrećinskom većinom glasova u oba doma; nema pravo zakonodavne inicijative, ali kroz poruku o stanju u državi, govoru koji iznosi na početku godišnjega zasjedanja Kongresa, može ponuditi cjelovit program zakonodavne djelatnosti; zajedno sa Senatom kreira i vodi vanjsku politiku te uz pristanak Senata zaključuje međunarodne ugovore.”
(http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=56303)
Predsjednik SAD-a predstavlja izvršnu vlast i najmoćnija je osoba u državi. U sebi objedinjuje funkcije državnog poglavara i šefa vlade, glavni je diplomat i zapovijeda vojskom. Svaki zakon koji prođe Kongres mora dobiti suglasnost predsjednika a on ima pravo veta i na odluke Kongresa. Predsjednikov veto moguće je zaobići samo u slučajevima kad su zakoni ili odluke prihvaćeni dvotrećinskom većinom i to u oba doma Kongresa. S dužnosti mora odstupiti samo u slučaju počinjenja kaznenog djela ili zloporabe ovlasti (institut Impeachment-a), a što se utvrđuje na sudu. Pravo podizanja tužbe protiv predsjednika podiže većina u Zastupničkom domu i o njoj odlučuje dvotrećinska većina Senata pod predsjedanjem Vrhovnog suda. Ako se dokaže da je kriv, jedina sankcija je udaljavanje s dužnosti.
Tako je to u zemljama koje oduvijek smatramo uzorima demokracije. Francuska ima polupredsjednički, a SAD predsjednički sustav.
U Francuskoj čija se Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (La Déclaration des droits de l’Homme et du citoyen) od 26. kolovoza 1789. godine još uvijek smatra (posebice u krugovima ljevičara, socijaldemokrata i liberala) temeljnim pravnim aktom “novog doba” obilježenog revolucijama i borbom za “socijalnu pravdu, demokraciju i ljudske slobode” (izraženo u paroli: “sloboda, jednakost, bratstvo” – liberté, égalité, fraternité) predsjednik ima izuzetno široke ovlasti, ali to očito nije ugrozilo demokraciju – ili barem nitko ozbiljan takvo što ne tvrdi.
U SAD-u čija Povelja o pravima (Bill of Rigts) iz 1789. godine ima središnju ulogu u pravnom i političkom sustavu ove zemlje i simbol je slobode američkih građana – u najmoćnijoj svjetskoj državi koja se posljednjih 200 godina u najvećem dijelu Zapadne hemisfere pa i kod nas u Hrvatskoj ističe kao primjer pravne uređenosti, gospodarskog prosperiteta, ljudskih prava, sloboda i demokracije, predsjednik ima još veće i šire ovlasti, pa je li to ugrozilo slobode i prava američkih građana?
Nisu li upravo stupanj ljudske slobode i razvijene demokracije bili razlogom da su u pojedinim razdobljima u SAD masovno doseljavali europljani (pa i naši Hrvati) u posljednjih 150 i više godina, bježeći od ratova, diktatorskih režima, gladi i bijede? I nisu li SAD do danas ostale simbolom slobode današnjeg svijeta (koliko god u svemu bilo i kontradikcija i različitih pogleda na stvarnost)?
Francuzima i Amerikancima polupredsjednički odnosno predsjednički sustavi očito odgovaraju i tamo nije doveli do diktature i tiranije – nego naprotiv, do općeg prosperiteta i snaženja tih država i demokratskih mehanizama. Pa zašto bi to onda bio problem kod nas – ili se ponašamo po onoj Quod licet lovi, non licet bovi?
Proziva li tko možda Macrona kao diktatora, jer taj se epitet uobičajeno lijepi uz našeg prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana zato što smo u vrijeme rata i stvaranja države imali polupredsjednički sustav? Ne, njemu se klanjaju svi naši političari – od prvog do zadnjeg i ne nalaze ničega spornog u ovlastima što ih ima!
Zašto svako spominjanje polupredsjedničkog ili predsjedničkog sustava upravljanja državom kod nas izaziva zgražanje i to upravo kod onih koji padaju ničice pred američkom i francuskom demokracijom?
Nismo li sami dokazali kako smo još uvijek potpuno nezreli i nespremni za čisti parlamentarni sustav koji se kod nas izrodio i neko polu-anarhično stanje, budući da nemamo profiliranu političku scenu niti dovoljan stupanj građanske i političke svijesti? Može li Hrvatski Sabor ovakav kakav jeste biti temelj stabilnosti političkog sustava, kreator pravne države i nositelj pozitivnih društvenih procesa i promjena?
Na neka od ovih pitanja pokušat ćemo odgovoriti kasnije, a sad da ponovimo ono što je nedavno pred kamerom (na svome fb profilu) izgovorio dr. Miroslav Škoro, najavljujući svoju kandidaturu na predstojećim predsjedničkim izborima (ne bi bilo loše obratiti pozornost na to, budući da se u ovoj zaglušnoj kakofoniji koja se oko svega digla, meritum onoga što je rečeno najčešće ignorira):
“U Republici Hrvatskoj vlast izlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. To je zapisano u prvom članku hrvatskog ustava. Jedini predstavnik koji u političkom sustavu predstavlja cijeli narod i jedini koga narod još uvijek neposredno bira je predsjednik republike. Dok sam razmišljao o kandidaturi na predsjedničkim izborima, ta ustavna odredba bila mi je neprestano u mislima. Vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Hrvatskom danas vlada kontrolirani stranački sustav u kojemu se na vlasti izmjenjuju dvije najjače stranke sa svojim trgovačkim partnerima. Dogodine nas možda čeka i velika koalicija. Birači na parlamentarnim izborima mogu svojom voljom izabrati samo jednog kandidata, a svi ostali u Hrvatski sabor ulaze po volji šefova stranaka. Političke elite potpuno su se otuđile od naroda, bahatost i arogancija ide toliko daleko da se raznim smicalicama i manipulacijama ne dopušta održavanje referenduma. Gubitak povjerenja u državne institucije poprimio je zabrinjavajuće razmjere. Neki čak govore o Hrvatskoj kao o neuspješnom projektu. Stotine tisuća hrvatskih kćeri i sinova svojom pameću i svojim radom već izgrađuju neke druge države, jer ovdje nisu imali šansu bez stranačke iskaznice. Jednostavno, nisu više željeli živjeti u državi u kojoj spirala mržnje i netolerancije nagriza njene same temelje. To nije Hrvatska kakvu su sanjali naši preci, koju je stvarao dr. Franjo Tuđman i za koju su ratovali i ginuli hrvatski branitelji. Pobjeda u Domovinskom ratu i ostvareno jedinstvo u tom vremenu moraju biti polazna točka u izgradnji moderne hrvatske države. U takvim okolnostima hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret. Hrvatska treba osnaženje ustavnog položaja predsjednika republike. Zato sam donio odluku da ću se kandidirati za predsjednika Republike Hrvatske, a srž mog programa je savez s narodom nasuprot vladavini stranačkih elita i kompromisa sklopljenih daleko od očiju javnosti i volje biračkog tijela. Želim biti narodni predsjednik i samo ću vama polagati račun. Moj prvi predsjednički potez bit će upućivanje inicijative prema parlamentu za promjenu ustava. Ako tu inicijativu potrebna većina ne prihvati, predložit ću predsjedniku vlade raspisivanje ustavnog referenduma, a ako on odbije taj prijedlog, pozvat ću građane na prikupljanje potpisa za provođenje referenduma. A tada bih volio vidjeti onoga tko će pokušati izigrati volju naroda. Predsjednik republike jedini je dužnosnik koji predstavlja cijeli narod i koji mandat dobiva neposredno od tog naroda. Njegov utjecaj u političkom sustavu stoga treba biti razmjeran toj činjenici. Ja ne želim biti predsjednik, kako vele – fikus, nego predsjednik koji će imati dovoljno ovlasti za provođenje onih politika za koje će me narod izabrati. Ovo su te ovlasti:
Prvo – raspisivanje referenduma. Predsjednik mora imati pravo raspisivanja referenduma bez suglasnosti premijera;
Drugo – zakonodavni referendum. Naime, ako narod na referendumu usvoji zakon koji na taj način predloži predsjednik, taj zakon stupa na snagu;
Treće . sazivanje sjednice vlade. Predsjednik mora imati pravo sazvati sjednicu vlade i njome predsjedavati;
Četvrto – privremeni veto. Predsjednik mora imati pravo nepotpisivanja zakona do odluke Ustavnog suda;
i peto – predlaganje kandidata za suce Ustavnog suda, što znači, predsjedniku se mora omogućiti da on Saboru predlaže suce Ustavnog suda, a ne da oni budu rezultat međustranačkih kompromisa.
Drage Hrvatice i Hrvati, dragi pripadnici nacionalnih manjina, ja vam neću obećati da će Hrvatska biti među najbogatijim zemljama na svijetu. Ono što vam jamčim je, da ću sve svoje intelektualne i poduzetničke sposobnosti staviti u funkciju države. Za mene Hrvatska nije slučajna država i dokazat ću da je itekako uspješan projekt koji su ugrozili nesposobni političari. Želim vratiti povjerenje u instituciju predsjednika republike i zato tražim vaš glas, da zajedno damo novi poticaj i hrvatskoj kulturi i znanosti. Tražim vaš glas da stvorimo kvalitetnije uvjete u našem gospodarstvu i da okrenemo ploču u funkcioniranju i učinkovitosti diplomatsko-konzularne mreže koja mora biti most Hrvatske sa svijetom, a ne deponij za zbrinjavanje pojedinaca. Zalagat ću se za razvoj i izgradnju Europske unije kao ravnopravnih, suverenih nacija, a ne kao federacije, ili ne daj Bože, unitarne državne zajednice. Posebno ću štititi interese Hrvata u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama, te raditi na tješnjem povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske. Ilegalne migracije i terorizam, najveći su nacionalno-sigurnosni izazov za Hrvatsku u narednom razdoblju. Hrvatska se mora izboriti za potporu europskih partnera u obrani zajedničke granice Europske unije. Nužno je nastaviti s modernizacijom Hrvatske vojske koja mora biti vrhunski opremljena i vrhunski spremna, kao mehanizam odvraćanja svakoga tko bi imao teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj ili bi je htio dovesti u podređeni položaj. Posebno se obraćam onima koji ne izlaze na izbore. Razumijem vaše razočaranje u politiku. Mene je to razočaranje i potaknulo da se kandidiram za časnu dužnost predsjednika naše lijepe Domovine. Ako vi izađete na birališta, nema te stranačke mašinerije koja će nas zaustaviti…”
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Jm5TxT4swhw; stranica posjećena 29.6.2019.)
(Važno je podsjetiti još na nešto: kad je u pitanju referendum, predsjednik Republike Hrvatske ima ga pravo raspisati i prema sadašnjem ustavu, u skladu s odredbama ovog najvišeg zakonodavnog akta; vidi: https://uprava.gov.hr/koje-su-ovlasti-predsjednika-republike-hrvatske/12541; stranica posjećena 30.6.2019.)
Je li kandidat za predsjednika Republike Hrvatske dr. Miroslav Škoro možda slagao nešto govoreći o aktualnom stanju u Hrvatskoj (vladavini i ponašanju političkih oligarhija, stanju nacije ili sadašnjem političkom trenutku)?
Ne, nije.
I to znamo svi mi koji smo spremni pogledati istini u oči i priznati realnost.
Je li možda pretjerao u svome viđenju ovlasti što bi ih kao (mogući) budući predsjednik države trebao imati i je li spominjao išta što već ne postoji u političkim sustavima zemalja “zrele demokracije” – pa i ovdje spomenutih SAD-a i Francuske?
Ne, nije.
Pa otkud onda tako žestoke reakcije – od SDP-a i HDZ-a do liberala i anarhista? I to kakve reakcije!? Isključivo one koje se odnose na moguću “ugrozu” demokracije i parlamentarizma!? Ni slova o brojnim drugim jako bitnim stvarima što ih je čovjek u svome petominutnom obraćanju javnosti spomenuo, a tiču se slabosti današnjeg političkog sustava i vladajućih stranačkih oligarhija, ali i načina na koji se to može brzo i djelotvorno otkloniti!
Usporedbe Miroslava Škore s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, Titom i drugim tiranima i diktatorima ne samo da su neumjesne i promašene, one su naprosto smiješne i usmjerene isključivo na pokušaj osobne diskvalifikacije predsjedničkog kandidata već na prvom koraku.
No, otkuda ta evidentna nedosljednost i proturječnost naših neo-komunista, pseudo-liberala, anarhista i radikalnih ljevičara kad je riječ o predsjedničkim sustavima u spomenutim zemljama i njihovoj mogućoj primjeni u Hrvatskoj? Teško je povjerovati da im je nepoznat politički ustroj SAD-a i Francuske i da je u pitanju neznanje, pa odgovor treba potražiti u nekim drugim razlozima.
Najkraće – posrijedi je stara i dobro poznata politika dvostrukih mjerila. Oni drže sasvim normalnim da u zemljama koje nama izigravaju tutore i drže nam lekcije o demokraciji, ljudskim pravim i slobodama vlada polupredsjednički ili predsjednički sustav i da tamo šef države ima gotovo neograničene ovlasti, ali, kad je u pitanju Hrvatska u kojoj žive, to je onda sasvim druga priča.
Po njima, kod nas nikad dosta “parlamentarizma”, nikad dosta “ljudskih prava” i “prava manjina”, nikad dosta “sloboda” – ali rezerviranih samo za pojedine “ugrožene” skupine i segmente društva s unaprijed određenim ideološkim i svjetonazorskim (lijevo-liberalno-anarhističkim) usmjerenjem.
Vlast koja udovoljava tim kriterijima može činiti što ju je volja, pa i poništiti legitimne zahtjeve građana za referendumom. Saborski zastupnici izabrani u okviru jedne političke opcije i na jednom programu tijekom svoga mandata mogu mijenjati tabore i priklanjati se drugim (ne rijetko i potpuno oprečnim) opcijama, a da za to biračkom tijelu ne polažu nikakve račune. Izborni zakon koji je na snazi osigurava vječitu fluktuaciju podobnih kadrova velikih stranaka u vrhu vlasti, a stranačke liste i izborni proces prije su negacija volje biračkog tijela nego njezin odraz. Hrvatskom se upravlja činovnički, birokratski, po volji pojedinaca i stranačkih oligarhija. Onaj tko u Saboru ima 76 ruku, može činiti što ga je volja i manipulirati u nedogled.
To se zove izigravanje, a ne poštivanje volje birača.
Institucija predsjednika države svedena je na protokolarnu razinu i izložena gotovo sprdnji. Šef države odlazi u državne posjete, prima izaslanike stranih zemalja, nominalno je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, tobožnji je su-kreator vanjske politike, sudjeluje u ceremonijalnim predstavama za javnost, pojavljuje se na sportskim priredbama i javnim događanjima od značaja za zemlju, na međunarodnim skupovima i konferencijama i to je uglavnom sve. Nema nikakvih ovlasti koje bi mu omogućile konkretnu inicijativu po bilo kojemu važnom društvenom i političkom pitanju, pa nije čudno da se kod nas predsjednika naziva “fikusom”. Drugim riječima, on u Hrvatskoj služi više kao “ukras” nego što od njega ima kakve praktične koristi, iako je jedini političar koji ima izvorni legitimitet dobiven na izborima. Onaj kojega su hrvatski narod i građani ove zemlje izravno svojom voljom izabrali da zastupa njihove interese i vodi računa o državi nema ovlasti bilo što konkretno poduzeti, a oni koji nemaju taj legitimitet i u državni vrh stižu putem stranačkih oligarhija (uglavnom metodom prijevare birača i makinacijama), o svemu odlučuju!
Je li to normalno?
Zavirimo li malo dublje u aktualnu društveno-političku problematiku, vidimo i koji je rezultat takvog političkog sustava i odnosa prema narodu, građanima, državi i njezinim vitalnim interesima.
Mi danas u Hrvatskoj imamo neki komplot birokratsko-stihijskog upravljanja državom, gdje se stanje u društvu i zemlji rješava po principu “gašenja požara”, a ne dugoročnom i strateški promišljenom politikom.
Imamo poslušničke garniture koje izvršavaju naloge EU i američke administracije umjesto da zastupaju nacionalne interese.
Za mnoge vrijedi deviza: što gore to bolje.
Hrvatska može biti svačija i ničija, a najbolja je kad nije svoja – prihvatljiva je jedino kao odnarođena, sluganska, ponižena, bezlična, dezorijentirana. Hrvatska ne smije biti svoja niti jaka zato da bi u njoj mogao vršljati svatko komu je cilj destrukcija i rastakanje identiteta hrvatskoga naroda – od građanskih udruga i anarhističkih skupina, od pojedinih manjinskih političkih predstavnika (koji su svoje političko djelovanje pretvorili u unosan etno-biznis i rade na stalnom sukobu između manjine koju politički zastupaju i većinskog naroda) i njihovih medija, do samozvanih “zaštitnika” sloboda i prava tobože “ugroženih” društvenih skupina čije se aktivnosti svode na sisanje državnog proračuna.
U Hrvatskoj je, nažalost, već postalo gotovo sasvim normalno da većinski (hrvatski) narod bude u podređenom položaju i da se protiv njega vodi negativistička medijska kampanja, a sve u ime “zaštite prava i sloboda manjina” – baš kao da je temeljna funkcija manjina (bilo nacionalnih, seksualnih ili kojih drugih) biti u stalnom sukobu s većinskom populacijom i njezinim svjetonazorom. Hrvatska je zemlja u kojoj se smatra prirodnim da manjinski politički predstavnici budu balans pri formiranju i održavanju vlasti – čega nema ni u jednoj drugoj uređenoj državi na svijetu, dok se naša dijaspora kao i Hrvati u Bosni i Hercegovini guraju u treći plan i nastoje marginalizirati.
Lijepa naša u političkom smislu “odlikuje” se i brojnim drugim osobitostima. Kod nas je, primjerice, sasvim prirodno i normalno vrijeđati većinski (hrvatski) narod i njegovu (katoličku) vjeru i Crkvu i to najvulgarnijim, najgrubljim i najprimitivnijim, kočijaškim izrazima – i to javno, putem medija i bez ikakvih posljedica, dok se na drugoj strani svaki, pa i minorni pojedinačni incident prema ljudima druge nacije i vjere pretvara u “svjetski” problem, diže na n-tu potenciju i spočitava kao crimen cijeloj naciji! Marginalci i čudaci raznih vrsta mogu javno slati poruke mržnje, prijetiti “potocima krvi”, sa središnjeg zagrebačkog trga zvati na paljenje katoličkih crkava, katoličke vjerske procesije nazivati “nekrofilskim orgijama” a relikvije naših najvećih svetaca uspoređivati sa “smrznutom govedinom iz ‘Konzuma'” – i sve to i još mnogo drugih gadosti, izraz su “demokracije”, “slobode” i “prava na javnu riječ” ili se pravdaju “satirom”. I nikom ništa! Na strani onih koji to čine su i sudovi, jer sve što takvi primitivci kažu ili urade, “izraz je ljudske slobode”!? Kao što su bljuvotine jednoga Olivera Frljića “izraz umjetničke slobode” čak i kad u svojim opskurnim predstavama na rasistički i šovinistički način grubo vrijeđa i ponižava konkretne osobe iz javnog života svodeći ih na razinu svinja ili drugih životinja ili u trivijalnim performansima koji su ispod svake civilizacijske razine gazi vjerska i državna znamenja (križ, grb i zastavu Republike Hrvatske) i pljuje na njih.
Nema države na svijetu u kojoj su najutjecajniji mediji (u najvećem dijelu) tako negativno nastrojeni prema većinskom svjetonazoru i nacionalnim vrednotama, točnije, prema svemu što u bilo kojoj drugoj zemlji predstavlja neupitne vrijednosti i simbole identiteta, suverenosti i samostalnosti. I nacionalnog ponosa. Kod nas se čak i velebni skup na kojemu se 600 tisuća ljudi okupi slaveći sjajni uspjeh nogometnih viceprvaka svijeta proglašava “pokušajem državnog udara”!
Ne postoji uređena i civilizirana država u kojoj je dopušteno bez ikakvih sankcija činiti ono što se u Hrvatskoj čini prema većinskom narodu i njegovim simbolima i svetinjama. Takav odnos prema državi i njezinim vrijednostima, prema ovom narodu i građanima je duboko nepravedan, apsurdan i neodrživ i tomu se kad-tad mora reći dosta!
Hrvatski narod i građani Republike Hrvatske borili su se i ginuli za suverenu, samostalnu, slobodnu i demokratsku zemlju u kojoj će svaki njezin građanin neovisno o nacionalnosti, rasi, boji kože, vjeri, svjetonazoru i političkom opredjeljenju živjeti slobodno, mirno i dostojanstveno i uživati sva prava prema najvišim standardima uljuđenog, civiliziranog demokratskog svijeta, za zemlju jednakih šansi za svakoga, ali ne za zemlju u kojoj će neki biti jednakiji od drugih! Ne za zemlju u kojoj će Hrvati biti građani drugoga reda! I to se mora jasno i glasno reći.
Nas kršćane, napose Hrvate – katolike nitko ne treba učiti što su to ljudska prava, društvena solidarnost, socijalna pravda. I kako se ophoditi prema ljudima drugih vjera, rasa i nacija koji žive s nama. Mi smo dokazali kroz povijest da to itekako znamo, jer toliko je onih koji nisu naše krvi i podrijetla prigrlilo ovaj narod, njegovu povijest, kulturu, tradiciju i običaje, da se mi nakon svega nemamo komu i zašto pravdati.
I u Domovinskom ratu za Hrvatsku se s nama rame uz rame borilo 25-30% onih koji po krvi i podrijetlu nisu Hrvati, što nam također treba služiti na čast. Onaj tko danas blati Domovinski rat i Hrvatsku, baca blato i na njih i njihove žrtve!
Oni koji demokraciju i slobodu shvaćaju kao diktat manjine nad većinom sebi uzimaju pravo određivati što je istina a što ne i postavljati se kao meritum ljudskih prava, to ionako nisu u stanju razumjeti. Njima je svaka samostalna, snažna, uređena i suverena Hrvatska najveća opasnost, a nama drugima nasušna i prirodna potreba u jednakoj mjeri kao što su to SAD Amerikancima ili Francuska Francuzima. I u tomu je srž nesporazuma između nas i njih. Zato im smeta svaki glas razuma koji vodi ispravljanju ove šizofrene situacije, uređenju ove zemlje i njezinu snaženju – pa i ono što govori predsjednički kandidat dr. Miroslav Škoro.
Mi i oni smo dva po svemu potpuno različita svijeta i ne pripadamo istom Univerzumu i dok god budu u optjecaju različiti kriteriji kod primjene univerzalnih civilizacijskih vrijednosti (jedan aršin za Hrvatsku – a drugi za ostale), to će biti i ostati tako.
Hrvatski narod i građani Republike Hrvatske zaslužili su dobiti predsjednika koji će od ove zemlje napraviti državu reda, rada i prosperiteta, zemlju u kojoj će se svaki njezin građanin osjećati sigurnim i zaštićenim i u kojoj će zakoni vrijediti za svakoga isto – kakvo god ime i prezime nosio i koje god vjere, boje kože ili nacije bio.
Dr. Škoro zna što govori. Na njega graju dižu samo oni koji se nisu u stanju argumentirano suprotstaviti njegovim riječima.
Uostalom, po čemu je on to lošiji od Trumpa ili Macrona?
Ne samo da je obrazovaniji i pametniji od obojice, nego zasigurno i bolje pjeva, pa kad je njima po mjeri polupredsjednički/predsjednički sustav (i kad se protiv toga ne bune Amerikanci i Francuzi), zašto ne bi bio za budućeg predsjednika Republike Hrvatske, dr. Miroslava Škoru i nas Hrvate kojima je dosta poniženja i glavinjanja po bespućima društvene i političke zbilje što nam je kroje i nameću mediokriteti i farizeji?
Dakle, prst gore za dr. Škoru i njegov predsjednički program!
Za Hrvatsku po mjeri svih njezinih građana, ali i hrvatskoga naroda!
Autor / Zlatko Pinter
** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**