Dok milijuni ljudi diljem svijeta svakodnevno igraju nogomet, a stotine milijuna s pažnjom ih gleda uživajući u toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, malo tko zna da je kolijevka nogometa u triljskom naselju Gardun, sjedištu 7. rimske legije Tiluriju. Nogomet se, i prema tvrdnjama FIFA-e, u Tiluriju igrao prije 2000 godina.
To nije nikakva izmišljotina, nego činjenica o kojoj svjedoči stela, nadgrobni spomenik sedmogodišnjem dječaku Gaju Laberiju Valensu, pronađena polovinom 19. stoljeća u Gadunu i ugrađena na pročelje kuće Perković na broju 10 u Vrličkoj ulici u Sinju. Stela prikazuje Gaja Laberija kako u ruci drži nogometnu loptu.
Bepo
Za to senzacionalno otkriće zaslužan je sinjski nogometni entuzijast i arheolog amater Bepo Britvić (1917. – 1982.) koji je pola života posvetio dokazivanju da je nogomet rođen upravo u Cetinskoj krajini, što mu je priznala i FIFA. Naslovnica biltena svjetske nogometne organizacije FIFA-e News broj 71 iz 1969. godine, koji je objavljivan na engleskom, francuskom i španjolskom jeziku, posvećena je arheološkom nalazu iz Trilja i radu Bepa Britvića.
FIFA je i službeno potvrdila vjerodostojnost Britvićeva senzacionalnog otkrića nudeći mu pomoć i potičući ga na daljnja istraživanja o nepoznatoj povijesti nogometne igre. Poslije objave o biltenu FIFA-e, o senzaciji u nogometnom svijetu iz doline Cetine u to su vrijeme pisale brojne svjetske novine. Tko je na Gardunu pronašao stelu s dječakom koji u ruci drži kuglu sastavljenu od mrežasto ukrašenih šesterokuta, nije poznato.
Isto tako se ne može pouzdano utvrditi kada je stela ugrađena na pročelje kuće u Vrličkoj ulici, gdje se i sada nalazi. Vlasnik kuće Romano Perković 2006. godine je kao 96-godišnjak, sa svojom kćeri Helenkom, izjavio za Slobodnu Dalmaciju da je njegov predak Marin Perković kupio već izgrađenu kuću od braće Buljan 1870. godine te da je na njezinu pročelju stela Gaja Laberija već bila ugrađena. Spomenik je visok 113 centimetara, širok je 46 centimetara i izrađen je od vapnenca.
Dvodijelni natpis nalazi se u donjem dijelu stele i sadrži podatke o pokojniku s emotivnim epitafom anonimnog autora u stihovima. Središnji dio stele sastoji se od ornamentima uokvirenog okruglog medaljona s vrlo izraženim portretnim karakteristikama pokojnika koji u desnoj ruci drži kuglu na kojoj je iscrtano 26 šesterokuta.
Meduza i Atis
Gornji dio spomenika završava frizom s prikazom kantarosa (velike vaze s dvije ručke), dupina i glave Meduze (oličenjem zlog bića u antičkoj mitologiji) te trokutastim zabatom s akroterijima (plastičnim ukrasima vrška i krajeva) u obliku lavljih šapa, dok je u trokutastom polju zabata isklesana glava Atisa, kojega se često prikazivalo na nadgrobnim spomenicima.
Osim arheološkog spomenika prerano preminulom rimskom dječaku, izvjesno sinu pripadnika 7. legije, o Cetinskoj krajini kao kolijevci u međuvremenu modernizirane najpopularnije igre na svijetu svjedoči i usmena predaja koja se nije ugasila više od dva milenija. Po toj predaji pranogomet su izumili starosjedioci Delmati, koji su loptu najprije napravili od mjehura ubijenog junca.
Mjehur su ustima napuhali zrakom, a kada se tako napuhani mjehur probio, napunili su ga goveđom ili ovčjom dlakom. Sve poslije toga bio je razvoj tehnologije. Usmena predaja dalje kazuje da su rimski vojnici, pripadnici 7. legije u Tiluriju, današnjem Gardunu, bili toliko očarani igrom Delmata da su ostavljali oružje i hvatali se baluna. Protiv toga nisu ništa imali ni najviši zapovjednici vojnika jer su ocijenili da će njihovi vojnici igrajući nogomet biti u dobroj fizičkoj kondiciji, bez koje nema vještog ratnika.
A Engleska?
Tako se ta igra iz Trilja, začeta od Delmata uz rijeku Cetinu, proširila cijelim Rimskim Carstvom. Rimski vojnici prenijeli su tu igru i domorocima tijekom osvajačkog pohoda na britanski otok. Tako je nogomet dospio i do Engleske, u kojoj je ta igra usavršena, a sami Englezi ne bi se pravili Englezima kad sebi ne bi pripisali autorstvo nad nogometnom igrom.
Tako kaže narodna predaja. S druge strane, Sinjani i Cetinjani, ali i Hrvatska u cjelini, ništa nisu učinili da bi valorizirali vrijednost u svijetu nedvojbeno prvog spomenika nogometu i nogometnoj lopti i na tome razvili biznis, primarno turistički. Poslije Britvićeva otkrića, priznanja FIFA-e, objave u FIFA Newsu i pisanja o triljskoj kolijevci nogometa u novinama cijelog svijeta, ponovno je na sve skupa pao veo zaborava.
Hrvatska kao kolijevka nogometa nije zanimljiva ni Hrvatskom nogometnom savezu, da se ne govori kako o toj činjenici ne skrbi niti je eksploatira Hrvatska turistička zajednica. Nasuprot njima, dvojica Sinjana mlađe generacije već 10 godina s nevjerojatnom upornošću pokušavaju prodrijeti u svijest hrvatskih turističkih poslenika. Dejan Poljak i Božidar Jadrijević iz sinjskog naselja Glavice sa skupinom sljedbenika osnovali su udrugu “Gaj Laberije”, kroz koju u Danima Alke i Velike Gospe priređuju “Dane antike”, a nerijetko odlaze na izvedbe diljem Hrvatske.
Delmati i Rimljani
Članovi udruge uprizoruju nogometne priredbe otprije dva milenija. Na jednoj su strani Delmati, a na drugoj Rimljani. Igra se po pravilima da pravila – nema. Nema granica igrališta, faula, ruke… Bitka za loptu je nemilosrdna, a zapravo vrlo smiješna. Sudac je imperator ili njegov izaslanik, pa o konačnom ishodu utakmice nije odlučujuće događanje na terenu, nego raspoloženje i naklonost suca.
Nabrajati kakve sve turističke potencijale imaju Sinj i Cetinska krajina postalo je besmisleno. Za ovu prigodu spomenut ćemo samo dva nacionalna bisera: svetište Gospe Sinjske i Sinjsku alku. Njima, uza sve ostalo, treba pridodati i treći biser, prvi spomenik nogometu u istinskoj kolijevci nogometa. Još kad bi to, ako već ne znaju sinjski, znali turistima prodati samohvale puni poslenici hrvatskog turizma.
‘SLOBODNA’ JE 2006. OTKRILA PRIČU, A I FIFA-in BILTEN JE JOŠ 1969. GODINE PISAO O TOME
‘Iako bi Sinj mogao dizati milijune od turista, od tada se ništa nije promijenilo’
Znate li da je nedaleko od Splita spomenik dječaku s loptom, star oko 2000 godine, a o kojemu je pisao i FIFA-in magazin, kao dokaz da se u Dalmaciji, prvi put u svijetu, igrao nogomet? To pitanje postavili smo domaćim i stranim gostima, međutim, nitko nije znao za tu činjenicu. Da su znali, kažu, rado bi posjetili Sinj. Navode i da im nije jasno kako nisu organizirane autobusne ture prema tom gradu. I sada zamislite koliko bi Sinj, da se ima volje, mogao utržiti od stotina tisuća gostiju koji dolaze u Dalmaciju, posebno muškaraca zaluđenih balunom, kaže nam Božidar Jadrijević Mladar, Sinjanin koji je među prvima prije 10 godina aktualizirao priču o ‘malom s balunom’, te pribavio stari primjerak Fifinog glasnika.
“U svijetu se i na manjim znamenitostima diže velik novac, u centar Dalmatinske zagore mogli bi se dovoditi autobusi s tisućama turista. Ali očito u Hrvatskoj vladaju drugi kriteriji…”, kaže Mladar. R.N.
Visok 113 centimetra
Nadgrobni spomenik sedmogodišnjeg rimskoga dječaka Gaja Laberija koji u ruci drži kuglu ukrašenu mrežasto povezanim šesterokutima, simbol prave kožne lopte, smatra se čvrstim dokazom da se prvi nogomet u Europi igrao baš u Cetinskoj krajini, navode u sinjskoj Turističkoj zajednici. Pronađen je na nalazištu Tilurium, na lokalitetu Gardun, a datira iz 2. stoljeća. Danas se nalazi uzidan u pročelje kamene kuće u sinjskoj Vrličkoj ulici. Spomenik je visok 113 centimetara, širok 46 centimetara. Izrađen je od vapnenca. Dvodijelni natpis nalazi se na donjem dijelu; gornji je u profiliranom okviru i sadrži podatke o pokojniku, a donji je pokojniku posvećen natpis anonimnog autora.
Srednji dio je ornamentima uokviren okrugli medaljon s vrlo izraženim portretnim karakteristikama pokojnika koji u desnoj ruci drži kuglu. Gornji dio spomenika završava frizom s prikazom kantarosa (velika vaza s dvije ručke), delfina i glave Meduze (oličenjem zlog bića u antičkoj mitologiji) te trokutastim zabatom s akroterijima (plastičnim ukrasima vrška i krajeva) u obliku lavljih šapa. U trokutastom polju zabata isklesana je Atisova glava. R.N.
‘To je lopta, nema dvojbe’
“Mi u Ministarstvu kulture smatramo da je to nogometna lopta, a Sinjani, kao i Hrvatski nogometni savez, taj podatak sigurno bi trebali bolje iskoristiti kada je već i FIFA u svom službenom biltenu 1969. godine prepoznala vrijednost spomenika u Sinju. Ne želimo ulaziti u kojekakve interpretacije, ali sukladno mišljenju i drugih stručnjaka, poglavito akademika Cvite Fiskovića, to je lopta. U to nema dvojbe”, rekao je za naše novine 2006. Joško Belamarić, navodeći dalje kako je spomenik u Sinju od prvorazrednog značenja za spomeničku baštinu Hrvatske. Stoga se i Belamarić zalaže za to da vrijednost “Malog s balunom” bolje prepoznaju u Ministarstvu turizma. R.N.
Nitko ne zna tko je ploču ugradio
Nadgrobna ploča Gaju stoji već više od 150 godina ugrađena u obiteljsku kuću Romana Perkovića u Sinju. No, ni Perkovići ne znaju kako je ploča iz Trilja dospjela u Sinj.
“Moj pradjed Marin Perković kupio je ovu kuću od veleposjednika, braće Buljan, 1870. godine. Ne znamo kako je ta ploča dospjela ovdje, ali mi smo se s njom saživjeli. To nam nije običan spomenik, to je ‘naš Mali’. Da netko sada dođe i ponudi nam velik novac, mi ga ne bismo prodali. Muzej Cetinske krajine nekoliko je puta pokušao otkupiti spomenik, ali nismo pristali.
Smatramo da bi Grad Sinj trebao bolje valorizirati i iskoristiti ovaj spomenik; napraviti suvenire, ljudima pokazati ovu atrakciju koja to zaista jest”, rekao nam je 2006. tada 96-godišnji Romano. R.N.
Imamo senzaciju u srcu Sinja!
Spomenik Gaju Laberiju već dugo intrigira krug mladih Sinjana koji pokušavaju taj spomenik predstaviti kao svjetski raritet.
“Imamo sve: dokumentaciju, stav struke i stav krovne svjetske organizacije za nogomet, FIFA-e, ali neki nas naprosto ne razumiju. Imamo senzaciju, a na kraju nemamo ništa zato što ljudi ne vide ono što im već stoljeće i pol stoji ugrađeno ispred nosa”, kaže nam Dean Poljak, samouki kipar kojega je spomenik toliko zaintrigirao da je u golemoj kamenoj vaci napravio repliku ‘malog s balunom’.
“Želio sam skrenuti pažnju na težinu te priče. Želim da ljudi znaju što predstavlja Gaj Laberije, o kojemu se više pisalo u stranoj štampi nego u našoj”, kaže Poljak, koji je zajedno sa svojim prijateljem Božidarom Jadrijevićem Mladarom pokrenuo kampanju da se turistički valorizira “Mali s balunom”.
Saša Ljubičić: Svi su te zaboravili, moj Laberije
Hvalimo se rastom turizma, pače, ima onih koji samo što ne kažu da bi cijela zemlja mogla živjeti od mijenjanja lancuna i balavih jastučnica, a ne znamo zakucati ni zicere koji su nam pred nosom. Za činjenicu da je Gardun kod Trilja kolijevka nogometa, jedva da znaju svi mještani, a kamoli šire. Toliki za vrijeme Alke i Velike Gospe prođu pokraj pročelja sinjske kuće Perković u Vrličkoj ulici, a niti ne pogledaju stelu Gaja Laberija s kamenim balunom. Naši bi mediteranski konkurenti – Talijani i Španjolci, od tog vrijednog artefakta stvorili mamac za milijune turista, a mi smo Rimljanina gotovo pa zatajili, on je naše neželjeno dijete.
Istinabog, spomenu ga tu i tamo arheolozi ili turistički radnici iz Cetinske krajine, i to je sve. E, sad, da je spomenik visok 113 centimetara pronađen jučer, još bi se mogli pravdati da se nismo snašli kako ga na pravi način promovirati, koju strategiju primijeniti, i na koje se visoke adrese obratiti, ali o njemu se na velika zvona govori još od šezdesetih godina prošlog stoljeća kad ga je “usvojila” i FIFA, a ni bivša, ni sadašnja nogometna organizacija, očito to nisu znale ili htjele iskoristiti.
Amerikanci su Las Vegas učinili svjetskom atrakcijom i najomiljenijom destinacijom u SAD-u za strane turiste, podignuvši u njemu replike Eiffelova tornja ili Mosta uzdisaja, kiteći se, dakle, tuđim perjem, a mi nismo u stanju turistički valorizirati ni ono što je naše, a o čemu postoje i čvrsti dokazi. Toliko o nama, o našoj nepoduzetnosti, nemaru, ignoranciji, moj Laberije.