Sedamdeset devet godina prošlo je od tragedije Bleiburga i Križnoga puta kada su partizani, nakon završetka Drugog svjetskog rata, masovno ubijali zarobljene hrvatske vojnike i civile.
U spomen na te žrtve jutros je na Mirogoju održana komemoracija.
Izaslanstva Vlade i Sabora položila su vijence i odala počast žrtvama.
– Hrvatski sabor i ove godine pokrovitelj komemoracije kojom obilježavamo sjećanje na tragediju Bleiburga i križnih puteva. Događaj koji obilježavamo pokazuje koliko je teška i bremenita bila hrvatska povijest, koliko su velike bile podjele u hrvatskom narodu i danas zaista s ponosom možemo govoriti o tome da imamo demokratsku, slobodnu Hrvatsku, članicu najsnažnijih svjetskih integracija, rekao je Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora.
– Taj zločin zaslužuje osudu, i stoga i naša Vlada danas i u buduće komemorirat će te žrtve, iskazivati im počast, iskazivati im zahvalu na njihovoj žrtvi. Na poseban način obveza nam je kao društvu prenositi na mlade generacije te povijesne činjenice da se nikad više ne dogodi, poručio je Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja, objavio je HRT.
U 12.15 izaslanstva Sabora i Vlade nazoče sv. misi koju u spomen-crkvi Muke Isusove u Maclju služi zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski u povodu komemoracije bleiburške tragedije i križnih putova hrvatskoga naroda.
Na komemoraciji na Mirogoju su potpredsjednici Vlade i ministri Tomo Medved i Branko Bačić te ministri Gordan Grlić Radman i Vili Beroš, a na misi u Maclju, osim potpredsjednika Vlade i ministra Medveda, bit će i potpredsjednici Vlade i ministri Davor Božinović i Ivan Anušić te ministar Gordan Grlić Radman.
Razne su procjene o tome koliko je ljudi ubijeno, bačeno u jame ili zazidano u napuštene rudnike, a kreću se od nekoliko desetaka tisuća do nekoliko stotina tisuća ljudi.
U komunističkoj Jugoslaviji nakon rata, pa sve do raspada Jugoslavije, javno se nije govorilo o nikakvim masovnim ubojstvima i drugim zločinima koje su u Drugom svjetskom ratu počinile snage pod kontrolom komunista. Takve teme su bile tabu, a o njima se nije pisalo niti ih se istraživalo sve do trenutka raspada Jugoslavije.
Najpouzdanije procjene broja žrtava, zbog neprovođenja sveobuhvatnih forenzičkih istraživanja, smatraju se one napravljene na osnovu demografskih istraživanja. Prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića koja su provedena i objavljena 1990., nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, a čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava u događajima prije i nakon predaje na Bleiburgu kreće se oko 65.000 – 67.00 pobijenih, od kojih 45.000 do 55.000 Hrvata i Bošnjaka, 8.000 do 10.000 Slovenaca te oko 2.000 Srba i Crnogoraca. Žerjavić 1995. iznosi dodatne procjene kako je 45.000 Hrvata i 4.000 Bošnjaka živote izgubilo u blizini Bleiburga ili tijekom marševa smrti koji su uslijedili nakon predaje. Od Hrvata, Žerjavić navodi da je 11.600 osoba izgubilo živote u akcijama prije predaje, a 33.300 nakon predaje. Druge procjene svih žrtava kreću se od 35.000 pa čak do prijeko milijun pobijenih, a brojne rasprave o razmjerima Bleiburške tragedije mjerene u ljudskim životima traju i danas, navodi Wikipedia.
Stradanje hrvatskih ratnih zarobljenika nakon predaje na Bleiburgu događalo se u sklopu postupanja jugoslavenskih snaga s drugim zarobljenim osovinskim vojnicima.