Ovih dana smo proslavili 23.godišnjicu, izuzetno bitne za hrvatsku opstojnost, VRO “OLUJE”, čijom je provedbom Hrvatska izbila na svoje međunarodno priznate granice, osim istočne Slavonije koja je reintegrirana mirnim putem, i slomila velikosrpsku agresiju nakon četiri godine surovog rata, te omogućila povratak izbjeglica svojim kućama na nekad okupirana područja. Operacija je imala ogroman učinak ne samo na vojnom polju, već je vratila povjerenje i moral narodu, u sebe samoga, da možemo, iako su nam govorili da je to nemoguće, osigurati cjelovitost Države i ostvariti ustavno-pravni poredak na cijelom teritoriju.
Ove godine, nazočnošću na proslavi pripadnika vojno diplomatskog zbora, posebno američkih i izraelskih vojnih predstavnika, ali i crnogorskog vojnog veleposlanika, očito je da je sama operacija Oluja dobila puni legitimitet u međunarodnim diplomatskim krugovima. Upornost ministra Krstičevića je urodila plodom, te su na našem nebu, kako god tko to doživljavao, u čast pobjede i današnjeg savezništva, letjeli i borbeni zrakoplovi izraelskih zračnih snaga. Veliki je to pomak u priznanju prava hrvatskom narodu na borbu za samostalnost i državu, koja je usitinu i ostvarena vojno redarstvenom operacijom koje se ovih dana sjećamo. Rekao bih, da je ovom proslavom i nazočnošću vojnih predstavnika stranih zemalja na dodjeli najviših hrvatskih odlikovanja zapovjednicima u Oluji, generalima Gotovini i Markaču, stavljena točka na “i” u borbi za priznanje legitimnosti, nakon godina golgote i borbe za istinu o Domovinskom ratu, a posebno Oluje. I zato ministru Krstičeviću treba odati priznanje za bitku na vojno diplomatskom području čije smo rezultate vidjeli 4. i 5. kolovoza ove godine.
Koliko god je sama operacija značila za konačno oslobođenje i obranu zemlje, toliko je i obrana legitimnosti izvođenja operacije donijela da danas sa ponosom pozivamo predstavnike stranih vojnih izaslanstava na proslavu i odlikujemo zapovjednike koji su je i proveli. A uistinu, prošli smo golgotu koja je trajala više od jedanaest godina, od dolaska optužnica u Hrvatsku 2001. godine do konačne slobode generala Gotovine i Markača 2012., koju je narod dočekao sa ništa manje osjećaja nego u kolovozu 95., kada smo nakon uspješno izvedene operacije dočekivani od naroda po trgovima svih većih gradova osjećajući se voljeno i ponosno za ono što smo ostvarili.
Sve je bilo spremno, da se nakon uspješno provedene operacije na vojnom, ista diskreditira na pravno diplomatskom polju. Nisu se štedjela sredstva za operaciju skuhanu u nama nesklonim krugovima, pa su pravno izmišljane teze koje do sada nikada nisu korištene u sudskim procesima vojnim zapovjednicima od udruženog zločinačkog poduhvata, zapovijedne odgovornosti, topničkih ciljeva, prekomjerne i neselektivne uporabe topništva i slično. Kako bi koja teza tužiteljstva padala tako su se izmišljale nove mijenjajući optužnice prema njihovim potrebama. U igru su se uključili i domaći izdajnici koji nikada nisu preboljeli Hrvatsku samostalnost dilajući dokumente s kojima bi mogli potvrditi optužbe suda, javljajući se kao javni ili zaštićeni svjedoci tužiteljstva. Mediji, koji se zasigurno ne mogu nazvati hrvatskim, pod nadzorom vlasti ili stranih lobija nesklonih hrvatskoj vojnoj pobjedi, utrkivali su se u iznošenju neistina i blaćenju vojnih zapovjednika izmišljajući i biografije optuženika kako bi dokazali nihov zločinački karakter, te time smanjili oštricu naroda koji se sve više bunio na plansko rušenje Domovinskog rata kao osnove moderne Hrvatske države.
Ipak, narod nitko ne može pobijediti što je pokazala i borba za istinu o Domovinskom ratu, ponajviše Oluji, na kojeg nisu utjecale propagandne mašinerije svjetskih i domaćih hoštaplera, već se zdušno s vjerom u pobjedu, kao i 91. godine, uključio u zaštitu ratnih zapovjednika prkoseći na sve moguće načine oficijelnoj politici koja je svojim potezima, zbog osobnih interesa, pogodavala stranim krugovima koji su na sve moguće načine željeli dokazati da je Hrvatska nastala na zločinu. Osuda hrvatskih vojnih zapovjednika za operaciju Oluja značila bi i promjenu karaktera Domovinskog rata i otvorila nesagledive posljedice za budućnost Hrvatske koju bi svatko mogao ucjenjivati presudama za vojnu operaciju.
Sve ono što se danas događa u Srbiji gledajući kroz istupe njihovih političara, kojoj povijest počinje Olujom, zaboravljajući strahote koje su napravili hrvatima od početka njihove agresije na Hrvatsku državu pokazuje što bi nam tek činili da su uspjeli operaciju proglasiti zločinačkom.
Zbog toga se želim sjetiti svih onih, koji su ne štedeći sebe i obitelji, desetak godina iza same operacije i Domovinskog rata, stavili se u obranu istine, radeći istim entuzijazmom kao i ratnih godina u cilju istine o operaciji Oluja. Presude generalima bi bile presude i nama braniteljima, narodu i državi iako su nas uvjeravali da su to procesi pojedincima, a ne svima nama. Ali većina se ipak nije dala zavesti na slatkorječive izjave političara koji su u svemu tome vidjeli samo svoj interes dopuštajući progon onih koje danas slavimo. Oni, koji u budućnosti budu proučavali dokumentaciju iz vremena obrane generala, vidjeti će na koje se sve načine vršila opstrukcija samo da bi se zadovoljili apetiti onih koji su pošto poto željeli izjednačiti krivnju žrtve i agresora.
Odličja dodijeljena hrvatskim generalima na proslavi obljetnice operacije vidim kao i odličja za narod koji nije ustuknuo pred propagandnom mašinerijom nedopustivši daljnu devastaciju svoje borbe za slobodu u kojoj je stvorena Hrvatska država, te sunovrat politike koja je provodila sramnu politiku identificirati, locirati i transferirati.