Održana komemoracija za žrtve partizanskog pokolja na Daksi: ‘Crkva oplakuje žrtve, Crkva oplakuje krvnike’

Podsjetimo, na otočiću Daksi pored Dubrovnika 25. listopada 1944. godine komunističke vlasti su, bez prethodnog suđenja i dokazivanja krivnje, lišile života pedesetak uglednih Dubrovčana. Prva komemoracija na Daksi održana je 1990. godine. Posmrtni ostaci su ekshumirani 2009. godine i pronađeni su kosturi 53 osobe što je bilo daleko više od očekivanih 35 osoba s poznatog popisa „U ime naroda.“ DNA analizom utvrđen je identitet 18 osoba, a za 26 osoba, na temelju podataka i dokumenata sa sigurnošću se može reći da su ubijeni na Daksi. Posmrtni ostaci većine stradalnika dostojanstveno su pokopani na Daksi 2010. godine u zajedničku grobnicu podno spomen-obilježja. Među stradalnicima na Daksi bilo je i sedam svećenika. Četiri svećenika Dubrovačke biskupije don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić i don Đuro Krečak, dva franjevca iz Reda Male braće fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, te jedan član Družbe Isusove o. Petar Perica. Udruga Daksa 1944./45. je 2007. godine podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja za ratni zločin.

–POKOLJ HRVATSKOG PUKA NA OTOKU DAKSI 1944. OD STRANE PARTIZANA (donosimo do sad ne objavljene stravične fotografije sa iskapanja)…

„Negdje sam pročitao da žaleći za svojim pokojnima, ne žalimo za njima, već žalimo sami sebe. Žalimo za onim što smo njihovom smrću izgubili, za odnosom ljubavi koji više ne možemo uspostaviti na način na koji smo to činili do tada i na koji nam ljubljena osoba ne može više odgovoriti (Umberto Galimberti). Žalimo za svim onim što nismo trebali učiniti, a učinili smo. Za svim onim što smo mogli, a nismo učinili. Žalimo za svim što smo mogli reći, a nismo rekli, kao i za svim onim što nismo trebali reći, a rekli smo“, rekao je na početku obraćanja na komemoraciji okupljenima dubrovački biskup Mate Uzinić.

“U našem samosažaljenjui želi nas susresti izmučeno lice raspetog Krista”

„Kad se radi o stratištima poput ovoga na Daksi, a ono je samo jedno u nizu stratišta u povijesti našeg grada, naroda i čovječanstva, onda ovo žaljenje uključuje i žaljenje nad našom nesposobnošću da one prve, spontane i prizemne osjećaje, koji su nerijetko osjećaji mržnje i osvete, zamjene viši osjećaji, osjećaji ljubavi i praštanja“, nastavio je biskup te istaknuo: „Upravo tu, u našoj prignutosti nad samima sobom, u našem samosažaljenju, želi nas susresti izmučeno lice raspetog Krista, lice Ljubavi koja je pobijedila mržnju i osvetu, lice ispunjeno milosrđem i praštanjem. Želi nas susresti Uskrsli, koji u nama kršćanima budi nadu da se smrću naš ‘život mijenja, a ne oduzima’, te da naše veze s osobama koje smo ljubili i koje su nas ljubile, jesu promijenjene, ali nisu prekinute“. U molitvi na koju smo se i danas okupili, možemo učiniti i reći ono što nismo učinili, te primiti, dakako na nov način, ono što smo izgubili. „Na mržnju i osvetu, u svjetlu križa Isusa Krista i njegova uskrsnuća, možemo i trebamo odgovoriti ljubavlju i opraštanjem. Bez ove molitvene nade, ostaje nam samo boli, te nastavak žaljenja, ne samo nad našim pokojnima koji su žrtve mržnje i osvete, nego i nad sobom, svojom sadašnjošću i svojom budućnošću, ako u tom slučaju uopće može i biti govora o budućnosti“, poručio je biskup.

Spominjući 75. obljetnicu stradanja na Daksi građana Dubrovnika različitih nacionalnosti i vjerske pripadnosti, zvanja i zanimanja, dubrovački biskup je podsjetio na pismo biskupa Hrvatske biskupske konferencije napisano o Pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, „koje je, nažalost danas možda i aktualnije nego prije dvadeset i četiri godine kad je napisano, jer su i podjele u našem društvu danas i veće nego su bile tada“. To pismo bilo je napisano kao pokušaj prevladavanja podjela uzrokovanih zbivanjima tijekom i neposredno po završetku Drugog svjetskog rata.

U tom pismu se objašnjava zašto je u Hrvatskoj kraj Drugog svjetskog rata bio doživljen drugačije negoli drugdje. Glavni razlog za to biskupi vide u nebrojenim stratištima, u svim našim Daksama, parafrazirao je biskup naslov knjige Joška Radice. „Pismo nas jasno podsjeća na činjenicu da se monopolom nad povijesnom istinom pedeset godina govorilo samo o jednim žrtvama, dok se o drugima moralo šutjeti. Ističe se potreba da se spomenemo svih žrtava, osobito onih prešućenih, te da molimo za njihov pokoj i utjehu njihovoj rodbini i potomcima. Spominju se krivci, bilo kao počinitelji bilo kao ideolozi i naredbodavci čija je krivnja još i veća, kao i činjenica da su svi oni, premda je odgovornost uvijek osobna, svojim nedjelima okaljali i svoje narode, Crkve i vjerske zajednice te, upravo u tom kontekstu, biskupi glavni naglasak žele staviti na kajanje i pomirenje, napominjući da „nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?’“

Odgovor na ta pitanja biskupi su našli u molitvi Gospodnjoj, na što je podsjetio biskup Uzinić, jer u Očenašu „sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: ‘Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’ U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No, sadržaju našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločin te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio drugi svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost (…) nadahnuće su i poticaj današnjem naraštaju. Na ovom nas putu ostvarivanja dobra te nastojanja oko praštanja i pomirenja utvrđuje i sveti otac Ivan Pavao II. koji nam je u Zagrebu poručio: „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira’ (Homilija na misi Zagreb, 11. rujna 1994).’“

“Crkva oplakuje žrtve, Crkva oplakuje krvnike”

„Nad ovim se pismom dvadeset i četiri godine kasnije možemo zamisliti i zaplakati jer naše hrvatsko društvo ne samo da iz njega ništa nije naučilo, nego je, u međuvremenu, nažalost, napravilo i neke korake unatrag“, nastavio je biskup Uzinić te, citirajući i dalje pismo biskupa, objasnio zašto su kršćani, Crkva, i danas na strani onih koji plaču, a ne na strani onih koji ovih dana slave pobjedu. Biskupi su to ovako zapisali: „Crkva oplakuje žrtve, Crkva oplakuje krvnike. Ona se bori protiv grijeha i vrši službu pomirenja s Bogom i među ljudima. U vjeri i poniznosti liječi rane duše i tijela te tako otvara čovječniju budućnost pojedincima i narodima. Crkva vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni te konačni sud o stradanjima i krivnjama prepušta Bogu koji je puna istina, savršena pravda i beskrajna ljubav“.

Govor na Daksi biskup Uzinić je završio molitvom koju su biskupi HBK zajednički molili „na jednom drugom mjestu stradanja, koje je nastavak i posljedica ovih prethodnih stradanja, još jedna ‘naša Daksa’“, a to mjesto je Ovčara i Vukovar. Bilo je to 17. listopada 2006., prigodom 15. obljetnice žrtva Vukovara. Tada se molilo, što je na svoj način ponovljeno na Daksi, za dar ljubavi i oproštenja. Molitvu je biskup prilagodio ovom trenutku, a ona glasi ovako: „Bože, neizmjerna Ljubavi! Sazdao si čovjeka na svoju sliku. I kad se grijehom od tebe udaljio, nisi mu uskratio svoga milosrđa već si ga obasipao blagoslovom svoga saveza te na posljetku učinio da svim ljudima u Kristu zasine Put Istina i Život.

Pogledaj na nas, i udijeli nam snagu Duha Svetoga: da istinski prihvaćamo Evanđelje i nepodijeljena srca nasljedujemo put tvoje ljubavi.

Ratna su nas (i poratna) stradanja duboko ranila. I kad smo zdvajali, s pouzdanjem smo molili: da nam (…) ne prestane svijetliti spasenje i tvoja zapovijed ljubavi.

Ovdje (na Daksi, otočiću simbolu poslijeratnog stradanja i nevinih žrtava komunističkog totalitarnog sustava,) kao i na svim mjestima gdje smo stradavali, zahvaljujemo ti na milosti kršćanskog svjedočenja u našem narodu – za brojna junačka srca malih i velikih, srca pastira i vjernika laika, znanih i neznanih – (među kojima su i neki od onih koji su pogubljeni i zakopani na ovom mjestu, a koje nije zavela ni jedna ideologija) i u kojima nije prevladala mržnja, već je, unatoč kušnjama, u njima pobjeđivala utjeha vjere i snaga tvoje ljubavi.

Gospodine, bez prestanka nas nadahnjuj svojom ljubavlju! Jedino ona će nam pokazati pravi put – kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i, ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir. Po Kristu Gospodinu našem“.

Za stradale pripadnike Srpske pravoslavne Crkve molitvu su izmolili dubrovački parosi o. Stevan Kovačević i o. Miroslav Bošković.

Predstavnici grada i županije, kao i predstavnici više udruga i društava, te članovi obitelji stradalnika položili su vijence i upalili svijeće. Na komemoraciju su i ove godine pristigli štovatelji iz drugih dijelova Hrvatske, a pjevanjem pjesmama padra Petra Perice, koji je bio jedan od stradalnika na Daksi, izrazili su još jednom molitvu za sve žrtve i privrženost onim kršćanskim vrijednostima kojima je on u svoje vrijeme poučavao vjernike.

U 19 sati misu za stradale u crkvi Male braće u Dubrovniku predvodio je biskup Uzinić, u koncelebraciji više svećenika među kojima i redovnika čijim zajednicama su pripadali stradalnici.

Kao i svake godine program obilježavanja organizirala je Udruga Daksa 1944./45.

L.K.