U Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića crkvi Sv. Frane u Šibeniku 23.kolovoza 2020. godine održana je tribina povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma koji se slavi kao spomendan u Republici Hrvatskoj…
Najavu je dao gvardijan samostana Sv. Frane fra Ivan Bradarić OFMConv., uvod u temu je dao Branimir Zmijanović, odvjetnik u Šibeniku, a o liku ubijenog Fra Rafaela Rafe Kalinića govorio je fra Žarko Maretić.
Fra Rafael Kalinića, žrtva svog svećenstva, svijetli je lik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, čijih je ukupno 47 subrata stradalo, najvećma od komunističke ruke, uglavnom na najbrutalnije i najokrutnije načine.
Inače , fra Rafo Kalinić dušobrižnik – mučenik bio je profesor u predratnoj i ratnoj franjevačkoj sinjskoj klasičnoj gimnaziji. Ostavio je primjer da svaki svećenik mora svoje zvanične dužnosti koje mu je povjerila Crkva, vršiti kao specifičan dušobrižnički ili pastoralan posao, i uvijek u redovničkom habitu, dajući i na taj pojavni način svima do znanja koje mu je zvanje.
TRAG MUČENIŠTVA IN ODIUM FIDEI
Za fra Rafu je njegova redovnička regula bila najsvetije pravilo života, te je nastojeći slijediti duhovnog oca Sv. Franu, vjernošću koju je naučio u novicijatu, svoj život shvaćao kao jedan novicijat za svetost života na ovoj zemlji i za ulazak u Kraljevstvo nebesko.
Najsjajniji primjer fra Rafo nam je ostavio na kraju svojeg života, kada je trebalo iz samostana poći dati bolesničko pomazanje i podijeliti ostale sakramente za umiruće. Zbog borbi njemačke vojske i partizana oko Sinja bilo je mnogo nacističkih vojnika a među njima i pripadnika SS divizije Prinz Eugen. U takvim okolnostima, i dok se većina subraće bojala i oklijevala ići k umirućima, fra Rafo se ponudio odmah otići i podijeliti sakramente, spreman na mučeništvo.
Na povratku od podijele sakramenata, uhvatili su fra Rafu pripadnici 7. SS Prinz Eugen divizije, ubili ga, te mu tijelo ubacili u kuću koju su, zajedno s nekoliko mještana uguranih u istu kuću zapalili.
Mučeništvo je freaRafo trpio u svojem svećeništvu zbog kojega je umro, hrabro, na Kristovu putu, zaključio je fra Žarko Maretić.
Uvod u temu totalitarnih režima iznio je poznati šibenski odvjetnik Branimir Zmijanović, aktivni vjernik i član mješovitog katedralnog zbora Sv. Jakova.
„Vrlo je važno, osobito u javnom i profesionalnom povjesničarskom prostoru poticati stalna istraživanja povijesnih izvora i građe, ali prvenstveno se time baviti, profesionalnoi u skladu s uzusima znanstveno istraživačkog rada, ispravno i kritički sagledavati promatrane fenomene i iznositi jasne i na dokazima utemeljene zaključke o zločinima, nasilju i nepravdama koji su naneseni svima tijekom vladavine odnosno terora koji su sijali totalitarni režimi, bez obzira o kojim režimima se radi.
Svjedočimo s koliko žara neki političari i javne osobe i dalje ustraju u tezama jugoslavenske i srpske historiografije braneći tako jasenovački mit, uvečavajući stvarne razmjere i narav određenih pojava iz tog vremena, pa smo tako čuli grozote o tome kako su partizani „slabo odradili posao `45.-te na Bleiburgu“ ili pak kako četničku kokardu nije moguće sankcionirati.
Suvremena hrvatska historiografija, odnosno, povjesnica, treba kritički, odstrašćeno, istraživati jednako, pojave iz vremena terora Kraljevine Jugoslavije, iz vremena NDH, te, iz vremena FNR i SFR Jugoslavije od svibnja 1945. do 1990. godine.
Za primijetiti je da je u odnosu na komunistički režim, još uvijek niska svijest o posljedicama i značajkama tog režima, veličaju se simboli i glavni protagonisti tog režima, nekritički se anticipiraju kao veliki državnici tog doba.
U svojoj suštini, razmatrajući pojam totalitarnih režima, a posebno ih sagledavajući u tzv. mikroprostora Hrvatske, može se kazati da su postojala tri temeljna totalitarna režima: onaj kraljevine Jugoslavije (u početku Kraljevina SHS), koja se spremno i bez milosti obračunavala s protivnicima režima: pokolj na Trgu bana Jelačića 5.prosinca 1918. godine -prosinačke žrtve, sibinjske žrtve, atentat na prvake HSS-a u beogradskoj skupštini 20-lipnj 1928., ubojstva HSS-ovaca u Primoštenu `38. i brojne druge žrtve državnog represivnog aparata (npr. ubojstvo pl. Suflaya i sumnjiva smrt Ive Pilara) kojeg su uglavnom činili Srbi i orjunaši.
Zatim, onaj NDH, koji, nastaje kao reakcija na jugoslavensko srpski monarhistički teror i u situaciji kada tadašnji prvak HSS-a Vlatko Maček odbija suradnju s Nacističkom Njemačkom, te isti režim organizira pod utjecajem fašističke Italije Ante Pavelić s organizacijom Ustaša – Hrvatska Revolucionarna Organizacija.
Konačno, tu je i za Hrvate i Katoličku crkvu najpogubniji komunistički režim kojim rukovodi KPJ i maršal Tito. Od nastanka partije pa do pada Berlinskog zida vlada željeznom rukom, bez milosti udarajući na sve protivnike režima, i to po definiciji narodnim(suradnici okupatora i domaćih izdajnika) i klasnim neprijateljima (buržoazija i kler).
Svi navedeni totalitarni režimi imaju određene sličnosti, i nepogrešivo im se na putu uvijek nalaze iste mete: slobodni, moralni, istinoljubivi, bogobojazni ljudi, pojedinci s istančanim osjećajem za pravdu koji se zalažu za vladavinu prava, sloboda misli i vjere.
Nije slučajno da su na udaru tih režima svećenici koji staju uz svoj narod, uz svoju pastvu. Poznato je da je blaženi Alojzije Stepinac bio proganjan i od režima NDH, da mu se otvoreno prijetilo pa čak i okružnicama Ustaške mladeži zbog njegovog zauzimanja za progonjene i potlačene, Srbe, Židove…
Blaženika je potom, što je dobro znano, progonio i komunistički režim, kroz montirano suđenje.
Totalitarni režimi uspostavljaju koheziju režima i građana indoktrinacijom i propagandom, pa se stvara privid apsolutne sljubljenosti režima i građana, no ta pojava je posljedica apsolutne vlasti nad masovnim medijima i nepostojanja unutarnjeg nadzora.
Svoje glavno uporište totalitarni režimi imaju u ideologiji i propagandi, kultu ličnosti, vanjskom i unutarnjem neprijatelju te konačno tijelima policijske države i teroru .
Neposredna refleksija Rezolucije o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2008. godine i Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe iz 2019., jest uvođenje lustracije kao pojma i mogućnosti implementacije u domicilno pravosuđe i zakonodavstvo, kojim postupkom, ova generacije imaju pravo i dužnost rasvijetliti mnoge događaje, a posljedično, sankcionirati upravo ideologiju, dok pravosuđe treba obaviti sve ostalo, a što odgovara ili ima obilježja zločina.
Hrvatska je još daleko od primjera drugih zemalja glede lustracije, npr. Poljske, i na tom putu ima još puno posla, i zapreka je svaka dosadašnja vlast, a prije svega na području općeg mentaliteta i svijesti o potrebi lustracije i borbe za pravedno društvo koje treba graditi na moralnosti, vjeri, istini, vladavini prava i slobodi javne riječi.“ – navodi Zmijanović
Istaknuo je kako je potrebno detektirati ostatke minulih vremena i totalitarizma, osobito komunističkog, koje uslijed uvriježenih pravila ponašanja „daj manje – uzmi više“ „minimaliziraj osobnu odgovornost i maksimaliziraj mogućnost vlastitog isticanja“ „umanji vlastitu ovisnost o drugima i povećaj ovisnost dugih o sebi“ stvara društvo u kojem cvjetaju: licemjerje, nasilje, korupcija, loše upravljanje, neodgovornost, slab rad, varanje, grubost, lijenost i obmana, pojave od kojega pati i Hrvatsko društvo današnjice.Takvo društvo stvara pojedinca koji se ne ponaša kao individua nego kao član grupe; kolektivno mijenja individualno. Mnogi takvi, a radi se o većini, postaju dijelom sustava, svojevoljno se porobljavajui prihvaćaju vlastito ograničavanje sloboda, pa se sustav bazira na samokontroli unutar ćelija ili kolektiva. Tako progon protivnika sustava počinje iznutra, zahvaljujući mreži doušnika, prijavama članova kolektiva, pojedinaca, prvih susjeda, radnih kolega, „savjesnih“ građana itd.
Zaključno na tribini, završio je fra Ivan Bradarić, svi totalitarni režimi na prostorima naše Domovine bili su jednostranački sustavi, u kojima je postojala apsolutna kontrola partije na vlasti, gušio se svaki individualizam, istinoljubivost, nametao se „moral društva“ kojeg je interpretirao i definirao režim, a za istaknuti je da su svi totalitarni režimi imali potrebu razviti kult ličnosti, naglasivši da se ovdje, danas, spominje fra Rafo Kalinić, ali da su molitve upućene za tolike silne ubijene i stradale, bez obzira o kome se radi, a najčešće su to anonimni, nevini, stradali na pravi Boga.