Na Stepinčevo, 10. veljače 1992., skupina hrabrih hrvatskih branitelja iz Paljuva u zaleđu Zadra u potpunoj je tajnosti izvela akciju izvlačenja i spašavanja okupiranih sumještana. To je jedina takva veća akcija na zadarskom području u Domovinskom ratu, a odvijala se u dubini od oko 15 kilometara prostora koji su okupirale srpske agresorske snage

“Mi nismo bili specijalci niti posebno obučeni vojnici nego jednostavno branitelji Paljuva koji su bili spremni žrtvovati svoje živote za roditelje, rođake, kumove, susjede i prijatelje,” počinju priču hrabri branitelji Paljuva prisjećajući se jedinstvene akcije prije 29 godina u kojoj su uspjeli izvući i spasiti 15 sumještana. O svojem pothvatu govore skromno, samozatajno i bez posebnog isticanja zasluga. Svi su dragovoljci Domovinskog rata, a tad su djelovali kao dio postrojbe 3. bojne 112. brigade Hrvatske vojske iz Zadra.

Njihovo rodno mjesto neprijatelj je okupirao 31. prosinca 1991. godine. U Paljuvu su tad ostala 23 mještana među kojima su bila i tri branitelja. U ratnim okolnostima nisu se uspjeli izvući prije ulaska neprijateljskih snaga u mjesto. Bili su u “zarobljeništvu” u svojem Paljuvu puna 42 dana. Neprijatelj je znao za njihov ostanak, zlostavljao ih i fizički i psihički. Čvrsto su vjerovali kako su u njegovim rukama bez ikakvih šansi za bijeg. Bili su u svojevrsnom zatvoru na otvorenom i sa svakim danom u novoj neizvjesnosti za živote. Za njihovu sudbinu nitko nije znao.

No jedan od njih, hrvatski branitelj Tomislav Portada, samoinicijativno se i u potpunoj tajnosti uspijeva probiti i doći do Posedarja nakon 26 dana provedenih u životnoj drami okupiranog Paljuva. To je bio ključni trenutak za planiranje akcije jer je točno opisao stanje na terenu, mjesta skrivanja i grupe koje su formirali prema zaseocima u kojima su prije okupacije živjeli. Posebno je izdvojio detalj na koji moraju paziti, a vezan je uz stražarenje neprijatelja uz civile. Naime, povremeno bi po dvije noći zaredom agresorski vojnici “čuvali” civile u kućama očekujući kako će netko doći jer su im ispred kuća i po putovima postavljali različite zamke, poput brašna ili grančica s pomoću kojih su otkrivali tragove kretanja. Sumnjali su kako ima još mještana koji se skrivaju te čekali hoće li možda pronaći kojeg hrvatskog branitelja.

Planiranje akcije

Dio neprijateljskih vojnika i pobunjenih lokalnih Srba nakon okupacije Paljuva nastavio je pljačku, a kao istureni položaj držali su dominantnu točku Gradina u Podgradini te položaj u Novigradu s kojeg su kontrolirali moguće prilaze hrvatskih snaga s mora. S druge strane, prvi su položaji hrvatskih branitelja prema Novigradu i Paljuvu bili u Posedarju.

Zapovjednik akcije bio je Ante Baraba-Čiča, kojeg i danas branitelji tako pozdravljaju. O planiranju akcije govori s puno emocija. “Svi sudionici akcije rodom su iz Paljuva, osim Blaža Beretina iz Radovina, koji je sad general Hrvatske vojske. Cijeli Paljuv može biti ponosan na njih. Kao njihov ratni zapovjednik duboko im se klanjam za ovaj čin u kojem je svatko od sudionika bio spreman žrtvovati svoj život,” iznosi Ante Baraba. Ključ po kojem je birao skupinu bio je dragovoljnost, a iz iste kuće mogao je biti samo jedan branitelj, koji nije bio oženjen. “Njihovo srce za Paljuv i Hrvatsku bilo je jače od svih rizika akcije. Svaki od nas 13 krenuo je u akciju prodora 15 kilometara u dubinu prostora pod nadzorom neprijatelja. No, istinski su junaci i naši sumještani koji su proveli 42 dana u stalnoj neizvjesnosti za živote. I danas, 29 godina od ove akcije, možda još nismo svjesni kakvo smo djelo humanosti, hrabrosti i žrtvovanja izveli,” poručuje Ante Baraba.

Akcija je počela noću 9. veljače 1992. Skupina je stigla do hrvatskih položaja u Posedarju i dalje krenula od odvojka ceste za Novigrad. Uz more se kretala oprezno sve do lokacije Nozret, u čijoj se blizini nalazi jama pogodna za skrivanje koju su pretražili kako bi provjerili je li tko od njihovih Paljušana sigurnost potražio upravu tu, uz njihovu do rata omiljenu plažu. Nastavljaju akciju stazom koju su poznavali kao nitko, zastajući na svakoj dionici i osluškujući što se događa ispred njih. Na čelu je uvijek bio zapovjednik Baraba-Čiča.

Uspijevaju ući neopaženo u Paljuv do za njih mitske lokacije Karatinić, gdje će dobiti zadnje upute i formirati tri zasebne grupe. Jedan od njih ostao je tu kao osmatrač. Svaki ispaljeni metak značio je samo jedno. Otkriveni su. Bili su spremni na borbu do zadnjeg metka, a kasnije se ispostavilo kako su akciju uspješno izveli bez i jednog ispaljenog hitca. Jedan od branitelja sudionika akcije svjedoči kako je cijelo vrijeme pred njim bila slika bljeska. Mislio je na bljesak mine, granate ili neprijateljskog streljiva. Srećom, tog dana bljeska u Paljuvu nije bilo. Stoga se i danas, na Silvestrovo na svaki vatromet prisjeti tih ratnih dana okupacije Paljuva i akcije izvlačenja mještana.

Svaka borbena grupa imala je zadaću povezati se prije zore s mještanima na tri lokacije gdje su se skrivali. Uspostavljanje kontakta prošlo je dirljivo, ali i s dosta opreza jer nitko od mještana nije mogao vjerovati što se događa i priprema.

Korak u slobodu

Većina su bili starci, a dio njih nije bio ni pokretan, pogotovo za proboj od 15 kilometara. Tad se dogodio i prvi susret roditelja koji su ostali u zatočeništvu Paljuva i dvojice branitelja koji su ih došli spasiti. Marijan Baraba nakon 42 dana zagrlio je oca i majku, a Nenad Baraba majku. Jedna je grupa praktički “pogodila” u minutu dolazak do civila jer su ranom zorom odlazili u šumu gdje ih nitko neće naći. Ono što se posebno urezalo u sjećanje branitelju koji je prišao civilima u centru sela bila je slika dviju starica koje su se skamenile kao kip kad su ga ugledale. “Ne bojte se!” ponavljao je, no bježale su od straha i nevjerice. I danas ga trnci prolaze kad se sjeti tih trenutaka.

Prva faza akcije protekla je sigurno. Sumještani su bili obaviješteni o akciji te točnom vremenu i lokaciji odakle će krenuti izvlačenje, a planirano vrijeme početka bilo je u 19 sati 10. veljače 1992. godine. Dotad se 13 branitelja skrivalo u šmrikama i po samo njima znanim stazama Paljuva na kojima su provodili djetinjstvo. To je bilo možda i najosjetljivijih i najkritičnijih 10 sati akcije jer da je neprijatelj otkrio samo jednog branitelja, svih 35 civila i branitelja teško bi izbjeglo smrt. Svaka minuta, a ne sat bili su kao vječnost jednako za branitelje i civile. Konačno je došla i ura za izvlačenje. Sedam starijih i nemoćnih osoba nije moglo krenuti, samo su suznih očiju poručili kako će ostati do kraja života u svojem Paljuvu.

Na putu spašavanja 13 branitelja vodi, nosi, pripomaže im u hodu i bodri 15 sumještana. Hoće li uspjeti – svima je njima u tim trenucima bilo prvo u mislima. Oprezno, dijelom i puzajući, metar po metar svladavali su povratničku misiju. Svaki novi korak vodio je slobodi. U akciju je krenulo 13 branitelja, a sad ih se vraća 28. Sve završava sretno i u zagrljaju i suzama radosnicama s obiteljima i prijateljima koji su ih dočekali u Punta Skali u Petrčanima.

To je akcija o kojoj javnost vrlo malo zna. Svaki od sudionika skromno ponavlja kako su to učinili za svoje mjesto i sumještane, čije su im riječi zahvale najveće priznanje. Dobili su i Nagradu za životno djelo Općine Novigrad. Ne smatraju se junacima, no njihova hrabrost i spremnost na žrtvu zaslužuju istinsko i duboko poštovanje i zahvalnost. Od njih 13, devetorica s obiteljima žive u Paljuvu, a od spašenih 15 samo je još dvoje živućih svjedoka tog plemenitog čina hrabrih Paljušana.

Iako nitko od sudionika nije u tom trenutku ni razmišljao o vremenu odvijanja akcije, slučajno ili ne dan spašavanja poklapa se s blagdanom Stepinčeva, odnosno datumom smrti blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Crkve u Hrvata. Simbolika snažnog svjedočanstva beskrajne ljubavi i spremnosti na žrtvu.

Paljuv oslobođen u VRO Maslenica

Paljuv je bio i jedno od središta najžešćih i najkrvavijih borbi u Domovinskom ratu na dalmatinskom području u vrijeme VRO Maslenica kad su vođene presudne borbe za obranu oslobođenih područja, a posebno u bitkama za Kašić i Novigrad. U oslobađanju Paljuva ključne su bile snage 4. gardijske brigade, a vođene su žestoke borbe jer je neprijatelj s Debelog brda kontrolirao to područje te doveo jake snage za protunapad. O žestini borbi svjedoči i podatak kako su vođene bliske pješačke borbe, a u Buterinima i izravne tenkovske borbe. Paljuv je zbog strateškog položaja preko kojeg se izbijalo u Novsko ždrilo bio meta novih snažnih protunapada srpskih agresorskih snaga u danima aktivne obrane oslobođenih prostora. Agresorskim je napadima bila posebno izložena komunikacija koja vodi od novigradskog groblja prema Paljuvu, a koju su branitelji prozvali cestom smrti.

Ponos Paljuva i Hrvatske

Paljuv je do Domovinskog rata imao oko 360 stanovnika, a u obranu Hrvatske uključilo ih se 76. Osam je branitelja poginulo u obrani svojeg mjesta i Hrvatske. Uz njih, smrtno su stradala i četiri civila, dok se za još dvije osobe ne zna sudbina te se vode kao nestali.

Kao spomen na sumještane, svi su poginuli branitelji dobili nazive ulica u Paljuvu, a posebnu zahvalnost iskazuje im se ljeti, kad se organizira nogometni memorijalni turnir njima u čast.

U obrani Paljuva poginuli su: Ante Pedić, Ranko Baraba i Branko Klapan. U VRO Maslenica u oslobađanju i obrani Paljuva poginuli su Joso Bakić i Marinko Gnjatović, dok su u VRO Oluja poginuli Ivica Baraba, Joso Buterin i Novica Buterin.

Majke čuvale tijela poginulih sinova

Branitelji Ante Pedić i Ranko Baraba iz Paljuva poginuli su u obrani svojeg mjesta 31. prosinca 1991. Njihova tijela danima su stajala u okupiranom Paljuvu, a pronašli su ih upravo civili koji su ostali u mjestu. Posebno potresni trenuci bili su kad su za njih saznale njihove majke. Otad pa sve do pokopa tajno su posjećivale i pokrivale poginule sinove. Koje svjedočenje hrabrosti i majčinske ljubavi. Doći do mrtvih sinova i stražariti uz njih uz suze i bol. To je moglo hrabro srce Grle Pedić i Anke Barabe. Postale su hrvatske majke hrabrosti i ljubavi poput niza majki poginulih i nestalih hrvatskih sinova.

13 hrabrih hrvatskih branitelja sudionika akcije u Paljuvu

1. Ante Baraba-Čiča, zapovjednik akcije
2. Marijan Baraba-Gajan
3. Nenad Baraba
4. Ive Baždarić
5. Stipe Baždarić
6. Blaž Beretin
7. Branimir Buterin-Basa
8. Dragan Buterin-Vaso
9. Ivica Buterin-Pujo
10. Stipe Buterin
11. Živko Buterin-Žućo
12. Ratko Klapan
13. Nikola Nekić-Škicet

Kako su Paljušani preživjeli 42 dana?

Na pitanje kako su uspjeli preživjeti 42 dana u okupiranom mjestu, branitelji odgovaraju da je to bila svakodnevna borba. Na dan kad su ih došli izvući i spasiti ispekli su im kruh bez kvasa. Brašno su skrivali kao i nešto suhog mesa. Ostalo je bilo još nešto blaga, kako nazivaju ovce, tuke (pure) i kokoši. Snalazili su se kako su samo oni znali, no hrana im i nije bila na prvom mjestu. Prvo pitanje kad su susreli sumještane, koje je i danas braniteljima u uhu, bilo je: “Di su moji, jesu li živi?”

Zgode iz akcije Paljuv ’92

Uza sve opasnosti koje su proživljavali zatočeni mještani Paljuva i sudionici njihova izvlačenja i spašavanja, pamte se i rado prepričavaju dosjetke i zgode koje su unosile tračak vedrine i duha u tu jedinstvenu akciju. Tako je jedan od civila na putu izvlačenja iz Paljuva na cesti iz Novigrada prema Posedarju svako malo poskakivao, ali ne od sreće nego od šoka i nevjerice te je od bijele crte na cesti pred sobom mislio da je zidić koji treba preskočiti. Naime, tijekom 42 dana zatočeništva napreskakao se zidića u stalnom strahu od dolaska neprijateljskih vojnika. Drugi je također bio u šoku, zbog čega jedno vrijeme nije mogao ni hodati te su ga branitelji nosili na putu izvlačenja. Nakon dionice puta postaje svjestan kako je sloboda stvarnost te je od radosti stao na čelo kolone, odmah iza zapovjednika.

Posebnu dovitljivost iskazao je branitelj koji je također dijelio sudbinu sumještana nakon okupacije Paljuva. Kasno navečer dolazio je u štalu gdje je spavao, a ranom zorom odlazio u šumu gdje se skrivao. Jednog je dana pao i snijeg te je štalu napuštao hodajući unatrag kako bi zavarao neprijatelja koji ih je pratio i pokušavao otkriti njihova kretanja i kontakte. “Ovo se ne uči u školi,” komentiraju branitelji.

Prilikom uspostavljanja prvog kontakta s civilima branitelji Paljuva na sve su moguće načine pokušavali prići i ostaviti dojam kako nisu neprijateljski vojnici te su smišljali načine kako bi ih sumještani što lakše prepoznali. Tako je jedan od branitelja dok je ulazio u sobu u kojoj je na slami spavalo četvero civila, jedan do drugog složeni kao srdele, pozdravio: “Dobro jutro, gospodo!” To je za njih zaista bilo prvo dobro jutro nakon 42 duge i besane noći.

Autor / Marinko Karačić

Foto: privatna arhiva hrvatskih branitelja iz Paljuva-Izvor-Hrvatski vojnik