Ratna priča o Odredu naoružanih brodova Dubrovnik.
Onako kako se ponekad i u najtmurnijem danu zna pojaviti tračak svjetlosti, tako je i u najgorem vremenu opsade Dubrovnika tijekom Domovinskog rata postojao tračak nade; žila kucavica koja je vrijedno radila i onda kad se sve činilo beznadežnim. Ta žila kucavica, koja je najaktivnije djelovala od rujna 1991. do svibnja 1992. godine zvala se Odred naoružanih brodova Dubrovnik.
Odred naoružanih brodova je samonikla, dragovoljna postrojba koja je označavala jedan od najvažnijih čimbenika uspješne obrane Dubrovnika zahvaljujući tome što je probijala pomorsku blokadu, ali i uspostavljala morski koridor dopremanja hrane, lijekova, streljiva, plina i svega onoga što je bilo neophodno u cilju što veće normalizacije života u ratnom Gradu pa je stoga njihov doprinos u obrani tada izmučenog Grada i njegovih civila nemjerljiv. Ekipa Odreda je također prevozila branitelje i ranjenike, a njen je osnivač i ratni zapovjednik bio pukovnik Aljoša Nikolić.
Član Odreda Josip Koprivec prisjetio se ratnih dana i u razgovoru za Dubrovački dnevnik prepričao svoja sjećanja u kojima ima i sreće, i tuge, i boli, ali prije svega ponosa na jednu snažnu ekipu koja je imala i srca i hrabrosti održavati odsječeni Dubrovnik na životu.
POČELO JE I PRIJE ‘SVETOG VLAHA’
„To je počelo čak i prije ljeta 1991. godine jer je Sekretarijat za poslove obrane, s pokojnim Miljenkom Bratošem na čelu, vidio što se događa pa su osnovali jedinicu za posebne namjene koja je služila kao obrana Dubrovnika, ali su ustanovili kako imaju ‘šupalj’ akvatorij. Shvatili su kako su male, brze brodice jedino čime se zapravo možemo boriti. Pokojni Aljoša Nikolić i Rudi Butković su 19. rujna dobili od Carinarnice Dubrovnik poziv u kojem je rečeno kako posjeduju brod Robi od devet i pol metara. Oni su preuzeli taj brod i od njega napravili brod ‘Sveti Vlaho’. On je prvi put zaplovio 23. rujna ’91. godine i to se uzima kao početak djelovanja Odreda, mada je Odred počeo djelovati još prije,“ izjavio je Koprivec prisjećajući se samog početka djelovanja Odreda.
Joško Koprivec, društvene mreže
Prva posada Odreda je bila sastavljena od članova Vlada Merkaša, Mara Medija, Roberta Dabelića i samog Kopriveca koji je tada imao 23 godine. Već sredinom listopada raspolagali su sa sedam brodova. Kroz mjesece djelovanja, Odred je raspolagao s 28 brodica, a kroz sam Odred je prošlo 117 ljudi. Tada prvi naoružani gliser ‘Sveti Vlaho’ koji je sada izložen u parku na Batali prestao je ploviti sredinom listopada.
„Prvo su došli brodovi Vedrana, Boma i Tia. Nakon toga je došao ‘švercer’ koji je bio na suhom vezu, izbušen gelerima, a mi smo ga pod vatrom i po danu zakrpili, spustili u more, dovukli ga u Gruž, tamo ga zakrpili do kraja i onda smo ga vozili. Nažalost, ‘Sveti Vlaho’ nije dugo plovio, 9. listopada se nasukao na Copacabani. Oko Dakse smo nabasali na topovnjaču, pokušali smo se što više držati kraja i ‘Vlaho’ se nasukao. Nakon toga više nikada nije zaplovio,“ kazao je Koprivec.
Međutim, Odred je nastavio djelovati s ostalim dobro opremljenim plovilima, a najbolji je bio gliser ‘Fucker No1’. Zbog njihove funkcije probijanja pomorske blokade i prevoženja branitelja i ranjenika te dobavljanja potrepština u odsječenom Gradu, nazvani su ‘elafiskim putem života’.
NAPALI SU NAS DOK SMO PREVOZILI TIJELO
„Nismo bili jedini. Bila je i jedna ekipa u Stonu na primjer, ali 90 posto smo odradili mi. Prevozilo se sve; od Slobodne Dalmacije, preko lijekova, plinskih boca, pa do branitelja, ranjenika. Uvijek sam se šalio kako smo mi svo vrijeme bježali zapravo – bježali smo iz Grada pa smo bježali u Grad, i sve tako do oslobođenja Slanog, a to je bilo 21. svibnja ’92. godine. U prva tri mjeseca je dubrovačka obrana ‘disala na škrge’ i manjkalo je svega,“ rekao je Koprivec.
Pripadnici Odreda bili su stacionirani u hotelu Palace, a na Pipliću su bili vezani njihovi brodovi. Iskrcavanje su vršili u Gružu na rivi ili u Uvali Lapad gdje bi ih obično netko dočekivao. Kako kaže, u Brocama je bila ekipa koja bi ponekad prebacivala robu na Šipan, a koju bi sami stanovnici Šipana često odvozili za Suđurađ traktorima kako bi je Odred preuzeo ako ne bi išao direktno u Broce. Međutim, to nije uvijek išlo sasvim glatko.
„Obično bi uvukli topovnjače između Olipe i Pelješca, tu bi nas čekali. Jednom smo se jedva izvukli. Prevozili smo tijelo u kapsi za Ston, a iza nas je Vido Bogdanović nekoga vozio. Oni su nas čekali u Malome Vratniku. Kako smo mi išli prvi i kako je bila noć, izgleda kako smo im prošli ispred prove i nismo ih ni vidjeli. Valjda smo ih probudili i kad smo počeli ulaziti u Stonski kanal krenulo je pucanje. Naime, naletio je Vido i vidjeli su ih. No, izgleda da im je bio suviše blizu jer nisu uspjeli dovoljno spustiti topove. Čekali smo ih dobrih sat vremena kad smo, srećom, u neke ure čuli korake. Stigli su živi i zdravi. Tad je Vido rekao u zafrkanciji – da mi je 1000 maraka i duge gaće, ne bih se vraćao u Dubrovnik,“ ispričao je Koprivec.
Kako kaže, Odred naoružanih brodova Dubrovnik nije bio samo odred nego ‘prava vojska u minijaturi’, s obzirom na to da su imali radarsku službu, službu izviđanja, diverzantsku jedinicu, sanitarni vod. Na Badnji dan 1991. godine postavili su hrvatsku zastavu na svjetionik ispred Cavtata. Na dan priznavanja RH upalili su svjetionik Svetog Andrije. Prva su jedinica koja je ušla na prvi slobodni teritorij, a to je Slano te su ujedno i prva jedinica koja se uključila u oslobađanje Konavala i sudjelovala u kompletnoj operaciji oslobađanja.
DISALI SMO KAO JEDAN!
Redovito su riskirali svoj život, vidjeli i doživjeli brojne potresne scene, ali su ostajali pribrani i uspješni u svom djelovanju. U tome ih je, kako kaže Koprivec, najviše držalo to što su bili dobra i složena ekipa. I danas, 26 godina nakon rata, redovno se susreću i druže.
Aljoša Nikolić, osnivač ONB-a
„Vjerojatno se tu ne bih našao da nisam dosta dugo poznavao Aljošu Nikolića. Pozvao me, ja sam pristao. Nismo puno razmišljali u takvim okolnostima jer da smo razmišljali, pola toga ne bismo napravili. Fenomenalna ekipa se posložila. Nije nas bilo puno, možda 20-ak, 30-ak stalnih, ali smo se držali zajedno. Bili smo kao jedan. Nitko nije postavljao suvišna pitanja. Naravno da je bilo straha, ali usporedio bih to s teškim sudarom kojeg ste za dlaku izbjegli. Tek kada sve prođe, svjesni ste što se ustvari dogodilo. Nismo se stigli bojati,“ izjavio je Koprivec.
Tijekom agresije na Dubrovnik, poginula su tri pripadnika Odreda naoružanih brodova, jedan pripadnik Odreda je bio ranjen, zarobljen i vraćen na razmjeni nakon mjesec dana, a nekoliko pripadnika je bilo ranjeno. Ipak, od nakane da Dubrovnik za vrijeme najgore opsade drže što je to više moguće na životu nisu odustajali, a suparnička vojska nije imala recept protiv njihove domišljatosti, hrabrosti i složnosti.
„Oni uopće nisu znali što će s nama. Išli smo s vanjske strane, s unutarnje strane, između otoka. S brodovima u početku nisu ulazili brodovima u kanal, nego tek kad je palo Slano i kad je pala Mokošica. Prvo su nas ganjali minobacačima, ali bili smo prebrzi. Onda su nas pratili kuda idemo pa bi namjestili gađanje jedne točke jer bi procijenili kako ćemo proći tuda. Čekali bi nas, ali su i to faljivali. Onda su doveli flak, protuavionski, i napravili baražnu vatru, ali nisu mogli potrefiti visinu. Nakon toga su doveli brdske topove pa su faljivali. Kasnije sam doznao da je bio i tenk. Znači, vozili smo u Ston, bio je dan, bonaca. Prolazili smo preko Velikog Vratnika. Odjednom sam čuo prodoran zvuk, kao da nam je Boeing 747 prošao iznad glave. Pukli su dva, tri puta, nakon toga su odustali. Znali su odvezati barke i puštati ih iz Trstenoga, Zatona i Štikovice noću da plutaju. Ako bi naletio na njih njihov brod, ne bi im se dogodilo ništa, ali bi nama stvorilo problem. Svašta su radili, ali nisu imali rješenje,“ prisjeća se Koprivec.
SVI SU PUCALI, S RANJENIKOM SAM SKOČIO U MORE…
Povod razgovoru jest 26 godina od početka napada na Dubrovnik kojeg se Koprivec itekako sjeća. Navedeni je dan nazvao ‘vatrenim krštenjem’.
„Tog 1. listopada 1991. godine brat me nazvao na telefon i pitao me – je li čuješ?. Pitao sam ga – što?. On je živio u Lapadu, a ja na Ilijinoj glavici. Sjeo sam na motor i pošao u Centar gdje smo se dogovorili kako ćemo izvući ‘Svetoga Vlaha’ i dovesti ga u Grad. Inače, ‘Svetog Vlaha’ smo držali skrivenog u šašu u ušću Omble. Aljoša i ja smo se uputili s autom i čekali smo 10-ak minuta da prestanu pucati. Potom smo izvukli ‘Svetoga Vlaha’ pa smo s njime pošli u Staru Mokošicu. Međutim, dok smo ga izvlačili, avion je preletio i bacio kazetne bombe. Gađali su nas u Staroj Mokošici, odakle smo pobjegli u Sustjepan i sakrili brod između dvije maune. Ne znam jesu li nas vidjeli ili ne, ali počeli su gađati sve bliže i vidjeli smo koja je ura. Brod smo vezali i pokupili stvari te pošli pješke u Gruž gdje smo prenoćili u crkvi sv. Križa. Ujutro, izvan zora, smo se vratili nazad i doveli brod koji je bio vezan ispred hotela Lapad,“ prisjeća se početka napada na Dubrovnik.
Uslijedili su slični dani, a kao jedan od najpotresnijih izdvaja ulazak i oslobađanje Slanoga.
„To je bila prva veća akcija u kojoj je sudjelovao gotovo cijeli Odred. Početkom svibnja su počeli popuštati pomalo, a mi smo ih pratili s Jakljana. Čekali su se Tigrovi, ali su zapeli negdje. Uputili smo se prema Slanome i iskrcali na ulasku u slansku valu. Jedna je ekipa prošla uz more, uz Osmine, a mi smo prošli magistralom. Naše dvije grupe su se srele ispred hotela Admiral na rivi. Oko 4.30 sati ujutro smo čuli kamione iza crkve u Slanome i moja grupa je pošla prema crkvi. Četvero nas je prolazilo kroz park. Kako mi je zazvonila stanica, sagnuo sam se, a oni su protrčali pored mene. Čuo sam kako mi netko govori – stoj, koji si? Bio je mrak, nije se vidjelo dobro, ali sam uspjelo vidjeti kacigu i dolamicu. Uglavnom, rekao sam mu ‘četka’, valjda ga je to malo, jel’, i onda je počela tarapana. Pucaju oni, pucamo mi. Prvi sam se izvukao iz parka. Jedan od nas je imao tri prostrjelne rane, njega sam izvukao , skočili smo skupa u more, izvukao ga s druge strane zida. Drugu dvojicu sam vidio samo na trenutak. Mi smo pobjegli na jednu stranu, oni na drugu, nastala je gužva… Ranjenika sam zašio i previo te ga odveo u hotel. Dok sam ga previjao, pošao sam na hotel gdje sam vidio kako oni vuku jedno tijelo, ali nisam znao pripada li našoj ili njihovoj vojsci. Pucali su i naši i njihovi. Uvečer smo se izvukli i odveli ranjenika do glisera koji nas je čekao kod Osmina. Vratili smo se na Jakljan i ujutro smo se vratili nazad,“ govori o potresnom događaju, prilikom kojeg su izgubili jednu osobu za koju su kasnije saznali kako je ranjena i zarobljena od strane neprijateljske vojske, ali je nakon mjesec dana puštena.
Prošlo je točno 26 godina od početka napada na Dubrovnik. Koprivec danas živi sa suprugom i njihovo dvoje djece, a na budućnost u Hrvatskoj ne gleda osobito perspektivno. Drugi svjetski rat i podjele su i dalje glavna tema.
„Nastojim što manje pratiti vijesti, tiskovine, jer odmah me zavrti u želudcu. Kao što kaže TBF-ov stih – čiji je tata bio ustaša, a čiji partizan. Kod nas je to još uvijek glavna tema. I tako će biti još, para mi se, 50 godina. Po meni baš i nije perspektivno, ali tko zna. Nisam razočaran, ali nisam ni sretan. Moglo je puno bolje ispasti,“ kazao je Koprivec.
Odred naoružanih brodova Dubrovnik dobio je Plavu vrpcu Vjesnika za uspjehe na moru, što je civilna nagrada, a odlikovan je i redom Nikole Šubića Zrinskog od strane Stjepana Mesića, što je ujedno i jedini orden koji su dobili. Posvećen im je i jedan od murala kojima je nedavno oslikan ulaz u Mokošicu, a ispod kojeg su pripadnici Odreda nedavno zapalili svijeće svim poginulim braniteljima te se nadaju kako će to postati tradicija. Međutim, unatoč zaslugama koje su ostvarili u Domovinskom ratu, niti jedan pripadnik Odreda nije dobio časnički vojno-pomorski čin ni ratno odlikovanje. Ipak, Dubrovčani i danas, nakon 26 godina od početka napada na Dubrovnik, itekako znaju što je Odred bio i što im je značio. Bio je to ‘elafitski put života’ koji je unosio život tamo gdje se puno toga činilo mrtvim.
T.H.