Na facebook stranici 1. Hrvatskog gardijskog Zdruga objavljeno je svjedočanstvo Mladena Predrijevca iz Domovinskog rata, u kojem opisuje svoje pristupanje u ovu elitnu postrojnu Hrvatske vojske.
Mladen Predrijevac, dr. med. Pročelnik Kardiovaskularne kirurgije u Kliničkoj bolnici Magdalena u Krapinskim Toplicama, Pukovnik Hrvatske vojske.
Početkom 1991. radio sam kao liječnik u hitnoj pomoći u Domu zdravlja Zelina. Zbog ratnih zbivanja koja su eskalirala u prvim mjesecima te godine tražio sam mogućnost sudjelovanja u obrani zemlje. Javio sam se u Sanitetski stožer RH u koji su već bili uključeni mnogi liječnici. Mislim da je medicinska struka od prvog dana bila jedna od najbolje organiziranih sastavnica obrane države zato što i u mirnodopskim uvjetima zahtijeva dobru organizaciju i subordinaciju, ali i zato što su u vođenju zdravstva u ratnim uvjetima bili pravi ljudi na pravim mjestima.
Mislim prvenstveno na ratnog ministra zdravstva prof. Hebranga, zatim generala Prodana i prof. Kostovića. Mladi liječnici opće prakse poput mene, izvršavali su različite zadaće od pratnje za razmjenu zarobljenika ili transport ranjenika iz ratnih zona. Kao aktivan sportaš tražio sam premještaj u borbenu postrojbu jer sam vjerovao da tu mogu dati veći doprinos.
U studenome 1991. dolazim s dr. Dankom Vrdoljakom u Bojnu “Zrinski” koja je kao specijalna postrojba Ministarstva obrane RH ustrojena u svibnja 1991. Bila je stacionirana u objektu bivše političke škole u Kumrovcu. Zapovjedni kadar bojne činili su nekadašnji pripadnici Legije stranaca. Zapovjednik bojne bio je bojnik, kasnije general Miljenko Filipović On je preuzeo zapovijedanje od pukovnika, kasnije generala zbora Ante Zorislava Rose koji je otišao na dužnost u Glavni stožer Hrvatske vojske. Bojna “Zrinski” ustrojena je s namjerom samostalnog djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske te prema potrebi, za izvođenja diverzantskih akcija u dubini neprijateljskog teritorija.
Bili su to samozatajni borci iza kojih su već bile mnoge uspješne akcije. Uništavanje terorističkih ophodnji i skladišta opreme kod Obrovca, obučavanje ljudi u Vukovaru, Borovu naselju i Bogdanovcima te dogovoru s Kriznim štabom i Blagom Zadrom , više uspješnih akcija uništavanja strojničkih gnijezda i zarobljavanja terorista iz Sotina i Borovog naselja. Zasjeda i zarobljavanje general majora Ljupče Kristevskog i tridesetak pripadnika JNA na Ličkom bojištu, osvajanje glavnog skladišta oružja Teritorijalne obrane za Liku koje se nalazilo u gospićkom predgrađu Kaniži i bila je pod nadzorom JNA. Krajem listopada zauzimaju vrh Timor kod Metkovića ključnu promatračnicu s koje je neprijatelj navodio topničke napade na položaje Hrvatske vojske.
Prvo s čim sam se susreo u postrojbi bila je rigorozna obuka koja se temeljila na vježbama povećanja psihofizičke izdržljivosti, obuci rukovanja borbenim sredstvima koja su u to vrijeme bila dostupna-pješačka naoružanja, eksplozivi, mine, protuoklopno oružje, topničko oružje… te taktici djelovanja specijalnih postrojbi. U izobrazbi pripadnika nastojalo se stvoriti što realnije ratne uvjete, tako da se pri obuci koristilo bojeva streljivo čime nas se pripremalo na stvarne ratne uvjete. Drugi dio izobrazbe odnosio se na navikavanje pripadnika da će unatoč lakšem ranjavanju ili povredama dalje morati biti operativno sposobni.
Ja sam kao liječnik također prolazio dio obuke. Morao sam naučiti kretanje po terena i upotrebu oružja. Uvelike mi je olakšalo što sam bio višestruki državni prvak u veslanju te nisam imao problema sa fizičkom spremom. Također sam prošao padobransku obuku. Kasnije su tu obuku završili i svi ostali liječnici koji su došli u postrojbu.
Nakon izbijanja sukoba u Bosni i Hercegovini, u travnju 1992. godine, dio pripadnika Bojne Zrinski, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, dragovoljno odlazi na područje Tomislavgrada. Pridružujem im se i ja. Sa snagama Hrvatskog vijeća obrane (HVO) zauzimamo prostor na potezu od sela Donji Malovan do brda Čajuša. Nakon toga u uličnim borbama oslobađamo dio grada Kupresa gdje pogibaju prva četiri pripadnika postrojbe.
U lipnju, 1992. godine odlazimo na južno bojište. Zadaća nam je bila zauzeti istaknuto neprijateljska uporište Golubov kamen s kojeg je neprijatelj nadzirao komunikaciju Mokošica – Dubrovnik. Pod neprekidnom neprijateljskom paljbom morali smo svu opremu i naoružanje sami nositi. Jedina pomoć u tom kamenjaru bile su nam mazge. Sjećam se velike vrućine i brojnih zmija. Kada smo zauzeli Golubov kamen, šokirani gubitkom položaja neprijatelj nas zasipa desecima minobacačkih mina, Jedna je pala s druge strane suhozida iza kojega smo se sklonili. Kolega Vrdoljak, zapovjednik Filipović i ja. Tada je lakše ranjen gelerom Danko Vrdoljak.
Tokom operacije Maslenica, postrojba djeluje na širem području Zadra. Bio je izazovno djelovati na području Prkos – Škabrnja -Radovljeva glava, Suhovare-Drače, zračne luke Zemunik Smrdelj-Smoković. U okolici Novigrada poginuo nam jedan suborac, a nekoliko ih je ranjeno. Nakon operacije “Maslenica” jedno vrijeme sam bio jedini liječnik u postrojbi koji je konstantno bio aktivan na južnom bojištu.
Bilo mi je lakše kad se sanitet popunio.
Krajem 1993, činili su ga : Rajka Gabelica, Vlatko Ivanišević, Borki Vučetić, te Edin Šiniković te medicinske sestre i tehničari Vesna Baumgartner, Slavica Vajeva, Maja Herceg Dubravka Cerovina, Ratko Dovičin i Ivo Radovčić. Preustrojavanjem Hrvatske vojske 1994 godine Bojna Zrinski postaje temelj ustroja 1. hrvatskog gardijskog zdruga, postrojbe koja je objedinila sve specijalne postrojbe čime se višestruko povećala njihova borbena moć.
Od ustroja Zdruga 1994. godine pa do sredine 1996 kroz postrojbu je prošlo ako 2 100 gardista.
Postrojba je osposobljena za sve oblike borbenog djelovanja izvođenoga s kopna, vode i zraka. Za vrijeme Domovinskog rata u Zdrugu i postrojbama čiji je sljednik poginula su sedamdeset i tri pripadnika.
Više od pola iznio sam s suborcima s ratišta.
Tijekom rata dva puta sam izvlačio suborce iz minskog polja koji su stali na pješačke mine. To su mi ujedno bili i najstresniji događaji kao liječniku. Nakon primarnog medicinskog zbrinjavanja u samom minskom polju morao sam ranjenika položiti na nosila i po već ugašenom tlu po vlastitim stopama, uz pomoć nekoliko suboraca, iznijeti u sigurnost, a da pritom ne aktiviramo mine i sami ne postanemo žrtvom.
U dogovoru sa zapovjednikom, 1992, g. počeo sam sa specijalizacijom iz kirurgije u KBC-Zagreb, ali sam sudjelovao u svim planiranjima i provedbama borbenih zadaća kao ratni načelnik saniteta. Tijekom razrade napada išao sam u zapovjedna izviđanja, a u slučaju da se akcija vodi na nepristupačnom terenu išao sam s borbenom grupom. Primjer je operacija Skok 2 u kojoj je Zdrug dobio zadatak ovladati dijelovima planine Šator na rubu Livanjskog polja. S borbenom grupom krenuo sam sa podnožja Šatora prema liniji neprijateljskih rovova koji su bili iskopani uz šumski put s kojega su kontrolirali zapadni dio Livanjskog polja. Doktorica Gabelica i vozač ostali su u podnožju uz sanitetsko vozilo. Nakon pola sata uspona kroz šumu toliko smo se približili neprijatelju da smo čuli njihove razgovore. Tada je pred kolonu pala minobacačka mina.
Nekoliko ljudi lakše je ranjeno gelerima i sami su zbrinuli rane. Ja sam se posvetio teško ranjenom suborcu koji je dobio gelere u vratni i prsni dio kralježnice te je krvario iz ruke. Bio je u šoku. U potpuno tišini, nakon učinjene hemiostare, uvođenja venskog puta, davanja analgetika i imobilizacije, nas šestorica krenuli smo ga nositi prema podnožju planine. Radio vezu smo uključili tek kad smo odmakli nekoliko stotina metara od linije rovova da nas neprijatelj ne čuje. Spuštanje je bila mukotrpno, otežano usjecima koje je stvorila voda popunjenim slojem lišća dubokim na nekim mjestima i do pojasa.
Pri dolasku do sanitetskog vozila, kada smo izašli iz šume neprijatelj nas je zasuo minobacačkom paljbom ranivši vojnika koji je ispred mene nosio nosila. Dobio je geler ispod oka tako da je dr. Gabelica do livanjske bolnice zbrinjavala dva ranjenika. Nas petorica smo odmah krenuli nazad prema mjestu napada. Akcija je uspješno završena bez novih gubitaka. Suborac koji je imao ozljede kralješnice ostao je paraplegičar. Vjerujem da ne bi preživio da nije dobio medicinsku pomoć na mjestu ranjavanja. Više puta sanitet Zdruga zbrinjavao je ranjenike iz drugih postrojbi koje nisu imale sanitet u blizini bojišnice. Nakon primarnog zbrinjavanja ranjenici su transportirani do sanitetskih vozila tih postrojbi.
Na kraju moram reći da kada godinama dijelite dobro i zlo sa sjajnim ljudima kao što su bili moje kolege u sanitetu i u drugim borbenim postrojbama, drukčije gledate i na svoj narod i na njegovu povijest. Najviše su mi se dojmile obitelji naših poginulih suboraca. Žao mi je što nisam bio na njihovom pokopu jer smo po zapovijedi morali ići u nove borbene operacije. Usjekla mi se reakcija jedne obitelji na vijest o pogibiji sina na ratištu. Bilo je to u kolovozu, 1993. u selu Crvenice u općini Tomislavgrad na pogrebu satnika Ljubomira Radoša iz naše postrojbe. Otac kojemu smo došli izraziti sućut rekao je samo: Poginuo je za Hrvatsku. Tada shvatite kolika je snaga tih obitelji koje od malih nogu uče svoju djecu da poštuju i bore se za svoje svetinje.
Zbog ljudi iz takvih obitelji hrvatski narod opstaje na ovim prostorima preko tisuću godina. Iz takvih obitelji bili su oni koji su branili Gvozdansko prije 500 godina. Iz takvih obitelji bila je većina vukovarskih branitelja i svi ljudi iz Bojne Zrinski i 1. hrvatskog gardijskog zdruga s kojima sam imao čast pet godina biti na ratištima.
PONOS HRVATSKE!