Nema dana a da ne umre barem jedan Junak hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. O tome ne možete čuti ni pročitati u većini medija. Nu, prerana smrt Marijana Bišćana (63) došla je kao grom iz vedra neba! U hrvatski obrambeni Domovinski rat uključio se među prvima. I to kao dragovoljac. Nije kalkulirao. Rekao je: Ako treba, poginut ću za hrvatsku državu! Nije poginuo, ali je kao pripadnik 1. hrvatskog gardijskog zdruga 11. listopada 1995., kad se činilo da je rat već stigao kraju i kad pobjeda Hrvatske više nije dolazila u pitanje – teško ranjen u oslobodilačkoj operaciji Južni potez u mjestu Sitnice u BiH. Amputirane su mu obje noge. Otada pa dalje „živio“ je u invalidskim kolicima. Susretali smo ga na gotovo svim skupovima hrvatskih branitelja. Bio je strašno ogorčen na one koji su pričali o braniteljskim privilegijama. Svima takvima je poručivao – Uzmite moju „privilegiju“, a meni dajte život dostojan čovjeka!
Predsjednica RH Kolinda Grabar -. Kitarović lani ga je odlikovala za junaštvo i hrabrost.
Na prijem je došao u invalidskim kolicima na kojoj se vijorila hrvatska zastava, od koje se nikad nije odvajao..
Nakon smrti ovog cijenjenog i omiljenog stopostotnog ratnog vojnog invalida prve kategorije, ponovno se pitamo: gdje su oficijelna odličja – Junak hrvatskog Domovinskoga rata?
Marijan Bišćan, kao posljednji teško stradali hrvatski vojnik u Domovinskome ratu, zaslužio je da se već sutra po njegovu imenu nazove neki trg ili kulturna ustanova. Inače, kad se u školama uči o našim danima ponosa i slave dosad nitko nije spomenuo njegovo ime, ali od sada o njemu bi i djeca trebala učiti.
Na kraju, malo je ako mu kažemo – hvala. Bit će sahranjen na zagrebačkom Mirogoju u četvrtak.
S nama je!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)