Dok su se svi drugi potkraj 1991. grčevito branili, zapadna Slavonija odlučno je napadala. Novi igrano-dokumentarni serijal “Otkos, Orkan, Papuk – propast projekta Velike Srbije posvećen prvim oslobodilačkim kacijama Hrvatske vojske, piše Večernji list
Slava je predodređena za neke druge. A mi Slavonci smo takvi, što nam daš, daš.” Tim riječima sad već pokojnoga general-pukovnika Đure Dečaka završava igrano-dokumentarni serijal “Otkos, Orkan, Papuk – propast projekta Velike Srbije”, posvećen prvim oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Dečakove riječi, izrečene s osjećajem ponosa i gorčine, snažna su poruka o učinjenoj nepravdi osloboditeljima velikog područja u zapadnoj Slavoniji koja bi se mogla sažeti u rečenicu: prvi smo počeli oslobađati okupiranu zemlju, a svi su nas zaboravili.
Upravo to, nepravda, prešućivanje i zaborav, motiviralo je scenarista i redatelja Miljenka Manjkasa da se upusti u snimanje još jednoga svoga serijala. Ali ovaj put, kao rođeni Slavonac odrastao u Bjelovaru, s neizbježnim sentimentom, jer njegov zavičaj i ratnici iz Bjelovara važan su dio te ratne priče. O tome svjedoče i njegove riječi na špici: “Ponekad i tako velike povijesne bitke ostanu zapostavljene i nedovoljno priznate.
Premda su bile prve, njihovo mjesto s vremenom zauzmu neki drugi. Ovim filmom pokušao sam ispraviti te pogreške i nepravde. Ovo je moj doprinos istini o prvim oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu, u čast poginulima, mom kraju, mojoj Hrvatskoj”, poručio je Manjkas. U tome doprinosu istini pomogao mu je još jedan Bjelovarčanin, novinar Željko Brkić, potpisan kao autor ideje, suradnik na scenariju i istraživač.
Dvojbene vojne akcije
Kad će taj igrano-dokumentarni serijal biti javno prikazan, još se ne zna, ali znamo da će njegovih sedam epizoda, prepunih nepoznatih, intrigantnih podataka i detalja o oslobodilačkim operacijama “Orkan-91”, “Otkos-10” i “Papuk-91”, ostaviti snažan dojam na gledateljstvo i izazvati polemike među ratnim veteranima. Ne samo zato što na svjetlo dana iznose zanemareni dio Domovinskog rata nego i zato što otvaraju niz vrlo ozbiljnih pitanja o svrsishodnosti nekih vojnih akcija provedenih uz nepotrebno velik broj žrtava, o dvojbenim postupcima Glavnog stožera Hrvatske vojske, ali i o odgovornosti lokalnih zapovjednika i njihovu nesnalaženju. O svemu tome prvi put otvoreno svjedoče brojni protagonisti vojnih operacija provedenih na zapadnoslavonskom bojištu potkraj 1991. godine.
Oslobađanju teritorija prethodile su brojne bitke, među njima i akcija “Bilogora” kojom je 29. rujna 1991. oslobođena bjelovarska vojarna JNA “Božidar Adžija”, jedna od onih akcija koje se i danas smatraju kontroverznima. Osim po velikim žrtvama i razaranju Bjelovara, zapamćena je i po suludom činu majora Milana Tepića koji je digao u zrak jedno od vojnih skladišta u obližnjoj šumi Bedenik, nakrcano golemom količinom topničkog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava.
Vojarna je bila sjedište bjelovarskoga garnizona JNA, u njoj je tada bilo nekoliko stotina vojnika te je, naoružana topovima, tenkovima i drugim oklopom, bila prava utvrda. Glavni stožer HV-a, na čijem je čelu tada bio general Anton Tus, odbijao je uporne zahtjeve lokalnih zapovjednika da im odobri akciju, jer se držao političke preporuke da se izbjegavaju nepotrebni napadi na JNA kako se ne bi kompromitirala diplomatska bitka za međunarodno priznanje Hrvatske. Zapovijed je napokon stigla 27. rujna.
No, večer prije napada na vojarnu, u Bjelovar je po nalogu vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana stigao general-pukovnik Mile Ćuk, tadašnji načelnik centra Službe za zaštitu ustavnog poretka. – Imali smo informacije da se zapovjedništvo vojarne htjelo mirno predati, te sam Stjepanu Budinskom i Juri Šimiću prenio Tuđmanovu zapovijed da se vojarnu ne dira. Oni su obećali da neće ići u akciju, ali su ipak učinili po svome – svjedoči Ćuk.
Međutim, Budinski, tadašnji zapovjednik Teritorijalne obrane Bjelovara, tvrdi da je pukovnik JNA Rajko Kovačević odbijao predaju iako su mu u pregovorima jamčili sigurnost i slobodan odlazak iz grada. Protiv predaje bili su i njegovi pomoćnici, KOS-ovac Dragiša Jovanović i potpukovnik Miljko Vasić. Potvrđuje to i brigadir Josip Tomšić, zapovjednik obrane Bjelovara i planer zauzimanja vojarne, koju je kao bivši oficir JNA poznavao kao svoj džep.
Uz akciju “Bilogora” veže se još nekoliko intriga, poput iznenađujuće odluke Glavnog stožera da u napad ne pošalje Specijalnu jedinicu “Omega”, najsposobniju bjelovarsku postrojbu. Zapovjednik specijalaca Hamdija Mešinović kaže da za akciju uopće nisu znali, a da su u bitku hitno pozvani tek kad je zaprijetila opasnost da oklopna vozila, koja su nemilice tukla po kućama, iziđu iz vojarne i još više razore grad. Njegov pomoćnik pukovnik Josip Trogrlić vrlo je decidiran: “Tusa treba pitati zašto najbolja jedinica nije sudjelovala u oslobađanju vojarne, a sanjali smo o tome godinu dana.”
Tri desetljeća poslije Bjelovarčani se također pitaju je li uopće trebalo napasti vojno skladište Barutanu. Ako se već znalo da je major Tepić spreman na sve, zašto se nije čekalo zauzimanje glavne vojarne, koja je bila stvarna opasnost za grad, a potom pregovaralo o predaji miniranog skladišta? Nejasno je to i generalu Ćuku, koji kaže da ne želi biti general poslije bitke, “ali postavlja se pitanje zašto je hrvatska mladost morala ginuti na Barutani kad je taj objekt bio miniran, blokiran i znali smo svi da je major Tepić u stanju to dignuti u zrak”. Ćuk kaže da je čak zaustavljao napad te da je iz Rovišća vratio 200 ljudi koji su trebali ući u Barutanu i tako im zapravo spasio život.
U prostoru Barutane poginulo je 11 hrvatskih vojnika, trojica u borbi s oklopnim vozilom, a osmorica u eksploziji 170 tona različitih mina i streljiva. Na strani JNA poginuli su major Tepić, kojeg u Srbiji i Republici Srpskoj slave kao narodnog heroja, i jedan vojnik koji je odbio predaju. Posljedice bi bile još strašnije da hrvatski diverzanti nisu uspjeli razminirati prva tri skladišta. U vojarni “Božidar Adžija”, koja je pala kasno poslijepodne zahvaljujući bjelovarskim specijalcima, zarobljeni su svi vojnici i golema količina oružja, a smrt trojice oficira JNA, Kovačevića, Jovanovića i Vasića, ni danas nije razjašnjena iako je bila predmet sudskog procesa. U topničkim udarima jugoarmije po gradu poginule su tri žene.
Tih dramatičnih jesenskih dana ratne 1991. srbizirana JNA sa svojim je pomagačima već bila okupirala četvrtinu Hrvatske i 40 posto zapadne Slavonije, gdje je 5. banjolučki korpus prekinuo autocestu te se nastojao probiti na sjever do mađarske granice, čime bi prekinuo Podravsku magistralu i potpuno odsjekao istočnu Hrvatsku. Plan JNA bio je izbiti na zamišljenu granicu Velike Srbije Virovitica – Karlovac – Karlobag. U zapadnoj Slavoniji već je bila zauzela dijelove tadašnjih općina Virovitica, Daruvar, Podravska Slatina, Orahovica, Slavonska Požega i Pakrac, a glavna uporišta bila su joj na planinama Bilogori i Papuku. Hrvatske snage, čiju su okosnicu činili Zbor narodne garde i policijske postrojbe, bile su loše opremljene, neiskusne i nedovoljno uvježbane, ali su grčevito branile teritorij. A da bi se naoružale, morale su osvojiti vojarne JNA. Oslobađanje teritorija u takvim okolnostima zvuči kao nevjerojatna ideja, no u zapadnoj Slavoniji baš se to dogodilo.
Operacija “Orkan-91”, koja je trajala od 29. listopada 1991. do 3. siječnja 1992., prva je napadna operacija hrvatskih snaga u Domovinskom ratu i njome je počelo oslobađanje okupiranih područja zapadne Slavonije. Pripremio ju je i njome zapovijedao general Rudi Stipčić, tadašnji zapovjednik Operativne grupe Posavina. Nije ostvarila sve svoje ciljeve, ali su oslobođena brojna naselja u općinama Novska, Pakrac i Nova Gradiška. Slijedila je operacija “Otkos-10”, koju je isplanirao i njome zapovijedao brigadir Franjo Kovačević, a u kojoj je od 31. listopada do 12. studenoga 1991. oslobođeno oko 270 četvornih kilometara područja Bilogore, odnosno cijela općina Grubišno Polje te dijelovi općine Daruvar. “Papuk-91” treća je napadna operacija hrvatskih snaga. Vodio ju je zapovjednik Zbornog područja Bjelovar brigadir Miroslav Jerzečić, a njome je od 28. studenoga 1991. do 3. siječnja 1992. oslobođeno više od sto naselja i tisuću četvornih kilometara okupiranog prostora, i to u cijelosti općine Daruvar, Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega te dijelovi općine Pakrac. Time su hrvatske postrojbe neprijatelja potisnule od Podravske magistrale, spriječile presijecanje Hrvatske, skratile bojišnicu i olakšale obranu na drugim područjima Hrvatske te stvorile temelje za konačno oslobađanje zapadne Slavonije u operaciji “Bljesak”.
Ti uspjesi, ostvareni u vrijeme kad je cijela Hrvatska bolovala zbog pada Vukovara, vratili su vjeru da se može pobijediti i da HV može osloboditi svoju zemlju. Tim operacijama srušen je san o Velikoj Srbiji, jer da je Hrvatska na tom području presječena, istočna Slavonija teško bi se obranila.
No, i iza tih operacija ostalo je neodgovorenih pitanja. Jedno od njih je kamo je otišlo oružje iz osvojenih vojarni u Bjelovaru i daruvarskom naselju Doljanima. Zapovjednik 105. bjelovarske brigade, sad već pokojni brigadir Stjepan Ivanić, čija je brigada poslana na ratište polovinom listopada, u filmu je ustvrdio da 700 njegovih ljudi nije imalo oružje.
Uspjeh, ali i žrtve
Najviše repova vuče se iza akcije “Alfa”, provedene potkraj prosinca u sklopu napadne operacije “Orkan-91”. Akciju je pokrenuo zapovjednik Operativne grupe Pakrac pukovnik Josip Tomšić, a plan joj je bio osloboditi sela istočno i jugoistočno od Pakraca te nastaviti dalje prema Okučanima. Završila je porazom hrvatskih snaga i teškim gubicima: poginulo je 36 vojnika, a ranjena su njih 62. Veliki gubici i danas su bolna rana u zapadnoj Slavoniji. O tome u filmu govori i general-pukovnik Đuro Dečak, legendarni zapovjednik 127. virovitičke brigade, koji je otvorio dušu prije nego što će preminuti u travnju prošle godine.
– Naši su momci išli srcem misleći da netko zna kamo ih šalje. Nažalost, bilo je tih koji su mislili da znaju, a ne znaju. Moram otvoreno reći, daruvarski bataljun trpio je strašne žrtve zato što su ga neki neodgovorni slali tamo gdje ne može ići. Ja svakom svom čovjeku ne dam da bude ogreban, a kamoli da pogine. A neki su se igrali i htjeli biti veliki vojskovođe pa su žrtvovali ljude – kazao je Dečak, koji je konfuziju u zapovjednom lancu ovako opisao: – Bilo je to prvi put da sam pustio da mi vojska ide a da nisam znao kamo.
A pukovniku Tomšiću, koji u filmu kaže da Dečakova brigada nije stigla na predviđeno mjesto, oštro je odgovorio: – Ljudi koji su došli iz jugoslavenske vojske nikad nisu nekamo prebacivali brigadu. Oni ne znaju što to znači kad morate 3000 ljudi prebaciti s topništvom i logističkom potporom u prostor gdje nikad niste bili. U akciji “Alfa” poginulo mu je 13 ljudi, što je najveći gubitak njegove brigade u Domovinskom ratu. “Virovitica je mali grad, znate li što to znači kad dovezete 13 ljesova. Nije to jednostavno, stane brigada”, kazao je Dečak.
Dvojbe izaziva i zapovijed Glavnog stožera HV-a da se u napad krene i 3. siječnja 1992. ne bi li se iskoristilo vrijeme prije nego što u 18 sati toga dana na snagu stupi Sarajevsko primirje. Plan je bio da se neprijatelju nanesu takvi gubici koji će ga prisiliti da se povuče u Bosnu. Za napad su angažirane 123. požeška, 121. novogradiška, 127. virovitička i 108. brodska brigada, no unatoč početnom uspjehu Požežana, koji su ovladali Kričkama, i Novogradiščana, koji su oslobodili Širince, akcija je prekinuta zbog velikih gubitaka i loše sinkronizacije među postrojbama. Tom, očito preambicioznom akcijom završila je operacija “Papuk-91”, a poslijepodne je na snagu stupilo primirje.
Slavonci se danas pitaju zašto su taj dan morali ratovati, jer hrvatske postrojbe već su bile umorne, nedostajalo im je oružja i opreme, a nisu ni imale iskustva za tako velike napadne operacije, što se plaćalo velikim žrtvama. Ne smije se zanemariti ni drugu stranu, profesionalnu Jugoslavensku armiju i domaće pobunjenike, koji su bili dobro naoružani, imali su zrakoplovstvo i uložili su velike napore da zaustave hrvatske snage južno od komunikacije Pakrac – Bučje. General Dečak ovako je prokomentirao Tusovu zapovijed za tu akciju: “Moram reći da ću i umrijeti a bit će mi žao što sam to poslušao.”
Ipak, zauvijek ostaje zapisano da su Slavonci potkraj 1991. oslobodili ukupno oko 2000 četvornih kilometara, 150 naselja, četiri magistralne ceste, što je golem uspjeh u godini kad se Hrvatska grčevito branila. Ostvarili su to uz goleme žrtve – poginulo je više od 400 branitelja, a ranjenih je zasigurno bilo dvostruko više. Deset puta više žrtava nego u “Bljesku” i dvostruko više nego u “Oluji”. Stoga ih boli što su zaboravljeni, a bili su prvi; što se druge oslobodilačke operacije ističu kao važnije, a njihove su bile barem jednako važne. Ili, kako je to rekao Dečak: “Mi smo ponosni na to vrijeme. Dok su se drugi odlučno branili, mi smo odlučno napadali.”
Brigadni general Alojz Tomašević upozorava na još jedan aspekt triju zapadnoslavonskih operacija: – Mi smo oslobađanjem područja zapadne Slavonije prisilili međunarodnu zajednicu da prizna Republiku Hrvatsku, a zapadna Slavonija nije obilježena nijednom medaljom. Nadam se da će doći i ta medalja. Ne zbog medalje, nego zbog istine, zbog djece i unučadi i onih koji dolaze poslije nas.