Otvorena ‘Jubilarna Ignacijeva godina’ povodom 400 godina od kanonizacije osnivača Družbe Isusove

Na svetoj misi, uz nuncija Lingu, koncelebriralo je 40-tak svećenika, biskup u miru mons. Valentin Pozaić i isusovački provincijal Dalibor Renić.

Geslo Godine je: „Vidjeti sve novo u Kristu“. To su riječi kojima je njihov utemeljitelj opisao svoju obraćeničku promjenu koja mu se počela postupno događati nakon nesreće koja ga je tada zadesila u Pamploni.

Središnja proslava bit će 12. ožujka 2022. godine točno na 400. godišnjicu kanonizacije sv. Igancija, a sve će završiti na liturgijski spomendan sv. Ignacija četiri mjeseca kasnije; 31. srpnja 2022. godine, donosi IKA…

Predstavnik Svetoga Oca u Hrvatskoj u prigodnoj je propovijedi, uz ostalo, govorio o nasljedovanju Krista i kršćanskoj mudrosti čak i u kontekstu zagrebačkog potresa:

“Čak i ako se ponekad čini da naši planovi, naši najbolji projekti, naši snovi propadaju, čak i kada se središnja crkva provincije stvarno uruši i kada su obje glavne kuće u Zagrebu teško oštećene, ne smijemo zaboraviti da je On svojim utjelovljenjem ušao u našu povijest, da je preuzeo na sebe sve što je ljudsko i da je sve obasjano i preobraženo otajstvom njegova uskrsnuća”, naglasio je nuncij, nastavljajući:

Taj ‘novi pogled u Kristu’ nije ništa drugo nego kršćanska mudrost. Kao što je rekao papa Franjo: “Mudrost je upravo to: milost da možemo gledati sve Božjim očima… gledati svijet, gledati prilike, događaje, probleme, sve, Božjim očima. To je mudrost”.

Baš kao i Ignacijeva nesreća u Pamploni, ono što je izgledalo kao negativno postalo je pozitivno, sagledano “u Kristu”, u njegovu planu spasenja.

Nuncij je u tom smislu podsjetio i na Zakladu, za obnovu bazilike, koja je dobila ime po djevojci Anamariji Carević, jedinoj žrtvi potresa u Zagrebu.

Za njezinu majku je rekao da ju je doživio kao jaku ženu čija snaga dolazi iz sposobnosti da “vidi sve novo u Isusu Kristu”.

Hrvatskim isusovcima je iznio i ono što mu je već duže na srcu.

Povjerio im je, naime, svoju želju da kao najpoznatijim širiteljima pobožnosti Srcu Isusovu započnu još jednu, na poticaj samog Benedita XVI, a na nakanu – kako je rekao – za Europu koja je izgubila ne samo vjeru nego i razum.

“Tko zna, nije li vrijeme da se u tom smislu, uz pobožnosti prema Isusovu Srcu i Božjem Milosrđu, potakne neka nova pobožnost da ih dopuni.”

To je pobožnost koja bi – objasnio je – uključila pobožnost Isusovoj trnjem okrunjenoj Glavi o kojoj je govorila engleska mističarka i službenica Božja Teresa Elena Higginson.

Nucij je citirao ove njezine riječi iz primljene objave:

„(Gospodin) mi je dao da shvatim da se trnjem okrunjenoj svetoj Glavi našega Gospodina treba klanjati i častiti je na poseban način, budući da je ona Hram Božanske mudrosti i upraviteljska snaga osjećaja Svetoga Srca.“.

Takva bi pobožnost uz Srce naglasak stavila i na razum, koji je tako ugrožen u današnjem čovjeku. I o tome treba ozbiljno razmisliti u ovoj jubilarnoj godini, koja nije samo sjećanje na prošlost, već i božanski izazov za budućnost, iznio je također nuncij Lingua i pozvao isusovce da se ujedno nadahnu patrom Generalom Arrupeom koji je umro prije 30 godina.

Njega su nazivali i drugim Ignacijem, postao je i Sluga Božji te on kao svjedok i prorok, može biti nadahnuće u ovoj jubilarnoj godini, u ovom povijesnom razdoblju, u kojem se, kako kaže papa Franjo, ne događaju samo promjene u epohi, nego se rađa jedna nova epoha.

Provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove pater Dalibor Renić uoči euharistije je – izdvajamo – naglasio:

“Prije točno 500 godina jedna topovska kugla Injigu od Lojole prouzročila je tešku fizičku bol i razočaranje, ali uskoro urodila plodom duhovne utjehe i za njega i za široku kršćanstvu zajednicu.”

Naime, s tim danom otvorio se duhovni put kojeg nazivamo ignacijevska duhovnost i put služenja Kristovoj Crkvi koji se naziva ignacijevska karizma.

Provincija je nastavio da “slavimo, zapravo, 500 godina toga duhovnog puta”.

“Mi okupljeni večeras u crkvi Bezgrešnog Srca Marijina prepoznali smo u toj ignacijevskoj duhovnosti nadahnuće za vlastite životne puteve, a u ignacijevskoj karizmi način kako služiti u Katoličkoj crkvi.”

L.K.