Ni toliko godina nakon završetka hrvatskog obrambenog i pobjedničkog Domovinskog rata ne možemo dobiti odgovor na pitanje: tko je pobio nevine Hrvate, poglavito žene, djece i starce tijekom srpske i ine agresije? O tome ne govori gotovo ni jedan političar ili politikant u kampanji koja se trenutno vodi za ulazak u hrvatski parlament, (svaka čast iznimkama), iako je to pitanje od iznimne važnosti, jer ako ne poštujemo one koji su dali krv i živote za Domovinu, onda su u pravu oni koji pitaju: kakva je to država?…
A većina srpskih i inih ratnih zločinaca nije se sakrila. Oni su uglavnom tu, među nama.
Legendarni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić često ističe da zna i adrese svih zločinaca koji su ubijali i rušili ovo mjesto tijekom 1991., ali da taj podatak nikoga ne zanima.
S druge pak strane, svjedoci smo da se i dalje progone hrvatski branitelji, da im se „namještaju“ optužnice, pa čak se one koji su osuđeni prisiljava platiti odštetu za navodne zločine koje su počinili.
Kod Srba toga nema. Oni svoje itekako štite, pa su tako u Beogradu ali i drugim gradovima diljem Srbije i Republike Srpske oni koji su napadali Vukovar, Škabrnju, Pakrac, Lipik, Saborsko, Knin, Zadar, Dubrovnik, Voćin, Petrinju i broje druge gradove i mjesta u srpskočetničkoj agresiji – „veliki heroji“, po čijim se imenima nazivaju i ulice i trgovi.
Nu, jedno malo mjesto zvano Grubišno Polje danas ima jedva nešto više od šest tisuća stanovnika. Zadnjih godina u javnosti je postalo poznato po Veljku Mariću, hrvatskom dragovoljcu, koji je u Beogradu osuđen na strašnu kaznu zatvora od 12 godina, jer je navodno ubio jednog srpskog civila. Taj zločin nikada nije dokazan, ali i Hrvatska je prihvatila presudu srpskog suda, što je smiješno ili bolje rečeno žalosno. Naime, je li bi ikada SAD ili Izrael priznali sud neke države protiv koje su se borili?
Od tih šest tisuća žitelja ovog malog mjesta čak 860 nalazi se na „Popisu osoba protiv kojih je Policijska stanica Grubišno Polje podnijela krivične prijave zbog učestvovanja u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske“ (MUP, Policijska uprava Bjelovar, Policijska stanica Grubišno Polje, broj: 511-02-41-Ku-46/92, od 23. 4. 1992.).
Što se dogodilo s tim popisom, odnosno prijavom nije poznato, tim prije jer nigdje nismo čuli ili čitali da je netko osim Veljka Marića iz toga kraja (drastično) kažnjen ili osuđen?
A takvih i sličnih popisa ima u svim sredinama diljem Hrvatske. Oni se ne objavljuju, vjerojatno se čuvaju u nekoj ladici ili se pak izvlače prema „političkoj“ i inoj potrebi.
Kad se u Hrvatskoj sudi nekom hrvatskom branitelju i za „obični“ prekršaj mediji uglavnom urliču kako je riječ (zamislite) o čovjeku koji je „branio i obranio hrvatsku državu“, dok za one koji su primjerice (tu i tamo) uhićeni ili otkriveni zbog krijumčarenja droge obično se ne navode ni inicijali!
Što za nekog krupnog lopova, ratnog i inog profitera ne napišu da su „uhitili čovjeka koji nije sudjelovao u Domovinskome ratu“?
Nakon rata Hrvatska je amnestirala iznimno veliki broj srpskih i inih ratnih zločinaca, koji nam se sada s pravom smiju, ali i dalje – prijete.
Mi smo njima oprostili, a jesu li oni nama?
Još uvijek tražimo blizu dvije tisuće Hrvata koji su nestali u vrijeme srpske okupacije. Srbi ne žele otkriti ni gdje su ih pokopali. One koje su nakon Drugog svjetskog rata bez suda i suđenja pobili partizani i komunisti uglavnom ne tražimo. A pune su ih jame po šumama, ali i gradovima. Pa, kakva smo mi to država?
U hrvatskom Domovinskom ratu navodno je sudjelovalo oko pola milijuna ljudi, što je napuhano „do besvijesti“. Njihova imena čak su se jedno vrijeme mogla i pročitati na nekom „registru“. Pa, ako je to bilo tako, a jeste, onda zašto se ne objavi i „registar amnestiranih Srba i drugih koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku“?
U Grubišnom Polju postoji „popis“, ali se ne zna što se sa njim dogodilo? Ako ga imaju Srbi recimo u Beogradu (a sigurno ga imaju) onda su svi ti iz tog „registra“ tamo – narodni heroji!
To je, bojimo se, naša borba nama dala!
A svi vi koji bi dali i „krv“ za saborsku fotelju i dalje šutite i marginalizirajte one koji su vam omogućili da uglavnom budete tamo gdje – ne zaslužujete! (Svaka čast iznimkama).
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
