U policijskoj postaji Pakrac 2. ožujka 1991. godine razoružani su policajci isključivo hrvatske nacionalnosti, a s policijske zgrade i zgrade Općine skinuta je zastava Republike Hrvatske i postavljena zastava Srbije. Na zgradu Općine postavljena je i zastava Srbije kao znak da pobunjeni Srbi ovaj dio Hrvatske smatraju – Srbijom.
Lokalni Srbi s oružjem u ruci, koje im je dala JNA ili otetog od Teritorijalne obrane, donijeli su „odluku” da se Pakrac i okolna mjesta pripoje tzv. SAO Krajini za početak. Poslije Republici Srbiji u jednu državu koju su sanjali Velikosrbi, od kojih mnogi i dan danas redovito napadaju Hrvate i Hrvatsku za ona nedjela koje su oni sami i poticali i činili, piše Narod.hr.
Razoružavanje hrvatskih policajaca
Srpski imperijalizam i krvava masovna ubijanja bila su konstanta srbijanske politike u 20. stoljeću. Od Balkanskih ratova, preko I. i II. svjetskog rata sve do ovog posljednjeg rata kada su se kao „krvoločne zvijeri“ s kokardom i petokrakom na glavi, naoružani do zuba, odlučili ubijanjem i etničkim čišćenjem obračunati s Hrvatima zauvijek. Cijena stvaranja velike Srbije bila je da Hrvati moraju nestati sa zacrtanog zemljovida Srbije, a Pakrac je bio dio te zamišljene Srbije.
Oružani sukob u Pakracu bio je prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga s pobunjenim Srbima koji su razoružali 16 policajaca hrvatske nacionalnosti u Policijskoj postaji Pakrac.
Prvu oružanu akciju protiv Republike Hrvatske jer je napada Srba na Hrvate bilo i prije, kao u Petrinji, Kninu, Gračacu i dr., koordinirali su čelnici Srpske demokratske stranke (SDS). Policajci Hrvati razoružani su i poslani kući pod izlikom da će se na posao vratiti kada se „smiri“ situacija.
Svjedočanstvo policajca Grgića
Stipan Grgić, jedan od heroja obrane Policijske postaje, prisjetio se događaja toga dana: „Oko 12.30 sati tadašnji načelnik postaje Jovo Vezmar sve nas policajce pozvao je na sastanak. Nas 30-ak se odazvalo sastanku, a svi smo mi otprilike znali što nam ima za priopćiti. Tad je započeo svoj monolog: „Drugovi policajci, baš dolazim sa sjednice vijeća gdje je donesena odluka da se Pakrac pripaja SAO Krajini te da više nisu prihvatljiva obilježja Republike Hrvatske i stoga vas molim da oni koje prozovem predaju oružje i odu svojim kućama kako bi se spriječilo krvoproliće, a kad se situacija smiri, bit ćete vraćeni na posao.“
Ispričao je kako su bili dramatični ti dani za sve hrvatske policajce i Hrvate koji su tada živjeli u Pakracu.
„Kad nam je on to obznanio, nastao je muk. Vezmar je tada počeo čitati imena pakračkih policajaca koji moraju predati oružje i uputiti se svojim kućama. Za mene je to bila nebuloza. Onda sam se onako buntovan podigao i rekao kako ja svoje oružje ne dam nikome. Ja to oružje neću upotrijebiti, osim ako mi život ne bude ovisio o tome, ne daj Bože život moje supruge. Strašno ljut i frustriran, izašao sam u hodnik gdje sam vidio prizor koji je samo rasplamsao gnjev u meni.
Hodnik je bio svojevrsna čekaonica srpskih rezervista pod punim naoružanjem, a sve to vrijeme naši su policajci razoružavani. Osupnut nepravdom pristajem predati svoje oružje, ali uz prijetnju da se već sutra vraćam po njega. Vjerujem kako nas četnički rezervisti nisu imali namjeru ubiti sad i ovdje, ali bilo je to samo pitanje vremena. Pri izlasku iz stanice, iznenađen brojem rezervista, vraćam se u postaju kako bih zatražio od načelnika pratnju do svog doma. Prolazeći kroz grad, zgranut sam brojem pripadnika srpskih rezervista. Čim sam došao kući, kroz glavu mi je prošlo kakve su se strahote mogle zbiti. Tu je valjda Bog odigrao prave karte. Svojoj supruzi došao sam živ”.
Svjedočanstvo policajca Vrhoveca
Uskoro se u srpsku pobunu uključio i JNA. Tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borislav Jović (dugogodišnji najbliži Miloševićev suradnik) je, bez dogovora s ostalim članovima Predsjedništva, odobrio slanje jedinica JNA u Pakrac. Upućeni su pripadnici JNA iz Bjelovara, Virovitice i Zagreba, a iz vojarne JNA u Bjelovaru je prema Lipiku krenula kolona od 10 tenkova.
Već sljedećeg dana uslijedila je i hrvatska reakcija. Postrojba specijalne policije krenula je iz Bjelovara i uklonila barikade na cesti prema Daruvaru. Pobunjeni srpski policajci su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli u brda Papuka i Psunja zajedno s dijelom srpskog stanovništva iz Pakraca i okolice.
Miljenko Vrhovec, umirovljeni pripadnik Specijalne policije iz Bjelovara ispričao je: „Mladog, sa samo 22 godine kao pripadnika Specijalne policije poslali me u Pakrac. Bio sam oženjen tek dva mjeseca, nisam niti znao kuda niti u što idem. Kada smo došli na područje Pakraca pucali su na nas. Nije mi bilo jasno kako je moguće da netko puca na policajca, niti na bilo koga, ali kada je pored mene pao ranjen moj kolega, tada sam shvatio da je to borba za živu glavu.
Na te dane sam jako ponosan i drago mi je što smo odnijeli pobjedu, jer pitanje je što bi s nama svima bilo. Otac sam troje djece i najsretniji sam što žive u miru. Žao mi je mojih suboraca koji su svoj život položili za današnju Hrvatsku. Dokle god budem živ, uvijek ću govoriti o tim danima, kao i onima sa svih ratišta koja sam u Domovinskom ratu prošao.”
Nastavak sukoba
Srpski mediji su odmah počeli izvještavati o poginulim i ranjenim Srbima premda su u Pakracu ranjena tri hrvatska policajca. Tek nekoliko dana poslije, to je demantirano. Kad je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su zapucali pobunjeni srpski policajci s položaja na brdu Kalvariji. Specijalci im odgovaraju i okršaj završava pobjedom hrvatskih specijalaca.
Zarobili su 32 pobunjena policajca i oslobodili policijsku postaju te uklonili srpske, a vratili hrvatske zastave. Policijska postaja dobiva i novog zapovjednika Stjepana Kupsjaka.
No srpski pobunjenici ne odustaju i iste noći spremaju novi napad na policijsku postaju. Hrvatske snage to doznaju te se u Pakrac šalju dva autobusa hrvatskih policajaca. Čim su izašli iz autobusa zasula ih je snažna puščana paljba s položaja na okolnim brdima te iz strojnice s tornja pravoslavne crkve. Napad na grad i okršaj hrvatske policije s pobunjenicima potrajao je cijelu noć.
Pismo predsjednika Tuđmana
Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman uputio je 2. ožujka pismo Predsjedništvu SFRJ, u kojem je upozorio da hrvatske vlasti imaju dokaze kako su u pripremi pakračkih događaja, koji su završili razoružanjem hrvatskih policajaca, sudjelovali visoki oficiri JNA. I zaista, JNA je imala pripremljen plan napada na hrvatske policije u Pakracu.
JNA tada u Pakracu prvi put primjenjuje taktiku „tampon-zone“, koju će se nekoliko mjeseci poslije često upotrebljavati u Hrvatskoj. Postavili bi svoje snage između dvije strane, službeno „razdvajajući sukobljene strane“. Na taj način su zapravo onemogućavali daljnja djelovanja hrvatske policije.
Srpski pobunjenici su se jutro nakon okršaja razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici. U pomoć im je pohitala oklopna postrojba JNA, no stigla je u grad prekasno te nije mogla spriječiti akciju hrvatske policije. Ipak, prolazak kroz grad je imao i drugu svrhu, a to je demonstrirati silu, zastrašiti Hrvate i ohrabriti velikosrbe.
Nakon smirivanja situacije, snage JNA povučene su s pakračkoga područja 18. ožujka.
Dokumentarni film koji govori o ratu u Pakracu, dr. Milanu Šreteru, logorima za Hrvate i genocidu kojim su trebali svi Hrvati biti etnički očišćeni iz Zapadne Slavonije: