Mediji javljaju da je u srijedu, 8. svibnja 2019. nekoliko stotina bivših partizana i njihovih simpatizera marširalo Zagrebom u povorci nazvanoj „Besmrtni partizanski odred“. Nosili su fotografije svojih velikana, pjevali jugoslavenske i partizanske pjesme, klicali Titu i partiji, jednom riječju sve je izgledalo kao da smo još uvijek u Jugoslaviji, a ne u Hrvatskoj…
Nedostajao je samo maršal Josip Broz Tito da ih pozdravi i dodjeli im zaslužena odličja i priznanja. To je isti onaj koji je govorio da će prije Sava poteći UZVODNO nego što će Hrvati dobiti svoju državu!
A da je živ, Tito bi sigurno pohvalio ovu razdraganu skupinu, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog –mladosti. Naime, gledajući ove partizane, od kojih vjerojatno ni jedan nije sudjelovao u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu (svaka čast iznimkama) slučajni prolaznici nisu mogli, a da se ne zapitaju: koliko su te i takve osobe u vrijeme II. svjetskog rata mogle imati godina? Najstariji među njima tih su godina možebitno navršili 7-8 godina, odnosno tek su mogli krenuti u osnovnu školu, tako da su tu povorku bez problema mogli nazvati i „Besmrtni odred kurira Jovice“.
Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA RH), koji je bio i organizator ovog skupa, rođen je 12 godina nakon II. svjetskog rata (sic!), a njegov zamjenik notorni Josip Milat, koji je Katoličku Crkvu prozivao da je „propagator fašizma“ imao je tri godine kad je počeo rat.
Prije Habulina, ove neumorne junake, kojih svake godine ima sve više, vodio je bivši Udbaš – Ivan Fumić.
Partizani su marširanje glavnim gradom obavili bez problema. Nije bilo baš nikakvih provokacija, bez obzira što su nosili oznake bivše, propale Jugoslavije.
U prvom planu bila je dakako krvava crvena zvijezda petokraka, ista ona pod kojom su počinjeni brojni zločini nad nevinim Hrvatima nakon II. svjetskog rata, ali i teški, neoprostivi zločini u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, za koje nažalost gotovo nitko nije odgovarao.
Nosili su i fotografiju dr. Franje Tuđmana, ali ne kao prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe, koji je, prije svega, s hrvatskim braniteljima ostvario veliki san – hrvatsku državu, već kao – partizanskog generala, što je nedopustiva provokacija, baš kao i to da su se u toj povorci ponašali kao Srbi iz Borova sela, koji priznaju sve, samo ne hrvatsku državu!
Sudionike ove povorke bilo bi dobro upitati: gdje su bili 1991., odnosno znaju li oni o zločinima partizana, svojih navodnih suboraca, od Bleiburga do Makedonije ili još bolje – kako to da usred Hrvatske ne spominju državu u kojoj slobodno paradiraju?
Osim toga, ti partizani zaboravljaju da smo se borili i pobijedili (!) tzv. Jugoslavensku narodnu armiju, a sa samim time i bivšu Jugoslaviju i njihove idole.
Što se onda usred Zagreba imaju isticati jugoslavenski, komunistički simboli, klicati Titu i partiji i omalovažavati hrvatsku državu i njezine branitelje, koje posprdno nazivaju „ustašama“, baš kao i Srbi?
Bivši partizani, nažalost, nemaju veze s današnjom hrvatskom državom.
I nije istina da države ne bi bilo da oni nisu pobijedili u II. svjetskom ratu, tim više što je ova i ovakva država bila i ostala najveći protivnik Jugoslavije, crvene zvijezde petokrake…
A da je Hrvatska demokratska zemlja, za razliku od bivše države, govori i ovaj skup.
Bi li Tito primjera radi dozvolio neki sličan „marš“ usred glavnog grada onima koji su bili na „drugoj strani“, jer za bivše partizane i njihove sljedbenike nikako se ne može reći da su bili uz Hrvate na početku i tijekom velikosrpske agresije, kao što nisu ni danas.
Netko je tim „besmrtnim kuririma“ ipak trebao reći: stanite, ovo nije Jugoslavija, region ili slično, već –Hrvatska!
Kakva je takva – naša je!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)