Najbrojniji u logoru Velika Pisanica su bili Nijemci, civili Posavine iz Brčkog, Bijeljine, Gradačca i Šamca…
Sabirni logor Velika Pisanica pored Bjelovara (njemački: Arbeitslager Groß-Pisanitz) je bio logor osnovan od strane komunističkog režima u Jugoslaviji za Nijemce i Austrijanace u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Logor u Velikoj Pisanici se organizira u prostorijama gdje su kroz više mjeseci bili smještene hrvatske oružane jedinice NDH. U ovom logoru su prvotno bili zatočeni lokalci, civili i činovnici koji nisu bili politički istomišljenici komunističke partije.
U službenim logorskim dokumentima, logor Velika Pisanica je označena kao Sabirni logor za prisilne radove Velika Pisanica. Nakon izgona u Austriju oko 3.000 folksdojčera iz Radnog logora Josipovac početkom srpnja 1945., vlakom je u prepunim stočnim vagonima, bez dovoljno hrane i vode 22. srpnja 1945., iz Radnog logora Valpova upućeno još 1.800 osoba. Međutim, kako su britanske okupacijske vlasti u Austriji odbile prihvatiti ih, transport se morao vratiti s austrijske granice, a nakon nekoliko dana besciljnog kretanja, završio je u Velikoj Pisanici kod Bjelovara. Isto se tijekom srpnja dogodilo i s još dva transporta folksdojčera, koji su bili upućeni prema austrijskoj granici. U Velikoj Pisanici najprije je osnovan logor za ratne zarobljenike (njemački i hrvatski vojnici) i političke zatvorenike (intelektualci civili, svećenici). Dopremljeni folksdojčeri smješteni su u Velikoj Pisanici na otvorenome, jer je nekoliko postojećih baraka već bilo popunjeno.
U Veliku Pisanicu najprije je dopremljeno oko 3.000 folksdojčera. Među njima najviše su bili zastupljeni Nijemci bosanske Posavine (Brčko, Bijeljina, Gradačac i Bosanski Šamac), u neposrednom su poraću 1945., uhićeni i internirani a imovina oteta i dodijeljena komunističkim rukovodiocima. Ovdje je stradala i poznata Brčanska obitelj Kleiner, čija je imovina također oteta!
Prema iskazima interniraca, posebno težak i ponižavajući položaj zatočenih katoličkih svećenika, među kojima se nalazio i vlč. J. Konopka iz Bijeljine, bio je u logoru Velika Pisanica, gdje su ih zatvarali u nastambe za svinje. Internirac, katolički svećenik vlč. Peter Fischer (1912.) iz Dalja, u iskazu navodi da je 10 katoličkih svećenika u logoru Velika Pisanica bilo zatvoreno u svinjac.
Prema svim vrlo pouzdanim navodima i procjenama, broj vraćenih u tim transportima iznosio je više od 6.000 osoba, pretežno staraca, žena i djece. Smješteni su na bivšem sajmištu, izloženi kiši i lošem vremenu. Zbog jako loše prehrane, iscrpljenosti, pojave zaraznih bolesti i prisilnog napornog rada, ubrzo počinju umirati starci i djeca. Broj žrtava Sabirnog logora Velika Pisanica nije utvrđen. Do sada je poimenično utvrđen manji broj žrtava. Procjenjuje se, da je broj žrtava iznosio više od 300. Najveći broj je ubijen izgladnjivanjem, jako lošom medicinskom skrbi te prisilnim jako teškim i napornim radom. Dok je dio odveden iz logora na smaknuća te završio u masovnim grobištima!
U ovom logoru po kazivanju Nikole Čolaka koji je boravio u njemu, upravljao je komesar logora Stevo, Srbin po narodnosti, rođen u tom kraju a unutrašnji zapovijednik logora bio je Pevec rodom Međimurac, mesar po zanimanju.
Po logoraše su dolazili seljaci iz okolnih sela i koristili ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno uzimali su ih u najam za rad i to plaćali logorskoj upravi. Jedan dio seljaka je prema iskazima/sjećanjima logoraša iskazao razumijevanje te pomogao logorašima u hrani i odjeći. Nakon kraćeg zadržavanja folksdojčera u Velikoj Pisanici, od početka, a zaključno s 10. kolovoza 1945., krenuli su transporti prema logorima za folksdojčere prema istoku Hrvatske (Krndija, Valpovo). To je značilo i nastavak stradanja slavonskih, srijemskih, baranjskih i bosansko-posavskih Nijemaca koji su bili u tim transportima ali i hrvatskih domobrana i intelektualaca civila.
Izvori:
Vladimir GEIGER, “Logor Velika Pisanica 1945. godine”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 1999, Osijek 1999.
Nikola Čolak, Iza bodljikave žice, Padova 1977.