Počelo je, počelo. Austrijska organizacija „AK Bleiburg“ ovih je dana na svojim web stranicama pokrenula oštru kampanju protiv, kako kažu, „ustaške komemoracije u ovom austrijskom gradiću.“ Među ostalim, pišu: „Svake godine se u svibnju, nadomak Bleiburga, sastaje više tisuća nacionalista iz Hrvatske i hrvatske dijaspore. Pod plaštom crkvene komemoracije odaje se počast NDH koja je kolaborirala sa nacističkom Njemačkom i njihovim zločinima. Među učesnicima su visoki crkveni predstavnici, pa sve do nacionalista iz mreže „Krv i čast“, to jest okupljen je cijeli spektar ekstremne desnice iz Hrvatske, što Bleiburg čini najvećom fašističkom manifestacijom u Europi“ – stoji u priopćenju.
Zatim su dodali i to da „dugoročno žele da se taj skup više ne održava!“
Dakle, oni tvrde da su Hrvati „fašisti“, a zaboravljaju da je Austrija još 1938. bila pripojena nacističkoj Njemačkoj i da su cijelo vrijeme II. svjetskog rata oni bili to što sada nama zamjeraju. To je inače i dobro poznati scenarij tzv. hrvatskih ekstremnih ljevičara. Da sakriju zločine koje su počinili njihovi „najbliži“ oni preokreću stvar i služe se onom dobro poznatom poslovicom – „Napad je najbolja obrana“.
Austrijanci zaboravljaju da se sredinom svibnja 1945. u Bleiburgu okupilo i oko pola milijuna (sic!) hrvatskih izbjeglica, muškaraca, žena i djece, koji su namjeravali da se na austrijskom području dadnu pod zaštitu britanske vojske i da zatraže utočište.
Nu, zapovjedi su bile jasne: Tito je saveznik, a svaki Hrvat, Slovenac ili Srbin protivan Titu, bio je neprijatelj, s tim da se mora napomenuti da je II. svjetski rat u Europi bio završen 7. svibnja 1945 kapitulacijom Njemačke, dakle sedam dana prije dolaska Hrvata na austrijsku granicu.
Kad su, u dobro poznatim okolnostima, hrvatski bjegunci bili izručeni Titovim koljačima, oni su ih svrstali u beskrajne povorke i onda ih pod jakom stražom poveli put Slovenije. Tek što bi koja povorka izašla iz vidokruga britanske vojske (ni oni na žalost nisu vjerovali da bi Titova vojske mogla izvršiti tako velike i zastrašujuće zločine), partizani su zarobljenicima vezali ruke žicom i pristupili masovnim strijeljanjima, klanju i ubijanju tih nevoljnika kundacima ili toljagama. Koje bi od njih jugokomunistički zlikovci ostavili tom prigodom na životu, morali su pod udarcima bičeva i batina nastaviti mukotrpni hod do sljedeće postaje križnog puta i novog desetkovanja. Tako su Slovenija, sjeverne pokrajine Hrvatske, Vojvodina i najzad Srbija postale beskrajno groblje hrvatskoga naroda: svi klanci, ponori, pećine, jame, jaruge, potoci i rijeke, odnosno svugdje tamo gdje su prolazile te sablasne „kolone smrti“, napunili su tjelesima iznakaženih lica, razmrskanih glava i polomljenih udova.
Kad su jednog od najkrvoločnijih partizana, Milovana Djilasa, tada desne ruke Josipa Broza Tita, pitali o tom masovnom pokolju Hrvata, izjavio je da su te stotine i stotine tisuća – možda i milijun – Hrvata morali umrijeti „da bi živjela Jugoslavija.“
Godinama mnogi nisu znali o tim strašnim i nečuvenim komunističkim zločinima „pobjednika“, koji nisu poštivali ni jednu haašku ili Ženevsku konvenciju o postupku s ratnim zarobljenicima, jer su sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća jugokomunisti varali izmišljotinama o ustašama!
Međutim, kako vidimo, to se nastavlja i dalje, bez obzira što se svako malo objavi i neka knjiga ili Jakov Sedlar snimi neki dokumentarni film (pa i igrani kao što je recimo „Četverored“), ali bivši zločinci, koji su već godinama duševno i moralno mrtvi, ne mare za istinom.
Hrvati nisu takav narod da pomišljaju na odmazdu zlikovcima, ali jedino što žele jest da se već napokon ustanovi istina o zbivanjima u našoj Domovini od 1941., pa do današnjih dana.
Nu, sve te čudne i zlonamjerne optužbe o Hrvatima kao fašistima i ustašama treba zaustaviti. A što mi radimo? Niti ne odgovaramo na nepravde, blaćenja i laži, a onda se čudom čudimo kako ni Austrijanci „ne znaju ništa“, odnosno znaju samo ono što im serviraju hrvatski ekstremni ljevičari, koji se godinama hrane tim i takvim stvarima.
Mladen Pavković