Nedjelja, 22. prosinca 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Pavković: Bila je jedna i neponovljiva – Vesna Parun…

Vesni Parun, (Zlarin, 10. travnja 1922.- Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), relativno   često su za njezina života govorili da je najveća hrvatska živuća pjesnikinja, esejistica, dramatičarka i spisateljica za djecu, što je ustvari i bila.

Međutim, sjećajući se je danas, u povodu njezina rođendana, ne možemo, a da još jednom ne ustvrdimo da je bila nevjerojatno marginalizirana i prešućivana, pa čak i bez dovoljno sredstava za život.

Stanovala je u Zagrebu, u neadekvatnom stanu, gotovo na rubu grada, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita). Godinama je govorila i pisala nadležnim institucijama, pa i Društvu hrvatskih književnika, da joj se pronađe bolji smještaj, u kojem bi, ako ništa drugo, imala zadovoljavajuće uvjete za književni rad. Na njezine apele, gotovo nitko joj nije ni odgovorio. Stoga je odlučila, 2000. godine, napustiti svoj zagrebački dom i odseliti se u bolnicu u Stubičke Toplice. Vjerovala je, do kraja života, da će se njezino stanarsko pitanje pomaknuti s mrtve točke, ali to se nije dogodilo. A tepali su joj da je „najveća živuća hrvatska pjesnikinja!“ Ne treba ni podsjećati da je Grad Zagreb mnogim „umjetnicima“ i „zaslužnim“ građanima, pod hitno, kako se kaže, sredio to pitanje, ali ona osim tu i tamo nekog obećanja nije dobila ništa.

U bolnici u Stubičkim Toplicama imala je adekvatnu zdravstvenu njegu, tamošnji zaposlenici i te kako su se trudili da joj olakšaju posljednje godine života, a ona je umrla totalno razočarana u društvo, svoje kolege pisce, (svaka čast iznimkama), dok političare nije mogla ni smisliti. Čitavo vrijeme pisala je u bolničkom krevetu, a knjige je objavljivala kod tiskara u ovome gradu. Nu, kad su joj  uručili nakladu tek je onda za nju došlo do novih problema. Kao prvo, u početku joj je malo tko želio otkupiti knjige, tako da su se gomilale u njezinoj bolničkoj sobi, pa su u ovoj zdravstvenoj instituciji, unatoč manjka prostora, ipak odlučili da joj daju na upotrebu jednu prostoriju koja je služila za uskladištenje njezinih knjiga, s kojima stvarno nije znala što će. Tri godine prije smrti, učlanila se u Demokratsku stranku žena! Tom prigodom, prisjećajući se godišnjice rođenja pjesnika Antuna Branka Šimića i stiha „pjesnici su čuđenje u svijetu“ uz ostalo je rekla:- „I bili smo čuđenje u njemu dok nam taj božanski privilegij nije grubo preuzela politika. Imaju li pravo političari na čuđenje? Nemaju i ne smiju ga imati. Njihova je dužnost znati i djelovati, a ne čuditi se. Oni samo zinu i čude se svemu oko sebe, a puk to sluša i divi im se. Treba im zabraniti da se čude i da kukaju i da samo vjeruju svojim trivijalnim papagajskim spotovima koji hrvatskome mišlju i jeziku ne služe baš na čast…“.

U tom njezinu teškom vremenu, moja ju je malenkost često posjećivala i s njom razgovarala uistinu kao  s – najvećom hrvatskom pjesnikinjom. Televiziju nije gledala, odnosno tek tu i tamo,  ali je zato u njezinoj sobi neprestano, dan i noć, bio upaljen radio prijemnik, koji joj je bio jedina prava, istinska „veza sa svijetom“.

Među ostalim, organizirao sam joj i proslave rođendana, kojima se osobito radovala. Ni jednom nije željela da joj se  tijekom vremena koje je provela u ovoj bolnici bilo kakva tribina ili nastup organizira u Zagrebu,  jer, kako je rekla, tamo bi došli samo „spisateljski kuhari“ i oni koji su je čitavo vrijeme marginalizirali, a njih ne želi ni vidjeti, a kamoli da joj se na bilo koji način ulaguju. Jednom je na jednoj od tih njezinih „tribina“ u bolnici okupljenima postavila više pitanja o svojem životu i spisateljskom radu. Naime, i sama se željela uvjeriti kako ljudi zapravo malo ili ništa ne znaju o njoj. I bila je u pravu! Kad sam snimao  dokumentarni film o njezinu životu, također je napomenula da nikako ne bi željela da poslije njezine smrti o njoj najljepše govore i pišu oni koji su je i „doveli“ u ovu tešku životnu situaciju, ali to se ipak dogodilo (svaka čast iznimkama).

Vesna je i te kako cijenila hrvatske branitelje, a poglavito najteže stradalnike. Govorila je: „I sama sam dobar dio života provela u invalidskim kolicima, pa dobro znam svu jad i njihovu muku. No, čudim se kako ljudi, a osobito političari za njih imaju malo razumijevanja. Baš tim ljudima voljela bih pokloniti svoje knjige.“

Zanimljivo je da je malo tko želio objaviti ono što je napisala. Osim jednih dnevnih novina, i to pred kraj njezina života, to „nikoga“ nije zanimalo. Stoga se okrenula tamošnjim gradskim novinama, ali i djeci u osnovnoj školi u Stubičkim Toplicama, koji su često znali recitirati njezine stihove, ali i likovno opremati neke njezine knjige.

Bila je veliki ljubitelj sporta, čak je jedno vrijeme i ispunjavala listiće sportske prognoze, pa stoga nije ni čudno da je jedna od njezinih posljednjih pjesama bila posvećena baš – nogometnom prvenstvu.

Nu, kako bilo da bilo, ona je bila i ostala najveća i nedostižna hrvatska pjesnikinja!

VESNA PARUN/foto.Mladen Pavković

A ovo je zadnja i neobjavljena fotografija Vesne Parun, koju sam snimio u njezinoj bolničkoj sobi – da se ne zaboravi!

Mladen Pavković

Najnovije

General Tolj uputio božićnu čestitku Hrvatima u Crnoj Gori

General Ivan Tolj uputio je božićnu čestitku Hrvatima u Crnoj Gore. Čestitku prenosimo u cijelosti:   ''BOŽIĆ  2024. Božiću Dijete, javljam Ti se u badnjoj noći, iz Hrvatske, s...

Jonjić: Izbjegavanje javnih sučeljavanja na TV-u je kukavičluk

Kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima Tomislav Jonjić oglasio se danas na svom Facebook profilu zbog otkazivanja zakazanih televizijskih sučeljavanje navodeći kako to smatra velikom...

AI Isus, da ili ne?!

I, evo odgovora: „Isus im odgovori: 'Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: Ja sam Krist!...

Ovaj doktor je liječio napadača iz Prečkog. Severina ga je nazvala kriminalcem

Priča je s ruba pameti, ali bi mogla dati nove elemente, pa i pojašnjenja, o tragediji koji se jučer dogodila u Prečkom. Brojni su...

Biblijska poruka 22. 12. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Pravi izvor sreće i blaženstva

Lk 1,39-47   U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav,...