Ako tko ima razloga obilježavati 23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, onda je to – Hrvatska, čiji su relativno brojni građani bili među žrtvama tih političkih ideologija, koji su sve do 1990. bili ponižavani, diskriminirani, zatvarani i mučeni.
Međutim, kod nas je taj dan baš kao i svaki drugi.
Ništa se nije promijenilo otkako je taj dokument prihvaćen u Hrvatskom saboru. Oni koji su poput prof. Zvonimira Šeparovića ili pak Zlatka Hasanbegovića, ali i nekih drugih pojedinaca i skupina, tijekom godine ukazivali na nevine žrtve, prije svega komunističke Jugoslavije, na čelu sa Josipom Brozom Tito, uglavnom su nailazili na šikaniranja, omalovažavanja, pa čak i na određene političke i ine progone! Razlog tome je činjenica da Tito i partija još uvijek dobrano žive u srcima nemalog broja Hrvata i koji su bez obzira i na hrvatski obrambeni Domovinski rat iznimno dobro raspoređeni, od medija, gospodarstva pa do politike.
Hrvatska povijest i nakon toliko godina od II. svjetskog rata još je uvijek crno-bijela, a to znači da su partizani i komunisti bili „dobri“ i na „pobjedničkoj strani“, a svi ostali loši i na strani – gubitnika! Takvu povijest pisala je partija i Tito, a zadržala se na žalost sve do današnjih dana.
Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman imao je dobru ideju o pomirbi svih Hrvata, ali ona nije oživjela do danas, jer da bi do nje došlo trebala je biti zadovoljena istina i pravda, a jugonostalgičari, kojih nije mali broj, to jednostavno nisu i neće dopustiti, bez obzira što razjedinjenost Hrvata generira nove podjele.
Još uvijek nismo istražili ni povijest nakon II. svjetskog rata. Djeca u školama i dalje ne uče o Golim otocima, Jazovki, Macelju, Bleiburgu… a još manje o drugim komunističkim zločinima. Kad je Jakov Sedlar snimio „Četverored“, igrani film o Križnom putu (jedan i jedini!) to mu ostaci Tita i partije ne mogu i neće oprostiti – nikada.
U nas su komunistički zločini godinama bili i još uvijek su, na žalost, dobrano prešućeni i omalovažavani, premda su svojom okrutnošću i dugotrajnošću prerasli sve viđeno u Istočnoj Europi. Titov režim tako je dobro skrivao masovna gubilišta nevinih Hrvata da su i svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava bile iznenađene svim onim što su vidjeli i čuli nakon propasti Jugoslavije. Osim toga, kod nas su još i danas mnogo više „na cijeni“ komunistički i partizanski pisci koji su hvalili zločine nego oni koji primjerice pišu istinu o Domovinskome ratu ili pak o Bleiburgu. Čak i najveća državna nagrada u Hrvatskoj nosi ime po Vladimiru Nazoru, koji je u vrijeme NDH slavio Pavelića, a dragovoljnim odlaskom u partizane Tita i partiju! Baš kad je on, nakon II. svjetskog rata, bio na čelu Hrvatskog sabora događali su se strašni zločini nad nevinim Hrvatima, poglavito ženama, starcima i djecom, kad se i uz njegov „blagoslov“ sudilo bez suda i suđenja mnogim Titovim i komunističkim protivnicima. I dok se, uz ime Trga maršala Tita, ne makne i ime ovog partizanskog pjesnika s najveće državne nagrade ništa se po tom pitanju značajno neće dogoditi. Čak i Osnovna škola u Škabrnji koju su sravnali sa zemljom pripadnici zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) nosi ime po – Vladimiru Nazoru! (Sic!)
Vjeruje se da je jugokomunistička armija i komunistička diktatura u bivšoj Jugoslaviji pobila oko pola milijuna Hrvata, ali i da je odgovorna za niz drugih stradanja i progone u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.
Hrvatska mora progovoriti o svojoj (mračnoj) prošlosti i bez ovoga dana sjećanja. Dosta je bilo šutnje o komunističkim zločinima, odnosno izbjegavanje istine kako se ne bi nekoga povrijedilo i tome slično. Nema pomaka naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom.
Dosta je da povijest Republike Hrvatske pišu oni koji je nisu htjeli. Na taj način neprestano ćemo se vraćati u prošlost.
Ako će Hrvati i dalje šutjeti o onome što još uvijek stidljivo pričaju i 23. kolovoza, progovorit će crna zemlja, progovorit će kosti naših najmilijih razasute po Sloveniji, Hrvatskoj i BiH!
I još nešto: nije li obmana javnosti da će se masovni zločini iz komunističkog razdoblja istražiti i razotkriti, kad do danas ni za jedan od tih zločina Državno odvjetništvo i drugi nisu podnijeli niti jednu optužnicu niti ozbiljno zatražili provođenje makar jedne jedine istrage?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)