Ovih dana mnogo se piše i govori o stradanjima Vukovara i Škabrnje od velikosrpske agresije. Dobrim dijelom znamo kako su se borili i što su proživljavali hrvatski branitelji, dok je malo poznato kako je to izgledalo na drugoj, četničkoj strani…
Jedan dio te priče razotkrio je i srpski novinar Jovan Dulović. u časopisu „Vreme“ 20. studenoga 1995. Objavio je dio razgovora s jednim četničkim dragovoljcem, kojeg je zapisao 14. studenoga 1991. u 4.30 sati u Vukovaru.
- „Noćas su iz vedra neba pale dve bombe stotinjak metara dalje od kuće u kojoj boravimo. Jutro smo dočekali u podrumu. Šljivančanin kaže da su hrvatski poljoprivredni avioni bacili dva bojlera napunjena eksplozivom, što zvuči neubedljivo, jer sam bio sve vreme budan i sem hrkanja Tome Peterneka ništa se drugo nije čulo. Kasnije nam je jedan raketaš objasnio da su naši nevešto gađali Vukovar raketama zemlja-zemlja. Potpuno su mi nejasni stavovi nekih jedinica, ne znam ko su im komandanti, ko koga mora da sluša, šta je čije zaduženje… Sve je, izgleda, stvar dogovora. U jednoj četi, na primjer, ima najmanje vojnika JNA, a najviše dobrovoljaca, teritorijalaca, šešeljevaca, raznog drugog ološa. E, sad, ko može, na primjer, bilo šta da naredi grupi pripitih dobrovoljaca zakrvavljenih očiju i s metkom u cevi automatske puške? Gledao sam pre neki dan kako maltretiraju dvojicu oficira JNA. Malo je trebalo da ih iz čista mira pobiju. Ovde se za ubistvo ne odgovara, a u pohod, odnosno napad, ide se samo kad se svi slože. Obavezno sa nekom flašom rakije. Više je nego izvesno, bar kad je reč o jedinicama smeštenim u Ulici novoj, da je jedini i osnovni motiv njihovog nazovi ratovanja najobičnija pljačka. Više puta se događalo da se pri podeli plena međusobno poubijaju.“
Nakon okupacije Vukovara, ukazom Predsjedništva SFRJ na svečanosti 7. prosinca 1991. u kasarni „Maršal Tito“ u Beogradu dodijeljeno je 260 odlikovanja i priznanja vojnicima i starješinama koji su sudjelovali u „operaciji Vukovar“ i po 75 odličja i medalja za junaštvo. U više vojne činove unaprijeđeno je 40 vojnika i starješina, uz 34 izvanredna unapređenja.
Civilna vlast u Vukovaru je uspostavljena početkom prosinca 1991. Donijeta je odluka da Vukovar bude administrativni centar „Srpske oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema“. Predsjednik „vlade“ te oblasti bio je Goran Hadžić, a Slavko Dokmanović bio je predsjednik Skupštine općine Vukovar i član te „vlade“.
Iza njih ostale su brojne masovne grobnice nevinih Hrvata.
Svjedočanstva o zvjerstvima koje su se od strane četnika događale u ovom gradu, baš kao i Škabrnji, ima iznimno puno. Nu, u Vukovaru i Škabrnji se i dalje pitaju- hoće li ikada dočekati pravdu?
Ako se ne kazne četnički zločini vrlo lako se može dogoditi da će se povijest kad-tad ponoviti.
Možemo li to dopustiti?
Stoga je i dalje na obljetnicu okupacije Vukovara i Škabrnje najvažnije pitanje – tko je pobio sve te ljude?
Žalosno je i jadno što se i danas od Hrvata traži poštivanje žrtve “jednih i drugih“. Kad su Japanci napali Pearl Harbor (7. 12. 1941.), nikada, pa sve do ovih dana nigdje ne možete pročitati ili vidjeti da se Amerikanci „klanjaju“ Japancima, pa zašto bi onda mi trebali to raditi kad su u pitanju srpski i ini agresori?
Mladen Pavković