Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922., Zagreb, 10. prosinca 1999.).
U hrvatskoj povijesti pamtit ćemo ga kao čovjeka koji je stvorio hrvatsku državu te političara kakav se jednom rađa u stotinu godina.
Nu, nakon svake obljetnice često se zapitamo: jesmo li mu se dovoljno odužili? I svaki puta odgovor je – ne.
U Zagrebu primjerice još uvijek nema njegova spomenika, a ni neka ulica ili trg ne zovu se njegovim imenom. Istina, u glavnom gradu, trg po njegovu imenu nazvali su neku „šikaru“ daleko od centra grada, koja je više nalik na „olinjali“ park nego na mjesto koje nosi ime ovog časnog i uvaženog hrvatskog domoljuba. Već su podigli i bistu Ivi Loli Ribaru, ali ne i Franji Tuđmanu. Nestalo je i Trga maršala Tita, ali Tuđman nikako da dođe na red. Obitelj hrvatskog predsjednika već je u nekoliko navrata isticala da bi bila zadovoljna da mu se spomenik podigne na Roosevetlovu trgu, ali oni koji o tome odlučuju prave se gluhi.
Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić čak ni jednom nije pozvao obitelj Franje Tuđmana na dogovor. Što je po tim pitanjima svih ovih godina radio HDZ-e, stranka koju je Tuđman i osnovao? U vrijeme kampanje svaki puta nose njegovu bistu iz dvorane u dvoranu, „kune“ se u njega, ali nakon toga ništa se ne događa.
Tko primjerice sprečava HDZ da sam usred Zagreba ne podigne spomenik svom utemeljitelju i predsjedniku, a naposljetku i pobjedniku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Koliko još vode mora proći ispod Savskog mosta da Tuđman u svojem Zagrebu dobije dostojno mjesto? Iznimno mnogo štete nanio mu je žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić, koji je dva mandata potrošio na pljuvanje, bljuvanje i marginaliziranje njegove uloge u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Kakav je Mesić čovjek najbolje je pokazao i time što nakon njegove smrti nikada nije posjetio njegov grob. Na taj način, poglavito mladima, poslao je jednu strašnu poruku.
Nu, sva je sreća što će i u hrvatskoj povijesti ostati zabilježen kao netko kojeg će se Hrvati sramiti, jer nikada u svojoj povijesti nisu imali tako sramnog predsjednika. Sve što je radio protiv Hrvatske i Tuđmana već mu se sada vraća, a u budućnosti od njega neće ostati ništa pozitivno. Baš kao ni od Josipovića ili od Vesne Pusiće, ali i drugih izdajica svega što hrvatski diše.
Ono što je nekada govorio Tuđman i te kako je aktualno još i danas. Tako je primjerice 1992. uz ostalo rekao: „Dragi Hrvati i Hrvatice, danas neki hoće opet ugroziti to što smo postigli, hoće opet nametnuti neke svoje političke poglede koji su se pokazali već nekoliko puta kao lažni i kao skrahirani“.
A kad je riječ o Domovinskom ratu od njega smo mogli čuti i ovo:
„Htjeli smo da do svoje samostalnosti dođemo i bez rata. Htjeli smo da ne bude žrtava. Svaki hrvatski život je dragocjen, ali kad u tome nismo uspjeli, znali smo da se za tu borbu moramo pripremati i pripremali smo se ustrajno. Od one protuhrvatske milicije poskrivečki smo stvarali hrvatsko redarstvo, hrvatsku policiju, Zbor narodne garde. Nismo imali pravo ni po međunarodnim propisima na proglašenje svoje vojske, ali smo je postupno stvarali.
Kad nam je rat nametnut i otvoreno, mogli smo se naoružavati samo otimanjem od jugokomunističke armije i kupovati na sve moguće načine izvana potajno. Znajte da i one zemlje koje će nas kasnije priznati, čak i jedna Njemačka, a da ne kažem Amerika, zatvarale su, uhićivale i kažnjavale one Hrvate koji su nam pokušavali dobaviti oružje i nabaviti čak i najmanje količine.“ (1992.)
Tuđman je također isticao da je oružje bilo ono koje je rješavalo sudbinu hrvatskog naroda te dodao:- „Razumije se, Hrvatska vojska mogla je odnijeti pobjedu u tom svetom domovinskom ratu, samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske bio spreman uložiti sve svoje snage, samo zato što je bio jedinstven sa svakim vojnikom, zato što su gotovo na svim bojištima bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske. To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen sa najvećom okupatorskom silom u Europi. Kažu da je bila treća vojna sila u Europi i bila je naoružana s tisuću petsto tenkova i nekoliko stotina zrakoplova i raketa.“(1992.)
Zanimljivo je bilo i njegovo razmišljanje o Bosni i Hercegovini (1993.). Rekao je:
„U Bosni i Hercegovini vodili smo takvu politiku koja je bila realna s gledišta interesa hrvatskog naroda i Hrvatske države. Mi se nismo zanosili time da BiH može do i Drine biti Hrvatska. A, među nama rečeno, – nemojte mi to, ako su novinari sada tu, pripisati, i ne znam što. Da vam netko da takvu hrvatsku državu pitam vas, kakva bi to Hrvatska država bila do Drine u kojoj bi bilo dva milijuna Srba i dva milijuna Muslimana? Bi li to bila Hrvatska država? Da li bi za takvu Hrvatsku državu trebalo ginuti? I koliko bi nas izginulo, i što bi onda bilo? Ima takvih mudraca, razumijete, koji su zastupali takve ideje od samog početka, i u redovima naših vojnika, borbenih ljudi i mladića“ – govorio je, uz ostalo, dr. Franjo Tuđman, kojem će hrvatski narod zauvijek biti zahvalan.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91