Jedno od najtežih pitanja ratnih posljedica u Republici Hrvatskoj i dalje je pitanje nestalih i nasilno odvedenih osoba. Naime, RH preko Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za blizu 2000 nestalih i smrtno stradalih osoba za koje je nepoznato mjesto ukopa. Službe su svakodnevno na terenu, pretražuje se “svaki kamen“, ali rezultata nema…
Ne, nije istina da za tako veliki broj ljudi nitko nema pojma gdje su sahranjeni, niti je istina da ih „nigdje nema“.
Srbija sigurno neće dati podatke o ovim nesretnim ljudima, jer kad bi priznali da oni postoje, odmah bi bili optuženi za najteže ratne zločine.
„Pametni“ su, pa šute.
Sjetimo se samo kako se dugo ništa nije znalo o partizansko-komunističkim masovnim grobnicama (zločinima) nakon II. svjetskog rata, odnosno na koje su sve načine pod vodstvom Josipa Broza Tita, ubijani i „pokapani“ nevini Hrvati, od Tezna, Macelja, Jazovke do stotine drugih grobnica diljem bivše Jugoslavije.
I u Zagrebu se i dan danas otkrivaju masovne grobnice iz Titova režima, a njega pojedinci i dalje slave i prikrivaju i marginaliziraju njegove krvave ruke!
Inače, u Hrvatskoj je dosad otkriveno oko 150 masovnih grobnica iz Domovinskog rata.
Malo je onih na kojima pišu imena ljudi koji su na tim mjestima (poput životinja) sahranjeni.
Najveća masovna grobnica iz Domovinskog rata nalazi se u Vukovaru, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Tamo je postavljeno 938 bijelih križeva, ali nigdje ne možete pročitati imena.
Mrtvi ljudi su jednostavno pretvoreni u brojke!
Prigodom obilježavanja 18. studenoga-Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, jedino se u tom gradu (sic!) ne čitaju imena stradalih u Domovinskom ratu!
Kad smo to predložili (kao i to da se drugdje čitaju, što je većina prihvatila!) tada nam je jedna tamošnja novinarka rekla: Oprostite, ali to bi predugo trajalo!
Imena se moraju pisati, i moraju čitati!
Nisu se brojke borile, nisu brojke dale živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu!
Prije komemoracije, poglavito u Vukovaru treba se i mora čuti (sve do „tamo daleko“) svako ime, a ako treba neka se ta junačka imena koja su nas zadužila čitaju i cijeli dan!
Prva ih treba početi čitati predsjednica Republike, a zatim svi ostali!
Nego, zašto se u Hrvatskoj ne mogu tako dugo pronaći toliki nestali ljudi iz Domovinskog rata?
Odgovor je dakako u arhivima Srbije, Republike Srpske, ali i Crne Gore.
S obzirom da Hrvati nisu mogli na područje Vukovara do mirne reintegracije Podunavlja, do početka 1998., a na kninsko područje do Oluje 1995. za pretpostaviti je da su tamošnji srpski zločinci imali dovoljno vremena da premjeste grobnice na neke druge, skrivene lokacije, recimo, prije svega, na područje Srbije i Republike Srpske. Tamo ih nitko ne traži!
I nikad ih nažalost neće naći!
To je, istina, pretpostavka, ali, bojimo se, – realna!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)