Tko kaže da nema pravde u slobodnoj, samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi? Evo, u Đurđevcu je u travnju ove godine pokraj jedne trgovine uhićen „teški kriminalac“ iz Međimurja, Igor (49), koji je klečao te skupljenim rukama od prolaznika prosio novac. Na Prekršajnom sudu u Koprivnici ovih je dana osuđen na novčanu kaznu od 80 eura, odnosno 612 kuna, koja mu se zbog uhićenja, doduše, umanjuje za 300 kuna. Izrečena novčana kazna, rekli su na sudu, primjerena je vrsti i težini počinjenog djela, s time da je okrivljeniku u kaznu uračunato oduzimanje slobode u svezi s počinjenim djelom.
Ne plati li kaznu u roku mjesec dana, ponovno će ga uhititi i spremiti „onkraj brave“!
Sjetimo se samo kako je prošla jedna starija žena (66) kad ju je (2015.) u samom centru Osijeka jedan krupni policajac srušio na beton (svom se težinom bacio na nju) i uz pomoć kolege vezao lisicama, jer je prešla pješački prijelaz dok je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo. Mladić koji se zatekao u blizini policajcu je navodno rekao da ustane s nesretne žene, a dobio je odgovor: „Makni se! Hoćeš da i tebe privedem!“
Glasnogovornik MUP-a je ustvrdio da je sve bilo po zakonu.
A kako bi drugačije i moglo biti!
Takvih i sličnih primjera ima mnogo. Jedan je i onaj kad je baka (66) iz Cvetlina pokraj Trakošćana (2012.) završila u zatvoru, jer nije mogla platiti dug od 1200 kuna za odvoz smeća!
Nu, ovih dana čitamo mnogo teže stvari. Također sve po zakonu!
Bivši visokorangirani obavještajac iz vremena SFRJ, ali i kasnije u demokratskoj Hrvatskoj, 73-godišnji Josip Perković u Njemačkoj je, zajedno sa svojim drugom Zdravkom Mustačem, pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog teškog ubojstva počinjenog iz niskih pobuda i na podmukao način. Riječ je o ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine kod Munchena. Tu bi trebao biti kraj, ali priča se nastavlja.
Perković će daljnju kaznu služiti u Hrvatskoj, ali ne doživotnu (to bi očito bilo previše za tako starog čovjeka) već je Županijski sud u Zagrebu u postupku preuzimanja i priznanja pravomoćne presude njemačkog suda odredio da to ipak bude svega 30 godina. Na taj način prije će, naravno, izaći s robije, jer ipak je on „zaslužan i za stvaranje hrvatske države“, odnosno i za uhljebljenje relativno mnogih Udbaša i u najviše hrvatske državne institucije. Sin mu je bio savjetnik bivšem žalosnom predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću, sve po zakonu.
Ovakve i slične priče, inače, dobro se pamte, pa nije rijedak slučaj da ni krivi ni dužni nastradaju oni koji ih potiču, sve po onoj – naći ćemo mi i za njega (ili njih) nešto!
Naime, staro je „pravilo“ da ako se vi bavite takvim i sličnim službama, da se one „normalno“ bave i sa vama. „Oko za oko, zub za zub!“
Vjerojatno nema ni jednog novinara koji se posvetio slučajevima raznih perkovića i mustača, a da na ovaj ili onaj način nije „dobio svoje“. U bivšem, propalom sistemu ljudi su govorili „Udba je naša sudba“ ili „Ozna sve dozna“. A što je od toga ostalo danas ipak je teško konkretno reći, bez obzira što „svi sve znaju“.
Kad su uhićeni i osuđeni ovi Udbaši vjerovali smo da će se klupko početi odmotavati, da će Perković i Mustač početi javno govoriti i optuživati neke svoje bivše (i sadašnje!) drugove i drugarice, da će nam reći kako se to nekada radilo u njihovim zločinačkim tzv. obavještajnim službama, ali javnost ni nakon njihove presude (predstave) nije ništa više znala nego prije.
Čak su i pojedini mediji njihov slučaj marginalizirali, prešućivali ili pak apsolutno bili na njihovoj (zločinačkoj) strani!
Sve Udbaške tajne polako, ali sigurno odlaze s tim ljudima. Rijetki su oni poput bivšeg Udbaša Željka Kekića Pauka, (kojeg je u svojoj knjizi „Čovjek i njegova sjena“ opisao dr. Anto Kovačević), a koji su htjeli javno svjedočiti o zlodjelima Udbe, ali i o njihovim djelatnicima i suradnicima (doušnicima).
Dakle, politički vrh Hrvatske (lijevi i desni) i te kako se brinuo i brine o ovim osuđenim političkim jadnicima, a ta skrb da im ipak ne padne „ni vlas s glave“, potiho, nastavlja se i dalje, dok s druge pak strane neprestano se pitamo- zbog čega sličan tretman nemaju barem hrvatski branitelji, poput Veljka Marića, Tomislava Merćepa, Vladimira Milankovića, Mihajla Hrastova, zapovjednike u Lori, i brojnih drugih znanih i neznanih, pa sve do Prlića i drugih koji su još uvijek u Haaškom zatvoru?
Oni su uglavnom ostali i ostaju na milost i nemilost progonitelja.
Mustač i Perković sigurno ne će doživjeti sudbinu časnog hrvatskog generala Praljka, jer oni se nemaju (!) ni za što ispričati hrvatskom narodu, jer su sve radili po (Udbaškom) – zakonu! Nu, dok su bili na slobodi navodno su čak, kao iskusni progonitelji nevinih Hrvata, bili uključeni i u progon generala Markača, Gotovine i drugih!
Neki će se možebitno čudom čuditi – kakve veze imaju ovi na početku spomenuti slučajevi s raznim perkovićima i mustačima.
Nikakve.
Samo smo htjeli i nastojali prikazati i dokazati da je (i u nas) zakon jednak za sve!
Mladen Pavković